Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2777/17 (A. M. i E. O.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2777/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2777/17, rješavajući apelacije Asifa Mujezina i Ešefa Osmanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Asif Mujezin protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129149 12 Rsž od 21. februara 2017. godine i Ešef Osmanović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 218935 13 Rsž od 6. juna 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2777/17
1. Asif Mujezin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 4. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 129149 12 Rsž od 21. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi (KJKP „Gradski saobraćaj“ d.o.o. Sarajevo) da apelantu isplati određeni novčani iznos, na ime razlike naknade za prevoz na posao i sa posla Olovo-Sarajevo-Olovo, za određeni vremenski period.
2. Kantonalni sud, između ostalog, je naveo da je predmet spora zahtjev apelanta za isplatu razlike naknade troškova prijevoza na posao i sa posla za period od 1. februara 2007. do 31. januara 2010. godine sa pozivom na odredbu člana 55. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo. Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojima je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Takođe je ukazao da je odredbama člana 55. Kolektivnog ugovora o pravima poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo propisano da se zaposleniku kome nije organizovan prijevoz na posao i sa posla, a čije je mjesto stanovanja od mjesta rada udaljeno najmanje dva kilometra, osigurava karta za prijevoz u javnom saobraćaju, odnosno novčana vrijednost karte ukoliko zaposlenik mora da koristi motorno vozilo ili drugi vid prevoza. U vezi s tim je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da je apelant zaposlenik tuženog i da stanuje u Olovu i da nema organizovan linijski prijevoz na relaciji Sarajevo-Olovo. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju ostalo neutvrđeno da li je apelant uistinu koristio sredstva drugog prevoznika i uslugu plaćao, i u kom periodu, te nema ni dokaza da li se apelant, prije podnošenja tužbe, tuženom obraćao sa zahtjevom za isplatu troškova prijevoza prezentirajući mjesečnu kartu ili pojedinačnu kartu prijevoza na relaciji Olovo-Sarajevo-Olovo. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da iz nalaza vještaka, sud nije mogao pravilno izvesti zaključak da li je apelant zaista koristio prijevoz i plaćao naknadu. Kantonalni sud je mišljenja da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer nema dokaza da je apelant navedenu putnu relaciju zaista i koristio.
AP-3029/17
3. Ešef Osmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 18. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 218935 13 Rsž od 6. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi (KJKP „Gradski saobraćaj“ d.o.o. Sarajevo) da apelantu isplati određeni novčani iznos, na ime razlike naknade za prevoz na posao i sa posla na relaciji llijaš-Medojevići-llijaš, za određeni vremenski period.
4. Kantonalni sud, između ostalog, je naveo da je predmet spora zahtjev apelanta za isplatu razlike naknade troškova prijevoza na posao i sa posla na relaciji llijaš- Medojevići-llijaš za period od 1. novembra 2008. do 31. marta 2010. godine u iznosu od 1.601,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao kolika je udaljenost od posljednje postaje tuženog, za koji prevoz je apelant bio osiguran prijevozom tuženog, pa do njegove kuće i da li je bilo nužno da i za taj dio puta do radnog mjesta i sa radnog mjesta tuženi osigura troškove prijevoza za apelanta, tačnije da li je odgovoran tuženi i za taj dio puta s obzirom na udaljenost. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da apelant nije dokazao ni da je doista koristio kartu Centrotransa ili bilo koju drugu kartu u iznosu od 2.50 KM u jednom pravcu, a koliko je potraživao i koliko mu je dosuđeno prvostepenom presudom. Naime, Kantonalni sud je naveo da apelant za cijeli utuženi period nije predložio ni izveo uvid i čitanje ni u jednu dnevnu kartu navodno korištenu za prijevoz, tako da nije dokazao da je doista i imao tražene troškove prijevoza. Kantonalni sud je istakao da troškovi prijevoza nisu primanja iz osnova rada, već su akcesorno pravo koje ovisi od tome da li je uposlenik stvarno imao i koliko je troškova imao u vezi sa dolaskom na radno mjesto i odlaskom sa radnog mjesta svakodnevno. Nadalje je naveo da sama činjenica mjesta stanovanja izvan mjesta rada nije dovoljna za isplatu cijene autobusne karte za tu relaciju, već je potrebno dokazati da je uposlenik doista i imao taj trošak. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je ove činjenice trebao dokazati apelant u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. ZPP-a, a što nije učinio.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2777/17.
6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., zabrana diskriminacije), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda u predmetnim postupcima. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na odredbe člana 123. stav 1. ZPP, jasno ukazao da su apelanti kao tužioci bili dužni da dokažu činjenice na kojima su zasnivali svoje zahtjeve, te kako to nisu učinili, odbio je njihove tužbene zahtjeve. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman