Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2775/17 (M. Đ. i E. K.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2775/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-2775/17, rješavajući apelaciju Mirsada Đulića i Ešrefa Kupusovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mirsad Đulić i Ešref Kupusović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 059868 16 Rsž 2 od 14. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Đulić i Ešref Kupusović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijeli su 4. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 059868 16 Rsž 2 od 14. marta 2017. godine. Osporenom odlukom djelomično su usvojene žalbe apelanata i tuženog (Vlada Kantona Sarajevo - Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo) i preinačena prvostepena presuda tako što je obavezan tuženi da isplati apelantima, na ime razlike naknade za prekovremeni rad za period 1. septembar 2005. do 31. augusta 2008. godine, određene novčane iznose (koji su niži od onih koji su dosuđeni prvostepenom presudom), kao i u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je obavezan tuženi da apelantima naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom su odbijene žalbe apelanata i tuženog i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu u odnosu na ostala potraživanja apelanata među kojima i potraživanje na ime naknade za rad u dane sedmičnog odmora.

2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi žalbe apelanata da prvostepeni sud nije utvrdio činjenicu da je tuženi ostao dužan isplatiti apelantima razliku naknade za rad u dane sedmičnog odmora. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da su apelanti radili u turnusima, da je vršena preraspodjela radnog vremena, da rad subotom i nedeljom predstavlja redovno radno vrijeme koje se kao takvo i obračunava, a za što policajci imaju druge dane u sedmici slobodne u smislu odredbe člana 39. Zakona o radu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelanti nisu dokazali vještačenjem niti drugim dokaznim sredstvima da je rad u dane vikenda ujedno bio i rad u dane sedmičnog odmora, jer je vještak u svom nalazu i mišljenju obračunao uvećanje za rad vikendom (subotom i nedjeljom). Stoga se ne može prihvatiti dokazanim postojanje rada apelanata u vrijeme sedmičnog odmora, jer su vještačenjem obuhvaćeni svi vikendi u spornom periodu u kojima je evidentiran rad apelanta. Kantonalni sud je istakao da ničim nije dokazano da su subote i nedjelje za apelante, koji rade u turnusima, dani sedmičnog odmora niti da su u spornom periodu neprekidno radili, dakle i u dane sedmičnog odmora. Kantonalni sud je zaključio da su stoga neosnovani i navodi žalbe apelanata da prvostepeni sud nije primijenio odredbe iz člana 2. stav 2., člana 3. stav 3. i člana 12. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU). Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da su, međutim, osnovani navodi žalbe tuženog da je za obračun prekovremenog rada prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o policijskim službenicima odnosno odredbe člana 12. OKU. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud apelantima dosudio naknade za prekovremeni rad prema dopunskom nalazu vještaka finansijske struke, a obrazlaže da je vještak naknade obračunao u skladu sa odredbom člana 12. OKU, što je kontradiktorno. Dakle, u osnovnom nalazu i mišljenju vještaka od 2. novembru 2015. godine su utvrđene relevantne činjenice i to da su apelanti u utuženom periodu ostvarili sate prekovremenog rada koji su evidentirani u rednim listama i naknade obračunao u skladu sa odredbom člana 12. OKU, pa je Kantonalni sud prvostepenu presudu u ovom dijelu preinačio kao u izreci. Naime Kantonalni sud je apelantima dosudio predmetne naknade prihvatajući obračun istih po bruto satnici iz osnovnog nalaza vještaka, a koji je izričito određen navedenim članom.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelanti navode da su proizvoljno primjenjene odnosno da nisu primjenjene odredbe člana 12. OKU.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su apelanti ukazali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2775/17 (M. Đ. i E. K.) | Sudska praksa | Aktio