Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2297/15 (Mesna industrija „MI-Trivas“ d.o.o. Prnjavor)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2297/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2297/15, rješavajući apelaciju Mesne industrije „MI-Trivas“ d.o.o. Prnjavor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mesne industrije „MI- Trivas“ d.o.o. Prnjavor podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 088405 14 Pž od 12. marta 2015.

godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 088405 10 Ps od 30. septembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mesna industrija „MI-Trivas“ d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnio je 11. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 088405 14 Pž od 12. marta 2015. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 088405 10 Ps od 30. septembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i MH ERS „Elektrokrajina“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 14. marta 2017. godine i 20. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužitelj su u periodu od 16. marta 2017. godine do 31. jula 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužitelj je podnio tužbu protiv apelanta radi isplate duga u određenom novčanom iznosu. U tužbi je naveo da je apelantu redovno i uredno isporučivao električnu energiju, vršio obračun utrošene električne energije, te ispostavljao račune po izvršenom obračunu. Kontrolom mjernog mjesta kod apelanta od 22. aprila 2008. godine utvrđene su nepravilnosti u radu uređaja, što je uzrokovalo registrovanje manjeg utroška električne energije od stvarno potrošene električne energije u periodu od oktobra 2007. godine do aprila 2008. godine (u daljnjem tekstu: utuženi period). Također je tužitelj naveo da je navedena kontrola izvršena u skladu sa Opštim uslovima za isporuku i snabdijevanje električnom energijom (u daljnjem tekstu: Opšti uslovi).

6. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 088405 10 Ps od 30. septembra 2014. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja.

7. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je na osnovu zapisnika (koji je sačinio mješoviti tim za kontrolu provođenja JOP-a u distributivnim preduzećima), sastavljenog 22. aprila 2008. godine, utvrđeno da su radnici MH ERS Trebinje i radnici RJ ,,Elektrodistribucija“ Prnjavor 22. aprila 2008. godine izvršili kontrolu mjernog mjesta kod apelanta i konstatovali da su sa strujnih mjernih transformatora išle paralelne veze na ampermetre i mjernu grupu (odnosno dijeljenje struje), te da je potrebno promijeniti ožičenje i izvršiti korekciju obračuna električne energije i snage. Dalje je Okružni privredni sud istakao da je na osnovu zapisnika od 4. marta 2009. godine mješovitog tima MH ERS Trebinje konstatovano da je zatečeno plombirano mjerno mjesto i da su otklonjeni nedostaci utvrđeni kontrolom i zapisnikom od 22. aprila 2008. godine. Nakon toga je tužitelj uputio apelantu dopis od 1. aprila 2009. godine kojim je tražio od njega da izvrši finansijsko zaduženje u određenom novčanom iznosu na ime korekcije obračuna električne energije po zapisniku od 22. aprila 2008. godine. Zatim je tužitelj obavijestio apelanta o mjeri isključenja električne energije zbog neplaćanja duga nastalog korekcijom obračuna električne energije. Na izvršeni obračun apelant je 3. novembra 2009. godine podnio zahtjev Regulatornoj komisiji za energetiku RS Trebinje (u daljnjem tekstu: Regulatorna komisija) za rješavanje spora o načinu obračuna za utrošenu električnu energiju u konkretnom slučaju. Regulatorna komisija je potvrdila nepravilnosti u mjerenju utrošene električne energije na mjernom mjestu kod apelanta, što je bio razlog za korekciju obračuna utrošene električne energije u skladu sa članom 80. st. 1, 2. i 3, članom 7. tačka a) Opštih uslova, a koje odredbe je tužitelj kao distributer pravilno primijenio i izvršio korekciju obračuna na bazi potrošnje električne energije u odgovarajućem vremenskom periodu kada je registrovanje utrošene električne energije bilo ispravno, i to za period od dvije godine koji je utvrđen u članu 8. stav 2. tačka a) Opštih uslova.

8. Dalje, Okružni privredni sud je istakao da je vještak mašinske struke Dragan Mirošljević u svom nalazu i mišljenju od 19. septembra 2014. godine konstatovao da nepravilnosti koje su konstatovane u zapisniku od 22. aprila 2008. godine spadaju u kategoriju neovlaštene potrošnje električne energije, u smislu Opštih uslova, jer je nepropisno spajanje ampermetara u električnu granu sa mjernom garniturom i strujnim mjernim transformatorima onemogućilo pravilno registrovanje potrošnje električne energije. U dopuni nalaza i mišljenja od 27. juna 2014. godine navedeni vještak je izvršio korekciju u pogledu novčanog iznosa na ime korekcije obračuna električne energije (a ne neovlaštene potrošnje električne energije, kako je to prvobitno konstatovano) u utuženom periodu. Okružni privredni sud je naveo da je dopunu nalaza i mišljenja prihvatio kao pouzdanu, te da je ona izvršena u skladu sa pravilima nauke i vještine, te u skladu sa odredbom člana 80. Opštih uslova. Također, Okružni privredni sud je istakao da je korekcija obračuna, zbog greške u mjerenju, propisana Opštim uslovima.

9. Potom je Okružni privredni sud ukazao na sadržaj odredaba člana 80. st. 1, 2. i 3. i člana 7. tačka a) Opštih uslova, navodeći da je tužitelj u skladu sa pomenutim odredbama izvršio kontrolu i zapisnički utvrdio grešku u mjerenju potrošnje električne energije na apelantovom mjernom mjestu. Slijedeći to, Okružni privredni sud, na osnovu navedene odredbe člana 80. Opštih uslova, te odredbe člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), obavezao je apelanta da tužitelju na ime duga po izvršenoj korekciji isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. Osim toga, Okružni privredni sud je istakao da je neosnovana apelantova tvrdnja pozivom na odredbe člana 71. Zakona o električnoj energiji i člana 70. Opštih uslova da nije dužan platiti iznos po korekciji obračuna, jer su svi uređaji bili postavljeni plombirani i pod fizičkom kontrolom tužitelja, tako da apelant nije imao pristup njima, niti je vršio bilo kakve radnje na mjernom mjestu i mjernim uređajima. Naime, nije sporno da je mjerni uređaj bio pod kontrolom tužitelja, ali ta činjenica ne isključuje apelantovu obavezu da plati naknadu i za isporučenu električnu energiju, čija isporuka, zbog nepropisnog spajanja ampermetra u električnu granu sa mjernom garniturom i strujnim mjernim transformatorima, nije pravilno evidentirana. Također, neosnovan je i apelantov prigovor da zapisnik mješovitog tima tužitelja od 22. aprila 2008. godine nije pouzdan, jer je on sačinjen u skladu sa članom 80. Opštih uslova, a pritom apelant nijednim dokazom, u smislu odredbe čl. 7. i 123. ZPP, nije osporio, niti doveo u sumnju činjenice koje proizlaze iz navedenog zapisnika i dopune nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke Dragana Mirošljevića.

10. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 088405 14 Pž od 12. marta 2015. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

11. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da se tužiteljevo potraživanje odnosi na isporučenu električnu energiju apelantu na predmetnom mjernom mjestu, pa se na međusobna prava i obaveze tužitelja kao isporučioca i apelanta kao potrošača primjenjuju odredbe Opštih uslova. S tim u vezi je Viši privredni sud ukazao na sadržaj odredaba člana 80. Opštih uslova (st. 1, 2. i 3, te stav 7. tačka a)). Naime, nesporno je da je tužitelj sačinio zapisnik od 22. aprila 2008. godine iz koga se može utvrditi da je u utuženom periodu vršeno pogrešno mjerenje potrošnje električne energije na predmetnom mjernom mjestu, te su konstatovani razlozi zbog kojih je došlo do ove greške, tj. da su sa strujnih mjernih transformatora išle paralelne veze na ampermetre i mjernu grupu (odnosno dijeljenje struje), te da je potrebno promijeniti ožičenje i izvršiti korekciju obračuna električne energije i snage. Viši privredni sud je naveo da je ispunjen osnovni uslov za naknadno obračunavanje utroška električne energije prema stvarnoj potrošnji, a to je sačinjavanje zapisnika o utvrđivanju pogrešnog mjerenja utroška električne energije na spornom mjernom mjestu. I Regulatorna komisija je potvrdila da su predstavnici tužitelja kao distributera - snabdjevača postupali u skladu sa članom 80. st. 1, 2. i 3. i članom 7. tačka a) Opštih uslova, da su ove odredbe pravilno primijenjene, te je pravilno izvršena korekcija obračuna na bazi potrošnje električne energije u odgovarajućem vremenskom periodu kada je registrovanje utrošene električne energije bilo ispravno, i to za period od dvije godine. Stoga je Viši privredni sud istakao da se u žalbi neosnovano navodi da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio dokaze kada je u cijelosti prihvatio tužiteljev zapisnik od 22. aprila 2008. godine, jer je navedeni tužiteljev zapisnik sačinjen u skladu sa članom 80. Opštih uslova, a apelant nijednim dokazom, u smislu odredbe čl. 7. i 123. ZPP, nije osporio, niti doveo u sumnju činjenice koje proizlaze iz navedenog zapisnika.

12. Dalje je Viši privredni sud naveo da je tačno da je apelant svakog mjeseca dobijao od tužitelja račune za utrošenu električnu energiju i da je vršio plaćanja. Međutim, tužitelj je obavijestio apelanta dopisom od 1. aprila 2009. godine u kojem je tražio od njega da izvrši finansijsko zaduženje određenog novčanog iznosa, koji se odnosi na korekciju obračuna električne energije po zapisniku od 22. aprila 2008. godine. Prema tome, tužitelj je, prema članu 80. stav 1. Opštih uslova, imao osnova da vrši naknadni obračun po ispravljenoj konstanti, jer je zapisnički utvrđeno da je obračunska konstanta mjernog sloga bila pogrešno utvrđena zbog razloga koji su navedeni u zapisniku. Pošto je odredbom člana 80. stav 7. tačka a) Opštih uslova propisano od kada se vrši korekcija obračuna zbog greške u mjerenju, Viši privredni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da bi se eventualna greška na mjernim uređajima mogla prebaciti na njegov teret samo od dana posljednjeg očitanja.

13. Također, Viši privredni sud je naveo da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud trebalo da primijeni odredbe člana 71. Zakona o električnoj energiji, koji odgovara članu 70. Opštih uslova, navodeći da su svi uređaji bili pod fizičkom kontrolom tužitelja i da apelant nije imao pristup njima. Naime, nije sporno da je mjerni uređaj bio pod kontrolom tužitelja, ali ta činjenica ne isključuje apelantovu obavezu da isplati naknadu za nesporno isporučenu električnu energiju, čija isporuka nije pravilno evidentirana zbog nepropisnog spajanja ampermetra u električnu granu sa mjernom garniturom i strujnim mjernim transformatorima. U odnosu na apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud trebalo da primijeni odredbu člana 49. Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 25/06, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača u BiH), Viši privredni sud je istakao da je navedenom zakonskom odredbom propisano da potrošnja električne energije, toplotne energije, gasa, vode i slično treba da bude obračunata potrošaču na osnovu stvarnih isporuka očitanih na mjernom uređaju potrošača. U toku postupka tužitelj je dokazao da je po izvršenoj korekciji utroška električne energije za period od oktobra 2007. godine do aprila 2008. godine apelant za isporučenu električnu energiju ostao dužan određeni novčani iznos.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji su redovni sudovi primijenili relevantne pozitivnopravne propise (materijalno i procesno pravo) u predmetnoj pravnoj stvari.

15. Naime, apelant navodi da je sasvim proizvoljno tumačenje činjenične građe od oba redovna suda da se u konkretnom pravnom odnosu radi o odnosu između stranaka povodom isporučene električne energije. S tim u vezi, apelant ističe da je u ovoj pravnoj stvari bilo nužno primijeniti član

71. Zakona o električnoj energiji koji odgovara članu 70. Opštih uslova. Također, prema apelantovom mišljenju, trebalo je primijeniti i odredbe iz člana 39. navedenog zakona, kao i odredbe čl. 24, 35. i 49. Zakona o zaštiti potrošača u BiH. U tom smislu apelant navodi da je nepobitno da je tužitelj imao faktičku vlast na svim elementima mjernog mjesta, te, stoga, apelant ne može biti odgovoran za njegov rad sve i da postoje greške u mjerenju s obzirom na to da one nisu rezultat apelantovih, već tužiteljevih radnji. S obzirom na navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da osporene odluke ukine i preinači.

b)Odgovor na apelaciju

16. Viši privredni sud je naveo da ostaje u cijelosti pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude tog suda od 12. marta 2015. godine, te da njome nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. Slijedeći to, Viši privredni sud je predložio Ustavnom sudu da predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu.

17. Okružni privredni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda od 30. septembra 2014. godine nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji, te da taj sud ostaje pri svojim činjeničnim i pravnim zaključcima iz navedene osporene prvostepene presude, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije.

18. Tužitelj je naveo da su netačni apelacioni navodi u pogledu odgovornosti distributera za greške u mjerenju preuzete električne energije, te ovakvo njihovo tumačenje predstavlja očigledno nepoznavanje materije na koju se apelacija odnosi. S tim u vezi je tužitelj ukazao na sadržaj odredbe člana 79. Opštih uslova, navodeći da je riječ o električnoj energiji koja je krajnjem kupcu, apelantu, isporučena i koju je on preuzeo, ali koja, zbog greške u mjerenju, nije evidentirana i naplaćena. Shodno navedenoj zakonskoj odredbi, tužitelj je (odmah po uočenoj pogrešci) zapisnički izvršio korekciju obračuna, a na koji se odnosio predmetni tužbeni zahtjev. U tom smislu je, prema ocjeni tužitelja, apelant bio obavezan da kao savjesna ugovorna strana, u situaciji kada ispostavljeni računi za utrošenu električnu energiju iznose manje nego što je uobičajeno, obavijesti distributera - tužitelja o postojanju greške u obračunu u kojem slučaju bi greška bila uočena ranije, a samim tim i korekcija obračuna izvršena u najkraćem roku. Dalje je tužitelj naveo da je Opštim uslovima propisano da snabdjevač/distributer vrši korekciju obračuna (nije predviđena obaveza učešća krajnjih kupaca, niti trećih lica) na koju korekciju, tj. obavještenje o korigovanom obračunu, krajnji kupci imaju mogućnost pokretanja spora pred Regulatornom komisijom u datom roku. Slijedeći navedeno, tužitelj je predložio da predmetnu apelaciju treba odbaciti, odnosno odbiti kao očigledno neosnovanu.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. od 17/93 do 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 262. stav 1.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

20. U Zakonu o električnoj energiji – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 18/08) relevantne odredbe glase:

Član 12.

U cilju regulisanja monopolskog ponašanja i obezbjeđenja transparentnog i nediskriminirajućeg položaja svih učesnika na energetskom tržištu u Republici Srpskoj osniva se Regulatorna komisija za energetiku Republike Srpske (u daljem tekstu: Regulator).

Član 13.

1) Regulator je specijalizovana, samostalna, nezavisna i neprofitna organizacija u Republici Srpskoj.

2) Regulator ima svojstvo pravnog lica.

3) Regulator se upisuje u sudski registar.

Član 23.

Nadležnosti Regulatora su:

-donošenje opštih uslova za isporuku električne energije.

Član 71. stav 1.

1) Mjerni uređaj predstavlja mjesto primopredaje električne energije i mjesto razgraničenja odgovornosti za predatu, odnosno preuzetu električnu energiju između distributera i korisnika distributivnog sistema.

21. U Opštim uslovima za isporuku i snabdijevanje električnom energijom („Službeni glasnik RS“ broj 85/08) relevantne odredbe glase:

Član 1.

(Predmet) Opštim uslovima za isporuku i snabdijevanje električnom energijom (u daljem tekstu: Opšti uslovi) se uređuju:

d) način na koji se utrošena električna energija mjeri, očitava, obračunava i naplaćuje, lj) način utvrđivanja snage i količine neovlašćeno utrošene električne energije, kao i način obračuna i naplate tih količina električne energije i

m) ostali odnosi između distributera, snabdjevača, krajnjih kupaca i proizvođača čiji su objekti priključeni na distributivnu mrežu.

Član 7. stav đ) (Prava krajnjeg kupca)

đ) podnijeti prigovor na nedopuštenu radnju, propust ili grešku elektroenergetskog preduzeća u skladu sa Opštim uslovima.

Član 70. stav 1.

(Mjerno mjesto) (1)Isporučena i preuzeta električna energija i snaga mjere se odgovarajućim mjernim slogom na mjernom mjestu koje se po pravilu nalazi na primopredajnom mjestu, ukoliko elektroenergetskom saglasnošću ili ugovorom o priključenju nije drugačije određeno.

Član 111. stav 3.

3) Prije podnošenja zahtjeva za rješavanje spora RERS-u, krajnji kupac je dužan podnijeti prigovor u pisanoj formi distributeru/snabdjevaču.

Član 80. st. 1, 2. i 3. i stav 7. tačka a) (Korekcija obračuna zbog greške u mjerenju) 1) Ako se zapisnički utvrdi da je obračunska konstanta mjernog sloga bila pogrešno utvrđena, vrši se naknadni obračun po ispravljenoj konstanti.

2) Ukoliko se baždarenjem utvrdi da je mjerni uređaj imao grešku dva puta veću od klase tačnosti, ili zbog kvara izvjesno vrijeme nije mjerio električnu energiju i snagu, odnosno da je mjerenje bilo djelimično, isporučena električna energija, odnosno snaga, se utvrđuje proračunom ako je moguće, ili procjenom.

3) Za procjenu preuzete električne energije i snage iz stava (2) ovog člana, uzima se potrošnja postignuta u odgovarajućem vremenskom periodu kada je registrovanje bilo ispravno, uvažavajući godišnji porast potrošnje.

7) Period za koji se vrši korekcija obračuna zbog greške u mjerenju utvrđuje se:

a) od dana otklanjanja do dana nastanka greške u mjerenju, ako se datum nastanka greške može utvrditi, s tim da period korekcije ne može biti duži od dvije godine,

22. U Zakonu o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 25/06, stupio na snagu 12. aprila 2006. godine) relevantne odredbe glase:

Član 24.

Proizvođač će biti odgovoran za štetu uzrokovanu greškom u njegovom proizvodu u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuju obligacioni odnosi u Bosni i Hercegovini.

Član 35. st. 1. i 3.

1) Prodaja energije (električna energija, za grijanje, gas i sl.) i vode potrošačima treba da bude obračunata na osnovu stvarnih isporuka očitanih na brojilu potrošača.

3) Organi nadležni za energetiku i ovlašćena lica za vodoprivredu, sporazumno s ovlašćenim licem iz nadležnog instituta u Bosni i Hercegovini, propisaće način mjerenja stvarno isporučene energije, odnosno vode.

23. U Zakonu o zaštiti potrošača u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ br. 6/12 i 63/14) relevantne odredbe glase:

Član 49.

1) Potrošnja električne energije, toplotne energije, gasa, vode i slično treba da bude obračunata potrošaču na osnovu stvarnih isporuka, očitanih na mjernom uređaju potrošača.

24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju konačna odluka je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 088405 14 Pž od 12. marta 2015. godine. Zatim, osporena odluka je dostavljena apelantu 8. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 11. maja 2015. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] .

32. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmet raspravljanja pred redovnim sudovima bio tužiteljev zahtjev da mu apelant na ime duga po izvršenoj korekciji utroška električne energije za utuženi period isplati određeni novčani iznos. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da među parničnim strankama nije sporno da je u konkretnom slučaju, zbog greške prilikom instaliranja mjernog uređaja kod apelanta, došlo do pogrešnog evidentiranja stvarno potrošene električne energije u utuženom periodu. Međutim, kao sporno postavilo se pitanje je li apelant kao potrošač, zbog pogrešnog mjerenja električne energije, dužan platiti dug tužitelju za utuženi period u smislu relevantnih odredaba ZOO (član 262. stav 1), odnosno je li tužitelj imao pravo vršiti naknadni obračun potrošnje električne energije u smislu relevantnih odredaba Opštih uslova (član 80).

35. Napomene radi, Ustavni sud zapaža da se Viši privredni sud u konačno osporenoj odluci, između ostalog, referirao i na član 49. Zakona o zaštiti potrošača u BiH iz 2006. godine, navodeći da je njime propisano da potrošnja električne energije, toplotne energije, gasa, vode i slično treba da bude obračunata potrošaču na osnovu stvarnih isporuka očitanih na mjernom uređaju potrošača. Međutim, očigledno se radi o tehničkoj grešci, budući da navedeno ne odgovara sadržaju člana 49. navedenog zakona. Navedena zakonska odredba sadržajno odgovara članu 35. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača u BiH, koji je „ekvivalentan“ članu 49. Zakona o zaštiti potrošača u Republici Srpskoj iz 2012. godine.

36. Dalje, Ustavni sud podjeća da se u svojoj praksi u više navrata bavio ispitivanjem osnovanosti navoda apelanata u pogledu načina primjene Opštih uslova. Primjera radi, Odlukom o dopustivosti broj AP 324/08 od 28. aprila 2010. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je odbacio kao prima facie neosnovanu apelaciju, zaključujući da nema proizvoljnosti u načinu na koji su redovni sudovi primijenili Opšte uslove (FBiH) u situaciji u kojoj je i uslijed neispravnosti mjernog uređaja došlo do većeg obračuna potrošnje električne energije u odnosu na stvarnu potrošnju. Naime, redovni sudovi su u tom predmetu zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan i da se ne radi o stjecanju bez osnova na strani tuženog distributera, zbog činjenice što apelant nije tražio elektroenergetsku saglasnost a koju je morao tražiti u skladu sa relevantnim odredbama Opštih uslova (FBiH). Također, Odlukom o dopustivosti broj AP 3828/15 od 27. oktobra 2015. godine (dostupnom na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je odbacio kao prima facie neosnovanu apelaciju u predmetu broj AP 4126/15 u kojoj je pred redovnim sudovima utvrđeno da je tužitelj (u tom predmetu) obračun neovlašteno utrošene električne energije za apelanta (u tom predmetu) izvršio na način propisan relevantnim odredbama tada važećih Opštih uslova za isporuku i snabdijevanje električnom energijom, a prema obračunu neregistrovane električne energije za apelanta kao krajnjeg kupca.

37. Razmatrajući pravni okvir materijalnih propisa primijenjenih u predmetnoj pravnoj stvari, Ustavni sud ukazuje da je Opšte uslove donijela Regulatorna komisija kao specijalizovano, samostalno i nezavisno pravno lice formirano na osnovu Zakona o električnoj energiji, čija je svrha regulisanje monopolskog ponašanja i obezbjeđenja transparentnog i nediskriminirajućeg položaja svih učesnika na energetskom tržištu u Republici Srpskoj. Dakle, evidentno je da se radi o posebnoj oblasti koja u materijalnopravnom smislu, pored Zakona o električnoj energiji, obuhvata i Opšte uslove, kao lex specialis, kojima se uređuju prava i obaveze između apelanta, kao krajnjeg kupca električne energije, i tužitelja, kao njenog distributera u konkretnom slučaju. Između ostalog, Opšti uslovi su i sastavni dio (adhezionog) ugovora koji krajnji korisnik zaključuje sa isporučiocem električne energije, a koji su obavezujući isto kao i druge ugovorne odredbe. Na posebnost ovakvog odnosa ukazuje i sam Zakon o zaštiti potrošača u BiH na koji se apelant pozvao u svoju korist, koji u stavu 3. člana 35. propisuje da će nadležni organi za energetiku propisati način mjerenja stvarno isporučene energije.

38. S druge strane, Ustavni sud primjećuje komplementarnost Zakona o zaštiti potrošača u BiH (član 35. stav 1) i Opštih uslova (član 80. stav 1), čijim propisima se naglasak pri prodaji električne energije stavlja na istinitu, odnosno stvarno isporučenu-potrošenu električnu energiju. Prema redovnom toku stvari u smislu Zakona o zaštiti potrošača i Opštih uslova, evidentiranje potrošnje električne energije se vrši putem mjernog uređaja-brojila kao mjerodavnog pokazatelja utrošene električne energije. Međutim, za razliku od navedenog Zakona o zaštiti potrošača u BiH, koji se na uopšten način dotiče pitanja prodaje električne energije, Opštim uslovima su dodatno obuhvaćene mjere u odnosu na okolnosti kojima se potencijalno ugrožava istinitost očitanja isporučene električne energije, tj. njene stvarne potrošnje. Takvim mjerama se, ujedno, osigurava poštivanje načela jednake vrijednosti davanja u ugovornom pravu kod dvostrano obaveznih ugovora, budući da manje očitanje stvarno utrošene električne energije dovodi do stvaranja duga na strani krajnjeg potrošača-kupca, odnosno veće očitanje utroška električne energije dovodi do neosnovanog bogaćenja distributera-prodavca. Okolnost utvrđenja greške u mjerenju (uslijed kvara ili neispravnog instaliranja mjernog uređaja) ima kao posljedicu djelimično, a ne potpuno mjerenje isporučene električne energije. U takvoj situaciji Opštim uslovima (član 80) precizno je propisano postupanje nadležnih organa i način na koji se naknadno vrši korekcija obračuna, odnosno obračunava potpuni-stvarni utrošak električne energije. To primarno podrazumijeva sačinjavanje zapisnika da je obračunska konstanta mjernog sloga bila pogrešno utvrđena. S ciljem zaštite krajnjeg potrošača-kupca električne energije, Regulatorna komisija je Opštim uslovima propisala i dodatne mehanizme zaštite putem prvenstveno obraćanja krajnjeg kupca prigovorom distributeru, a potom i pokretanjem spora zahtjevom pred Regulatornom komisijom u situacijama nedopuštene radnje, propusta ili greške elektroenergetskog preduzeća (član 7. stav đ) i član 111. stav 3).

39. Vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva argumentirali na način da je sačinjavanjem zapisnika (od 22. aprila 2008. godine) o utvrđivanju pogrešnog mjerenja utroška električne energije na mjernom mjestu kod apelanta ispunjen preduslov za naknadno obračunavanje utroška električne energije prema stvarnoj potrošnji u smislu relevantnih odredaba Opštih uslova (član 80. st. 1, 2. i 3. i stav 7. tačka a)). Osim toga, redovni sudovi su prilikom odlučivanja imali u vidu i činjenice koje su se ticale određenih pravnih radnji (koje su prethodile ovom sudskom postupku), a koje su parnične stranke preduzimale u smislu Opštih uslova s ciljem zaštite svojih interesa. S tim u vezi, Ustavni sud ponovo ističe da je tužitelj, nakon što je zapisnički utvrdio grešku u mjerenju (2008. godine) dopisom iz aprila 2009. godine tražio od apelanta da izvrši finansijsko zaduženje novčanog iznosa koji se odnosi na korekciju obračuna električne energije po zapisniku iz 2008. godine, te da je dopisom iz oktobra iste godine obavijestio apelanta o mjeri isključenja električne energije zbog neplaćanja navedenog duga. S druge strane, apelant je prigovarao na izvršenu korekciju obračuna utroška električne energije, obraćajući se u novembru 2009. godine Regulatornoj komisiji, koja je zaključila da je tužitelj kao distributer pravilno primijenio relevantne odredbe člana 80. Opštih uslova u konkretnom slučaju.

40. Dakle, redovni sudovi su zaključili da je u okolnostima konkretnog predmeta tužitelj imao pravo izvršiti naknadni obračun po ispravljenoj konstanti s obzirom na zapisničko utvrđenje da je na apelantovom mjernom slogu na mjernom mjestu došlo do pogrešnog očitanja stvarne potrošnje električne energije koju je tužitelj isporučio apelantu. Pri tome iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi zauzeli stav da je, suprotno apelantovim tvrdnjama, navedeni zapisnik sačinjen zakonito, odnosno u skladu sa Opštim uslovima (član 80) i da apelant izvedenim dokazima (u smislu čl. 7. i 123. ZPP) nije doveo u sumnju sam sadržaj navedenog zapisnika, tj. činjenice koje proizlaze iz njega. Također su redovni sudovi zaključili da je neosnovano apelantovo pozivanje da se u predmetnoj pravnoj stvari imaju primijeniti relevantne odredbe Zakona o električnoj energiji i Zakona o zaštiti potrošača u BiH, budući da je tužitelj izvedenim dokazima dokazao da je apelant ostao dužan određeni novčani iznos po korekciji utroška električne energije u utuženom periodu na ime njene stvarne potrošnje, a da činjenica da je mjerni uređaj bio pod kontrolom tužitelja ne isključuje apelantovu obavezu da naknadi tužitelju određeni novčani iznos utvrđen vještačenjem vještaka mašinske struke.

41. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama citiranim u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, a suprotno apelantovim navodima, obrazloženja osporenih odluka u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

43. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili osporene odluke uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

45. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Zlatko M. Knežević je dao izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman