Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3361/17 (H. S., A. L., F. B., H. S. i N. G.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3361/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3361/17, rješavajući apelaciju Harisa Sinanovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Haris Sinanović, Aida Lučarević, Ferid Brđanin, Hajrudin Smajić i Nijaz Gadžo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 232354 14 Rev od 9. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Haris Sinanović, Aida Lučarević, Ferid Brđanin, Hajrudin Smajić i Nijaz Gadžo (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Adnan Novo advokat iz Sarajeva, podnijeli su 3. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 232354 14 Rev od 9. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačene su nižestepene presude u dosuđujućem dijelu odluke o isplati razlike osnovnih plaća uvećanih za minuli rad, te je obavezan tuženi („Energopetrol“ d.d. Sarajevo) isplatiti apelantima određene novčane iznose koji su niži od iznosa dosuđenih presudama prvostepenog i drugostepenog suda, kao i da Federalnom zavodu za penzijsko-invalidsko osiguranje uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća.
2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je tuženi u vrijeme zaključenja ugovora o radu sa apelantima, odnosno do 16. marta 2007. godine, bio privredno društvo sa većinskim državnim kapitalom, koga je obavezivao Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU), nakon čega je došlo do promjene vlasničke strukture kapitala. Vrhovni sud je naveo da nakon promjene vlasničke strukture ugovori o radu apelanata nastavljaju svoj pravni kontinuitet i u njihov sadržaj ulaze i prava iz normativnog dijela GKU. Naime, da je to stoga jer promjena vlasničke strukture poslodavca, sama po sebi, ne sprečava prijenos dotadašnjih ugovora o radu zaposlenika sa svim stečenim pravima. Vrhovni sud je ukazao da tek nakon zaključivanja novih ugovora o radu poslije privatizacije i zaključenjem internog kolektivnog ugovora između tuženog i sindikata za zaposlenike nastaje nova pravna situacija, tako da se njihov daljnji odnos nastavlja po pravilima ustanovljenim tim novim ugovorom o radu, čiji je sastavni dio interni kolektivni ugovor u skladu sa čijim odredbama im pripada pravo na plaću i ostala primanja, ukoliko su propisana na povoljniji način u odnosu na način propisan Općim kolektivnim ugovorom. Vrhovni sud je naveo da se za zaposlenike koji nakon privatizacije nisu zaključili nove ugovore o radu primjenjuje raniji GKU. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je nakon privatizacije, tuženi donio interni kolektivni ugovor - Kolektivni ugovor za „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (2008, 2009. i 2010. godine) i da je sa apelantima zaključio nove ugovore o radu ili anekse ugovora o radu i to na temelju internog kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je zaključio da prema tome apelantima do datuma zaključenja novih ugovora ili aneksa ugovora o radu, pripada plaća u skladu sa odredbama GKU, a nakon toga plaća na osnovu odredbi Općeg kolektivnog ugovora i da je izračun visine plaća za apelante, bliže navedene u izreci ove odluke, izvršen je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.
Apelacioni navodi
3. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud utvrdio novo činjenično stanje, te da je proizvoljno, odnosno arbitrarno donio odluke, ne navodeći validno obrazloženje.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Ustavni sud zapaža da je da je u svojoj praksi već rješavao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju sa aspekta primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP 1583/16 od 28. aprila 2016. godine i AP 486/17 od 15. juna 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman