Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3117/17 (J.H.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3117/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3117/17, rješavajući apelaciju J. H., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela J. H.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 V 063933 15 Gž od 9. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J. H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, podnijela je 20. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonlani sud) broj 17 0 V 063933 15 Gž od 9. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđeno prvostepeno rješenje Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 V 063933 14 V od 19. marta 2015. godine, kojim je usvojen prijedlog predlagača „Heta“ d.o.o. Sarajevo podnesen protiv apelantice, radi protesta mjenice.
2. Kantonalni sud, između ostalog, je naveo da iz spisa predmeta prvostepenog suda i obrazloženja proizilazi da je predlagač podnio prijedlog protiv apelantice kao protupredlagača radi protesta mjenice serije AF0363092, koja je podnijeta na naplatu apelantici, ali da naplata nije izvršena. Kantonalni sud je dalje naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je mjenica dospjela na naplatu 25. decembra 2014. godine, da je prijedlog za protest mjenice podnesen sudu 26. decembra 2014. godine, da je apelantica odbila isplatu mjenice, da je predlagač zakoniti imalac sporne mjenice i da je na mjenici navedeno "bez protesta". Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud, na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio da je zahtjev radi protesta mjenice podnesen sudu u zakonskom roku shodno članu 45. Zakona o mjenici, da je na mjenici navedeno "bez protesta" ali da imalac mjenice shodno članu 47. Zakona o mjenici ima pravo podići zahtjev za protest kod nadležnog suda s tim da u tom slučaju sam snosi troškove protesta. Takođe, da je prvostepeni sud zaključio da prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan, jer se sud u predmetnom postupku ne može upuštati u ocjenu valjanosti ugovora o finansijskom lizingu, te da li je predlagač pravni sljednik Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Sarajevo u pogledu poslova lizinga i finansijskih poslova, kao i da su ostali apelantičini prigovori irelevantni za ovaj postupak i da iste može isticati u izvršnom odnosno parničnom postupku. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 71. Zakona o mjenici propisano da se protest podiže kod (mjesno) nadležnog suda za osobu protiv koje se protest podiže, te da je odredbama člana 45. Zakona o mjenici propisano da se protest zbog neisplate mjenice plative na određeni dan ili na određeno vrijeme od dana izdavanja ili od viđenja mora podići jednog od dva dana koji dolaze odmah za danom plaćanja mjenice. Kantonalni sud je zaključio da je u predmetnom postupku prvostepeni sud pravilno utvrdio relevantne činjenice za usvajanje prijedloga predlagača shodno odredbama Zakona o mjenici i pravilno ocijenio neosnovanim prigovor nedostataka aktivne legitimacije na strani predlagača, te izveo valjane zaključke da ostali apelantičini prigovori nisu relevantni u predmetnom postupku.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešno primijenjenom materijalnom pravu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je da je u svojoj praksi već rješavao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti br. AP 3177/16 od 11. januara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman