Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1828/17 (Z. B., E. Š., "Topolino Company" d.o.o. Banjaluka, A. V.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1828/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1828/17, rješavajući apelacije Zorana Bosića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zoran Bosić protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 039042 17 Gž 3 od 3. marta 2017. godine;

Esad Šarić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 024039 17 Gž od 22. marta 2017. godine;

"Topolino Company" d.o.o. Banjaluka protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 119012 17 Pž od 12.

jula 2017. godine i Ana Vrdoljak protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 087852 17 Gž 2 od 28. jula 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1828/17

1. Zoran Bosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Rajko Stokić advokat iz Doboja, podnio je 8. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 039042 17 Gž 3 od 3. mart 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da je apelant kao tuženi smetao posjed prava služnosti puta koji prelazi preko parcela (preciznije navedenih i označenih u izreci prvostepenog rješenja) na štetu tužilaca (Č. B. i Ž. B.) na način da je neovlašteno i bez saglasnosti tužilaca postavio betonski blok i metalnu šipku na putu koji prolazi gore navedenim parcelama, te zabranio prolaz kombajnu radi vršenja usluge tužiocima i prolaz tužiocima na istom, slijedom čega je apelantu naloženo da u roku od 24 sata uspostavi pređašnje stanje posjeda prava služnosti. Istim rješenjem je zabranjeno apelantu da tužiocima ubuduće smeta miran i faktički posjed služnosti puta koji prelazi preko poslužnih predmetnih parcela pod prijetnjom izricanja novčane kazne u iznosu od 5.000,00 KM, te je apelant obavezan da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud, cijeneći odredbe člana 313. st. 2. i 5. Zakona o stvarnim pravima, utvrdio da je tužba tužilaca blagovremeno podnesena, te da u ovakvoj vrsti spora sud pruža zaštitu prema poslednjem stanju posjeda i nastalom smetanju. Okružni sud je dalje naveo da su tužioci dokazima izvedenim na glavnoj raspravi dokazali da su bili u poslednjem faktičkom posjedu predmetnog puta i da ih je apelant ometao u korištenju navedenog prava. Okružni sud je ukazao da su neosnovane tvrdnje da je apelant postavljanjem betonskog bloka vršio samopomoć s obzirom da je odredbama člana 316. Zakona o stvarnim pravima propisano da držalac ima pravo na samopomoć protiv onog ko ga samovlasno ometa u državini, pod uslovom da je opasnost neposredna, da je samopomoć nužna, jer bi sudska zaštita stigla prekasno i da je način njenog vršenja primjeren konkretnoj opasnosti, što u ovoj pravnoj stvari nije bio slučaj. Okružni sud je istakao da je prihvatljivo utvrđenje prvostepenog suda da su tužioci tokom provedenog postupka dokazali da ih je apelant svojim postupanjem ometao u mirnom korištenju predmetnog puta, jer izvedeni dokazi i po stavu ovog suda upućuju na takav zaključak. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud u obrazloženju svog rješenja dao u svemu jasne i iscrpne činjenične i pravne razloge za donošenje odluke kao u njegovoj izreci, zbog čega su žalbeni prigovori apelanta neosnovani, jer isti nemaju uporišta u sadržini spisa predmeta, a niti u važećem materijalnom pravu, na koje se prvostepeni sud pravilno pozvao u pobijanom rješenju.

AP-2607/17

3. Esad Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Sanil Hasić advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 22. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 024039 17 Gž od 22. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelant kao tuženi smetao tužitelja (Š. K.) u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnine (preciznije navedena i označena u izreci prvostepenog rješenja), na način što je bez saglasnosti i ikakvih upita tužitelju zatvorio veliko krilo ulazne kapije, te u tačno precizirane dane nastavio sa smetanjem posjeda tužitelja tako što je izvršio sve pripremne radnje iskopavanjem kanala cijelom dužinom sporne parcele, koju tužitelj koristi kao pristupni put, te u spomenutom vremenskom period izvršio potkopavanje poprečnih kanala u unutrašnjosti te parcele, izvršio nasipanje betonom i tako u potpunosti onemogućio tužitelja u pristupu njegovim nekretninama, slijedom čega je naloženo apelantu da omogući tužitelju suposjed spornog dijela zemljišta i da mu nadoknadi troškove postupka.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud obrazložio da u postupku za smetanje posjeda sud ne odlučuje o pravu na posjed niti o pravu vlasništva, već raspravlja i odlučuje o zaštiti faktičkog posjeda pa je zaključio da tužitelju pripada posjedovna zaštita koja se ogleda u prolaženju preko spornog dijela predmetne parcele, pa je primjenom odredaba materijalnog prava na koje se pozvao usvojio tužbeni zahtjev. Kod utvđenja da je tužitelj bio u posjedu spornog dijela predmetne parcele, na način da je isti koristio za prolaz do svoje kuće, Kantonalni sud je ukazao da je apelant time što je zavario kapiju, iskopao kanale i nasipao ih betonom onemogućio tužitelja da koristi sporni prolaz do kuće, koji je do tada koristio. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da zato tužitelju pripada pravo na posjedovnu zaštitu, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud. Kantonalni sud je ukazao da prema članu 327. stav 5. Zakona o stvarnim pravima sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nemaju utjecaj pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Kantonalni sud je istakao da iz navedenog slijedi da su u ovom predmetu irelevantni navodi žalbe u kojima apelant upućuje na svoja stvarno pravna ovlaštenja u odnosu na sporni dio zemljišta koja stoje, ali da u postupcima kakav je ovaj sud ispituje samo posljednje stanje posjeda i nastalo smetanje. Osim toga, navedeno je da okolnosti u konkretnom slučaju ne ukazuju da je posjed na spornom zemljištu tužitelj stekao zloupotrebom povjerenja (zamoljeni način), na šta žalba neosnovano ukazuje. AP-4176/17

5. "Topolino Company" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branislav Kosić i Sanjin Kosić advokati iz Banjaluke, podnio je 9. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 119012 17 Pž od 12. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelant izvršio smetanje posljednjeg mirnog i faktičkog posjeda tužioca („Olimpus“ d.o.o. Banjaluka ) u pogledu korištenja nekretnina (preciznije navedene i označene u izreci rješenja), a na način kako je to opisano u izreci rješenja i time zatvorio pogled i onemogućio tužiocu svjetlost i vidik za prostorije i hodnik tužiočevog poslovnog objekta Uprave. Istim rješenjem apelantu je naloženo da odmah, najkasnije u roku od 48 sati uspostavi stanje posjeda koje je prethodilo smetanju tako da u skladu sa nalazom stručne ustanove, preporukama i uputstvima nadzornog organa i uz asistenciju stručnih lica odgovarajuće struke, a na način kako je to bliže opisano u izreci rješenja, omogući tužiocu svjetlost i vidik za prostorije i hodnik tužiočevog poslovnog objekta Uprave i time omogući tužiocu mimo korištenje i uživanje svog posjeda, te mu je zabranjeno isto ili slično smetanje ubuduće.

6. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je, između ostalog, naveo da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja prvostepeni sud ukazao da je u predmetnoj pravnoj stvari sporno da li je apelant izvršio smetanje posjeda tužioca, odnosno da li je apelant pasivno legitimisan u ovom sporu i da li se u njegovim radnjama ukoliko je pasivno legitimisan ogleda čin smetanja posjeda prema tužiocu. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je ugovorom o građenju, koji je zaključen između apelanta i GP „Vranica" a.d. Banjaluka, apelant kao naručilac ustupio GP „Vranica" a.d. Banjaluka izvođenje građevinski radova prema projektnoj dokumentaciji, te da je na osnovu zaključenog ugovora apelant uveo izvođača radova u posjed zemljišta na kojem će se izvoditi radovi. Budući da je u toku postupka utvrđeno da su radnici GP „Vranica" a.d. Banjaluka skinuli sporni stiropor, a da apelant nije dao bilo kakav nalog da se to izvrši, prvostepeni sud je zaključio da apelant nije pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari. Po mišljenju Višeg privrednog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je došlo do smetanja posjeda kako je to opisano u predmetnoj tužbi, ali da pogrešno zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao apelant. Naime, Viši privredni sud je ukazao da iz stanja spisa jasno proizlazi da je apelant vlasnik i posjednik susjedne parcele u odnosu na tužioca, da je sa građevinskim preduzećem GP „Vranica" a.d. Banjaluka imao zaključen ugovor o građenju građevinskog objekta, da je prilikom građenja ovlastio, odnosno imenovao kao nadzornog organa Tihomira Gajića. S obzirom na to da je apelant zaključio ugovor o građenju sa trećim licem, da je izdao nalog izvođaču radova da izvodi sve radove kako su oni ugovoreni ugovorom o građenju, te da su, dakle, radnje koje su počinili radnici izvođača radova vršene po nalogu apelanta, Viši privredni sud je zaključio da je apelant na ovakav način izvršio smetanje posjeda u konkretnoj pravnoj stvari, odnosno da apelant jeste pasivno legitimisan. Slijedom navedenog, Viši privredni sud je odlučio kao u izreci na osnovu odredaba člana 313. stav 5. Zakona o stvarnim pravima.

AP-4470/17

7. Ana Vrdoljak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Mirko Simić advokat iz Brčko, podnijela je 28. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 087852 17 Gž 2 od 28. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelantica smetala tužioca (A. N.) u mirnom posjedu prava služnosti kolskog i pješačkog prolaza koji se prostire preko dijela jedne parcele i duž granice sa drugom parcelom (apelantičina parcela) i vodi do parcele tužioca, sve preciznije navedene i označene u izreci rješenja, na način što je u preciziranom periodu na ulazu u navedeni pristupni put sa lokalnog puta postavila željeznu rampu sa stubovima, slijedom čega je apelantici naloženo da u roku od osam dana od dana pravosnažnosti rješenja uspostavi prvobitno stanje tako što će ukloniti željeznu rampu postavljenu na ulazni pristupni put preko predmetne parcele kao i željezne stubove na kojima se nalazi rampa na predmetnim parcelama, te je apelantici zabranjeno da ubuduće uznemirava i oduzima posjed prava služnosti kolskog i pješačkog pristupa tužioca preko navedene parcele pod prijetnjom novčane kazne.

8. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da su relevantne utvrđene činjenice za ovaj predmet spora da se tužilac prije postavljanja željezne rampe služio kolskim i pješačkim putem preko apelantičine parcele radi dolaska na svoju parcelu, sve dok nije postavljena rampa od strane apelantičinog zeta (koji je platio F. A. naknadu za izvršene radove na postavljanju te rampe). Budući da je te radove apelantica naknadno odobrila i preuzela od svog zeta, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da navedeno ima isti značaj kao da je lično apelantica postavila rampu ili da je to po njenom nalogu učinio njen zet radi sprečavanja tužioca da se služi tim prolazom. Apelacioni sud je zaključio da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijano rješenje, a da pri tome nije počinio povrede postupka na koje žalba ukazuje. Naime, u obrazloženju prvostepeneog rješenja je navedeno da sud u parnicama za smetanje posjeda utvrđuje činjenicu posljednjeg stanja posjeda, te da su u konkretnom slučaju, svjedoci na nesumnjiv način potvrdili da je tužilac bio u poslednjem mirnom i faktičkom posjedu korištenja puta preko apelantičine parcele, a kako je to precizno označio put u svom nalazu i skici vještak geodetske struke, kao i da je utvrđena i činjenica nastalog smetanja (postavljanjem rampe od strane apelantičinog zeta uz apelantičino odobrenje bez pogovora).

Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1828/17.

10. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1828/17 (Z. B., E. Š., "Topolino Company"… | Sudska praksa | Aktio