Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3753/17 (N. B. i M. T.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3753/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3753/17, rješavajući apelacije Nazlije Brković vlasnica restoran bar "San Marino" i Marinka Terzića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nazlija Brković vlasnica restoran bar "San Marino" protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 007137 17 Uvp od 26.
jula 2017. godine i Marinko Terzić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 008808 17 Uvp od 22. avgusta 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3753/17
1. Nazlija Brković vlasnica restoran bar "San Marino" (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Sean Spahić, advokat iz Zenice, podnijela je 2. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 007137 17 Uvp od 26. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Drugostepena komisija za rješavanje po žalbama protiv rješenja u prvostepenom postupku Općine Zenica), kojim je odbijena apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je apelantici utvrđena obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za 2014. godinu, u određenom novčanom iznosu, za dva poslovna prostora i jedan otvoreni prostor (ljetna bašta), koji se nalaze u Zenici.
AP-4078/17
2. Marinko Terzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Sean Spahić, advokat iz Zenice, podnio je 28. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 008808 17 Uvp od 22. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Drugostepena komisija za rješavanje po žalbama protiv rješenja u prvostepenom postupku Grada Zenica), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je apelantu utvrđena obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za 2016. godinu, u određenom novčanom iznosu, za četiri poslovna prostora koja se nalaze na području Grada Zenica. Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3753/17.
4. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
5. U obrazloženjima osporenih odluka Kantonalni sud je, u suštini, naveo da iz utvrđenih činjeničnih stanja, u predmetnim slučajevima, proizlazi da je prvostepeni upravni organ, u postupcima koji su prethodili donošenju pobijanih rješenja, utvrdio da su apelanti vlasnici i korisnici predmetnih prostora (apelantica dva poslovna prostora i jedan otvoreni prostor, a apelant četiri poslovna prostora). Nadalje, da je prvostepeni sud, u konkretnim slučajevima, zaključio da su upravni organi, na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenili odredbe čl. 63., 73. i 75. Zakona o građevinskom zemljištu, te odredbe čl. 2., 7., 53. - 59. i 67. Odluke o građevinskom zemljištu Općine Zenica, kao važećih materijalnih propisa koji regulišu konkretnu upravnu oblast. Naime, da je odredbama člana 63. Zakona o građevinskom zemljištu propisano, između ostalog, da se naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta utvrđuje prema osnovama i mjerilima propisanim tim Zakonom i odlukom općinskog vijeća, te da se niko ne može osloboditi obaveze plaćanja predmetne naknade, osim u slučajevima predviđenim čl. 90. i 91. tog Zakona (koji se ne odnose na konkretne slučajeve). Dalje je navedeno da je odredbom člana 73. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da se odlukom općinskog vijeća uvodi obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (renta), te osnovi i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade, a da je odredbom člana 75. stav 1. istog Zakona propisano da su obveznici naknade suvlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenom, poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 2. Odluke o građevinskom zemljištu Općine Zenica propisano da gradsko građevinsko zemljište i ostalo građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu. Nadalje, da je odredbom člana 56. stav 2. Odluke o građevinskom zemljištu Općine Zenica utvrđena visina mjesečnog iznosa naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta po m2 korisne površine, zavisno od vrste djelatnosti i poslovne zone pravnih i fizičkih lica, koji su prema citiranim materijalnim propisima obveznici plaćanja predmetne naknade. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani navodi da u konkretnim slučajevima ne postoji valjan pravni osnov za utvrđivanje obaveze plaćanja predmetnih naknada, te da je zbog neusaglašavanja citiranih odredbi Zakona o građevinskom zemljištu i Odluke o građevinskom zemljištu Općine Zenica sa odredbama Zakona o stvarnim pravima, za apelante kao vlasnike i korisnike predmetnih objekata, prestala obaveza plaćanja predmetne naknade. Naime, da su odredbom člana 371. Zakona o stvarnim pravima (koji se primjenjuje počev od 5. marta 2014. godine) izričito propisani zakoni koji početkom primjene tog Zakona prestaju da važe, a da je stavom 2. istog člana predviđeno da će se propisi o građevinskom zemljištu usaglasiti s odredbama tog zakona u roku od tri mjeseca od dana početka primjene tog zakona. Također je istaknuto da je stavom 3. istog člana propisano da u slučaju kolizije odredbi tog zakona sa odredbama drugog propisa primjenjivat će se odredbe tog zakona. Kantonalni sud je zaključio, a imajući u vidu da do dana donošenja pobijanih rješenja nižestepenih upravnih organa citirane odredbe čl. 67., 73. i 75. Zakona o građevinskom zemljištu nisu stavljene van snage, niti je u zakonom propisanoj proceduri od strane nadležnog organa utvrđeno da su iste u koliziji s odredbama Zakona o stvarnim pravima, da su neosnovani navodi apelanata da su navedene odredbe Zakona o građevinskom zemljištu F BiH, kao i citirane odredbe Odluke o građevinskom zemljištu Općine Zenica (koja je donesena temeljem citiranih odredbi tog Zakona), u suprotnosti s odredbama Zakona o stvarnim pravima. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani i navodi apelanata da postupak ocjene ustavnosti odredbi člana 52. - 59. Odluke o građevinskom zemljištu Općine Zenica pred Ustavnim sudom Federacije BiH još nije okončan. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je Djelomičnom presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-72/14 od 8. jula 2016. godine utvrđeno da je član 56. stav 2. Odluke o građevinskom zemljištu Općine Zenica, na kojem su, između ostalog, zasnovane i prvostepene presude, u saglasnosti sa Ustavom Federacije BiH. Zatim, da je navedeni postupak ocjene ustavnosti odredbi Odluke o građevinskom zemljištu Općine Zenica okončan rješenjem Ustavnog suda Federacije BiH broj U-72/14 od 8. novembra 2016. godine kojim je odbačen zahtjev Premijera Zeničko - dobojskog kantona, za ocjenu ustavnosti odredbi članova 52. do 59. navedene Odluke o građevinskom zemljištu Općine Zenica, jer podnosilac tog zahtjeva nije otklonio nedostatke na koje mu je ukazano, a na način kako mu je naloženo aktom Ustavnog suda Federacije BiH.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelanti navode da je pred Ustavnim sudom Federacije BiH pokrenut postupak ocjene ustavnosti članova 52. do 59. Odluke o građevinskom zemljištu Općine Zenica koji je još u toku, pa da je Kantonalni sud trebao prekinuti predmetne postupke dok se ne donese odluka Ustavnog suda F BiH. Apelanti također navode da se nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o građevinskom zemljištu i Odluke o građevinskom zemljištu Općine Zenica jer su u suprotnosti s odredbama Zakona o stvarnim pravima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u apelacijama ponavljaju navode koje su isticali u tužbi protiv rješenja tuženog, te u zahtjevu za vanredno preispitivanje prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja prvostepenih i osporenih konačnih odluka u konkretnim postupcima, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnim slučajevima. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4976/16 od 1. februara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman