Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4502/17 (jeremija Vujović, I. Š. i M. Š.)
Odluka donesena 30. 11. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4502/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
30. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4502/17, rješavajući zahtjev Jeremije Vujovića i dr., za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Jeremije Vujovića, Ilije Šarenca i Milenka Šarenca za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Jeremija Vujović, Ilija Šarenac i Milenko Šarenac (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant ili apelanti) iz Bileće, zastupani po zakonskom zastupniku, advokatu Momi Turanjaninu iz Trebinja, podnijeli su 1. novembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 006384 16 Rev od 14. septembra 2017. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 006384 16 Gž 3 od 25. maja 2016. godine. Apelanti su zatražili donošenje privremene mjere „kojom će se privremeno staviti van pravne snage presuda Okružnog suda […], te reviziona odluka […] u dijelu naknade troškova parničnog postupka, tako što će se prinudna naplata troškova postupka odgoditi do donošenja odluke po ovoj apelaciji “.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 006384 15 P 3 od 5. novembra 2015. godine, donesenom po tužbi apelanta, obavezan je tuženi MH „Mješoviti Holding Elektroprivreda Republike Srpske“ ZP „Hidroelektrana na Trebišnjici“ a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi), da isplati svakom od apelanata ponaosob precizirane novčane iznose, iz osnova naknade štete nastale na nekretninama apelanata pobliže označenim kao u izreci presude za period od 1. januara 2007. godine do 1. januara 2015. godine sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2007. godine, zatim na ime naknade za uništeno zemljište također iznose pobliže označene izrekom presude, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. januara 2010. godine pa do konačne isplate, kao i iz osnova buduće štete u vidu novčane rente, do eksproprijacije dijela nekretnina označenih kao u izreci presude, i za ostale nekretnine do konačne izgradnje vodosistema „Gornji horizonti“ u Dabarskom polju da će plaćati u iznose u vidu novčane rente kao u izreci presude, najkasnije do 1. januara iduće godine za prethodnu godinu, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate.
3. Osnovni sud je nakon brojnih izvedenih dokaza (između ostalih uvidom u zemljišne knjige, saslušanjem parničnih stranaka, uvidom u nalaz vještaka poljoprivredne struke Milinka Vladičića od 11. novembra 2013. godine i vještaka geodetske struke Momčila Fržovića od 24. novembra 2013. godine i dr. dokaza) utvrdio, da nije sporno da su apelanti vlasnici, odnosno korisnici nekretnina navedenih kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koje se nalaze u neposrednoj blizini ulazne građevine tunela, Dabarsko polje - Fatničko polje, koje nekretnine su ranije intenzivno obrađivane. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da predmetne nekretnine trpe dvije vrste štete; tako što usljed erozionih procesa neke od parcela ili njihovi dijelovi nestaju i što se također djelovanjem erozije sa nekih parcela odnosi oranični i humusni sloj.
4. Istaknuto je da je među parničnim strankama sporna visina štete, te istaknuti prigovor pasivne legitimacije tuženog. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor pasivne legitimacije tuženog, jer iz iskaza svjedok kojima je taj sud poklonio vjeru proizilazi da je upravo tuženi taj koji je odgovoran za pričinjenu štetu na predmetnim nekretninama apelanata, jer je preduzimao radove na objektima, da je upravo tuženi taj koji je upravljao tunelom, a što je potvrđeno i nalazom vještaka geodetske struke. U vezi s tim je ukazano da je taj sud vodio računa da bi eventualno oduzimanje prava svojine apelantima na predmetnim nekretninama radi izgradnje objekta od javnog interesa moralo biti zasnovano na zakonitom postupku eksproprijacije prema relevantnim zakonskim propisima. Iz nalaza vještaka geodetske struke proizilazi da je radnjama tuženog došlo do grubog oštećenja predmetnih nekretnina vlasništvo apelanata. Također, Osnovni sud je visinu pričinjene štete utvrdio vještačenjem vještaka poljoprivredne struke, izračunatu kroz izgubljenu dobit apelanata u izosima kao u obrazloženju presude, u pogledu zasađenih kultura za jednu godinu, dok je na dijelovima njihovih nekretnina pričinjena totalna šteta, tako da je vrijednost uništenog zemljišta vještačenjem određena u iznosima također preciziranim izrekom presude. Prema tome Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude, te kako su apelanti uspjeli sa tužbenim zahtjevom stoga je tuženi shodno članu 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) obavezan da apelantima naknadi troškove parničnog postupka kao u izreci presude.
5. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 006384 16 Gž 3 od 25. maja 2016. godine, žalba tuženog je uvažena i preinačena presuda Osnovnog suda od 5. novembra 2015. godine, tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Istom presudom apelanti su obavezani tuženom naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 20.934,29 KM.
6. Nakon što je ispitao presudu prvostepenog suda u okviru žalbenih razloga tuženog Okružni sud je postupajući prema odredbi člana 221. ZPP-a odlučio kao u izreci presude. Tuženi je prvostepenu presudu osporavao istakavši prigovor nedostatka pasivne legitimacije, koji je prvostepeni sud odbio cijeneći iskaze saslušanih svjedoka i nalaz vještaka geodetske struke. Okružni sud smatra pravilnim postupanje prvostepenog suda u tom dijelu, te koje razloge odbijanja prigovora tuženog prihvata i taj sud. Okružni sud međutim smatra osnovanim žalbene navode tuženog, da se iz nalaza vještaka poljoprivredne struke nije mogla utvrditi visina pričinjene štete. U vezi s tim je ukazao da iz nalaza navedenog vještaka se nije moglo zaključiti koliko je voda „ležala“ u Fatničkom polju u kome se nalaze predmetne nekretnine apelanata. Apelanti su tvrdili da je navedeno polje gotovo čitave godine bilo pod vodom, ali da je izgradnja tunela dovela do toga da voda mnogo prije ističe iz polja, što po ocjeni suda stvara mgućnost da se polje obrađuje duži period godine. Naime. Okružni sud smatra da apelanti u smislu odredbe člana 173. i 175. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) nisu dokazali postojanje uzročne veze između nastale štete i opasne stvari odnosno djelatnosti tuženog, i da takav zaključak prvostepeni sud nije mogao izvesti iz nalaza vještaka poljoprivredne struke, čiji je zadatak bio da se izjasni o visini štete koju su apelanti eventualno pretrpjeli na predmetnim nekretninama. Dakle, po ocjeni Okružnog suda navedeni vještak nije imao zadatak da utvrđuje uzročnu vezu između djelatnosti kojom se bavio tuženi i pričinjene štete apelantima, odnosno uzročne veze između tunela kao opasne stvari i nastale štete. Također nije imao za predmet vještačenja, da li je erozija za koju tvrdio da je oštetila zemljište apelanata prouzrokovana djelatnošću tuženog odnosno da potiče od opasne stvari tuženog. Dakle ovaj vještak nije mogao vještačiti o navedenim pitanjima, jer je on vještak poljoprivredne struke, posebno jer se isti i sam izjasnio da on po svojoj struci ne može da daje nalaz i mišljenje u vezi „tehničke strane funkcionisanja tunela“, budući da je specijalista za ratarstvo i za biljnu proizvodnju.
7. Prema tome Okružni sud smatra da apelanti uopšte nisu izvodili dokaz da bi dokazali postojanje uzročne veze između tunela kao opasne stvari čiji je imalac tuženi, odnosno opasne djelatnosti kojom se bavio tuženi. Osim toga smatra da čak i da je utvrđen uzrok štete opet se ne bi mogao prihvatiti nalaz i mišljenje navedenog vještaka u dijelu u kome vještak opisuje izmaklu korist od kultura koje su apelanti, kako su tvrdili uzgajali na predmetnom zemljištu, jer izmakla korist je onemogućavanje po redovnom toku stvari očekivanog postizanja neke materijalne koristi, koja bi bila postignuta da nije spriječena nastupanjem štetnog događaja. Također karakteristika izmakle koristi se ogleda u onemogućavanju postizanja „očekivane materijalne koristi“, koje očekivanje mora biti i objektivno izvjesno, a ne tek samo čisto subjektivno očekivanje od strane oštećenog. Pored iznesenog taj sud je ukazao da je Odlukom Vlade Republike Srpske broj 04/1- 012-2-763/13 od 18. aprila 2013. godine („Služeni glasnik RS“, broj 37/13) utvrđen opšti interes za izgradnju objekta Hidroelektrane Dabar i da je ovom odlukom odlučeno da se u tu svrhu može izvršiti potpuna eksproprijacija, pored ostalih i nekretnina u vlasništvu apelanata. Međutim istaknuto je da iz spisa predmeta proizilazi da apelanti u ovoj parnici nisu tražili naknadu zbog izvršene tzv. „faktičke eksproprijacije“, odnosno deposjediranja njihovih zemljišta ili dijelova tog zemljišta zbog izgradnje objekta ili izvođenja drugih radova od javnog interesa (konkretno izgradnje Hidroelektrane Dabar). Prema sadržini tužbenog zahtjeva apelanti su tražili naknadu štete zbog umanjenja prinosa na njihovim nekretninama, i štete zbog dijela uništenog zemljišta usljed erozije i to do konačne eksproprijacije, a ne naknadu za vrijednost faktički eksproprisanih predmetnih nekretnina. Okružni sud je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa odredbom člana 397. stav 2. ZPP, jer je odluka prvostepenog suda preinačena, pri čemu je u obrazloženju detaljno prezentirao radnje koje je preduzeo tuženi po punomoćniku te istakao da su troškovi obračunati u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Advokatska tarifa) .
8. Vrhovni sud je Presudom broj 95 0 P 006384 16 Rev od 14. septembra 2017. godine reviziju prvoapelanta i drugoapelanta djelimično uvažio i presudu Okružnog suda od 25. maja 2016. godine preinačio u pogledu odluke o troškovima postupka, tako što su navedeni apelanti obavezani tuženom naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 20.222,43 KM umjesto iznosa od 20.934,29 KM, dok se u preostalom dijelu revizija odbijena. Istom presudom revizija trećeapelanta je odbačena.
9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao, da su apelanti u predmetnom sporu formalni suparničari u smislu člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP-a, da su predmet spora njihovi zahtjevi iste vrste, koji se zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu. U vezi s tim Vrhovni sud je također ukazao da kod formalnog aktivnog suparničarstva, svaki tužitelj kao suparničar je samostalna stranka u parnici, jer u odnosu na svakog formalnog suparničara sud može posebno odlučivati, te da je institut formalnog suparničastva ustanovljen prvenstveno iz razloga procesne ekonomije da bi se postupak proveo racionalnije, brže i jeftinije. Osim navedenog okolnosti na koje je ukazano upućuju na zaključak da se vrijednost predmeta spora, kada postoji formalno aktivno suparničarstvo u smislu odredbe člana 316. ZPP-a određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva, a ne njihovog zbira. Prema tome vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude po reviziji apelanata iznosi; u odnosu na prvoapelanta 34.663,03 KM, drugoapelanta 43.857,60 KM, a u odnosu na trećeapelanta 23.017,12 KM, te da dakle u odnosu na trećeapelanta ne prelazi iznos od 30.000,00 KM. Imajući u vidu navedeno u odnosu na trećeapelanta Vrhovni sud je zaključio da nije ispunjen uslov iz člana 237. stav 2. ZPP-a za dopuštenost revizije, pa je slijedom izloženog valjalo reviziju trećeapelanta odbaciti kao nedopuštenu u smislu člana 237. stav 3. ZPP, a da je revizija u odnosu na prvoapelanta i drugoapelanta neosnovana.
10. Na temelju uvida u izvedene dokaze Vrhovni sud smatra odluku drugostepenog suda pravilnom. Dalje, Vrhovni sud je odbio revizioni prigovor apelanata, u dijelu da činjenica da je jedan od saslušanih svjedoka pred prvostepenim sudom bračni drug sudije, ocijenivši da isti razlog ne spada u krug obaveznih razloga za izuzeće, odnosno isključenje sudije, budući da je potrebno ukazati na koji način se manifestovala pristrasnost predmetnog sudije, i u kojoj mjeri je upravo na iskazu tog svjedoka zasnovana pobijana presuda. Iz navedenog razloga u konkretnom slučaju se po ocjeni Vrhovnog suda ne radi o obaveznom razlogu za isključenje sudije u smislu odredbe člana 357. stav 1. ZPP. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud dalje smatra da je odlukom drugostepenog suda pravilno utvrđeno, da apelanti nisu dokazali uzrok štete na svojim nekretninama, stoga navedeno u pogledu glavne stvari se ukazuje neosnovanim, zbog čega je taj sud na osnovu odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude. Sud je međutim konstatovao da se revizijom djelimično osnovano prigovara vezano za dosuđene troškove postupka jer je drugostepenom presudom tuženom za određenu procesnu radnju (izjavljivanje žalbe) dosuđen viši iznos od onog koji je tražen, pa je odluku o troškovima postupka Vrhovni sud donio na temelju odredbe člana 250. stav 1. ZPP.
11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda prava na pravično suđenje se po mišljenju apelanata ogleda u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, povredi prava na pristup sudu, zbog čega tvrde da im je uskraćeno pravo na pravičan postupak i naknadu štete, odnosno pravo na imovinu.
12. Apelanti su zatražili donošenje privremene mjere „kojom će se privremeno staviti van pravne snage presuda Okružnog suda […], te reviziona odluka […] u dijelu naknade troškova parničnog postupka, tako što će se prinudna naplata troškova postupka odgoditi do donošenja odluke po ovoj apelaciji “, jer bi ostajanjem na snazi navedenih odluka nastupila štetna posljedica, koja bi direktno predstavljala povredu njihovih prava na pravično suđenje i paušalnu ocjenu dokaza
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenom odlukom, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
15. Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelje na tvrdnji da bi ostajanjem na snazi osporenih odluka nastupila štetna posljedica koja bi direktno predstavljala povredu njihovih prava na pravično suđenje i paušalnu ocjenu dokaza
16. U vezi sa navodima apelanta, Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima. Ustavni sud ponovo naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere. Shodno navedenom, a budući da apelanti, dakle, osim navoda koji se tiču merituma apelacije nisu ponudili druge razloge, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan jer u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje odredba člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman