Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3502/17 (G.V.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3502/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3502/17, rješavajući apelaciju G. V. na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela G. V.
protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 194582 16 Gž od 12. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G. V. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mišo Golub, advokat iz Banje Luke, podnijela je 14. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 194582 16 Gž od 12. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda na način da je, između ostalog, obavezana apelantica da tužiocu (Fond stanovanja Republike Srpske, kojim upravlja Investiciono-razvojna banka Republike Srpske a.d. Banja Luka) na ime ispunjenja ugovora o otkupu stana isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je predmetnim ugovorom o otkupu stana ugovorena prodaja stana na rate, da rate dospijevaju za svaki mjesec do 15-tog u mjesecu, te da je istim ugovorom ugovoreno da u slučaju neplaćanja tri uzastopne rate cijeli neplaćeni ostatak otkupne cijene dospijeva odmah na naplatu. Nadalje, da je prvostepeni sud utvrdio da je ugovoreno da otplata ugovorene kupoprodajne cijene počinje sa 1. martom 2004. godine, da je prva uplata na ime kupoprodajne cijene izvršena 24. maja 2004. godine, te da je u 2005. godini uplaćen određeni novčani iznos (da su te uplate izvršene 4. oktobra, 12. oktobra i 16. decembra 2005. godine). Okružni sud je ukazao da su uplate prema utvrđenju prvostepenog suda vršene 2007., 2008., 2009., 2011., 2012., 2013., 2014. i 2015. godine, te da su sve navedene uplate po sadržaju finansijske kartice i priloženih uplatnica bile povremene i neredovne i da se ne mogu smatrati redovnim otplatama ugovorenih rata. Okružni sud je konstatovao da s obzirom da je ugovorena otplata na rate od 1. marta 2004. godine i da je ugovorena dospjelost mjesečne rate sa 15-tim u mjesecu da proizlazi da su 16. maja 2004. godine dospjele na naplatu tri uzastopno neplaćene rate i da je toga dana dospio na naplatu cjelokupni iznos kredita. Nadalje, da je po dospjelosti ukupnog potraživanja na naplatu apelantica (zajedno sa svojim pokojnim mužem) počela sa otplatama ukupnog duga tako što je prva otplata izvršena 24. maja 2004. godine, a onda i naredne uplate u 2005. godini i godinama koje slijede, a kako je to utvrdio prvostepeni sud. Okružni sud je istakao da je odredbom člana 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug (st. 1.), te da se priznanje duga može učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, kao što su davanja otplate, plaćanje kamata, davanjem obezbjeđenja (st. 2.). Zatim, da je odredbom člana 392. ZOO propisano da poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastarjelost (st. 1.), te da zastarijevanje prekinuto od strane dužnika počinje teći iznova od dana priznanja (st. 2.). Okružni sud je istakao da je shodno navedenom valjalo zaključiti da je otplatama kupoprodajne cijene stana koja je dospjela na naplatu 16. maja 2004. godine prekidana zastarjelost predmetnog potraživanja priznanjem duga na posredan način, odnosno davanjem otplata, te da je zbog toga zaključak prvostepenog suda da je predmetno potraživanje zastarjelo utemeljeno na pogrešnoj primjeni materijalnog prava odredbi člana 371. u vezi sa članom 387. i 392. ZOO, te da je tužbeni zahtjev tužioca odbijen pogrešnom primjenom odredbe člana 360. ZOO. Okružni sud je također istakao da je prvostepeni sud utvrdio visinu ukupnog preostalog duga, na osnovu finansijske kartice i uplatnica. U vezi s tim je ukazano da finansijska kartica u smislu odredbe člana 132. st. 2. Zakona o parničnom postupku predstavlja prihvatljiv dokaz o izvršenim otplatama dijela duga, koji je apelantica u prvostepenom postupku sporila paušalnim prigovorom s obzirom da u toku postupka nije bilo sporno da je apelantica vršila plaćanje evidentirano u finansijskoj kartici i da je apelantica otplate vršila i nakon podnošenja predmetne tužbe.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da je kasnije učinjenim plaćanjem priznat samo dio duga koji je plaćen pa da se takvo plaćanje ne može smatrati priznanjem cjelokupnog duga koji tužilac od apelantice potražuje. Apelantica je navela i to da je Okružni sud u sličnoj pravnoj situaciji zauzeo pravni stav da se zastarjelost ima cijeniti u okviru zastarnog roka od 10 godina iz odredbe člana
371. ZOO, te da zauzimanjem različitih pravnih stavova od strane istog suda da se stvara pravna nesigurnost. Apelantica je istakla da je za odlučivanje u konkretnom slučaju bilo relevantno vrijeme dospjelosti cjelokupnog duga na naplatu, a da je to bilo 16. maja 2004. godine te da je desetogodišnji rok istekao 16. maja 2014. godine a da je predmetna tužba podnesena 24. juna 2014. godine, što znači da je ista neblagovremena.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U pogledu apelantičinih navoda da je Okružni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman