Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3967/15 (J. K.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Kazna
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3967/15
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3967/15, rješavajući apelaciju Jasmina Karovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. prosinca 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Jasmina Karovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 114904 15 Kž 2 od 8. travnja 2015. godine u dijelu odluke o kazni.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Jasmina Karovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 114904 15 Kž 2 od 8. travnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru 58 0 K 114904 12 K2 od 10. prosinca 2014. godine u odnosu na ostale prigovore u svezi s kršenjem prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.
Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jasmin Karović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nermin Dizdar, odvjetnik iz Mostara, podnio je 17. kolovoza 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 114904 15 Kž 2 od 8. travnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 58 0 K 114904 12 K2 od 10. prosinca 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 6. ožujka 2017. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud i Kantonalno tužiteljstvo su odgovore na apelaciju dostavili 10. ožujka 2017. godine. Kantonalni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 114904 12 K od 21. listopada 2013. godine apelant je proglašen krivim zato što je u vrijeme i na način, bliže opisan u izreci presude, počinio kazneno djelo zlouporaba položaja ili ovlasti iz članka 383. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Općinski sud je apelanta za počinjenje navedenog kaznenog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, te ga je obvezao da plati troškove kaznenog postupka.
6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 K 114904 14 Kž od 25. veljače 2014. godine apelantov priziv je uvažen, prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju odluke, Kantonalni sud je naveo da će prvostupanjski sud na pogodan način, a po potrebi i putem operativne policijske provjere, utvrditi boravi li svjedok D. M. (u daljnjem tekstu: oštećeni) na adresi u Mostaru, pa ako utvrdi da i dalje boravi na toj adresi uručit će mu poziv za glavni pretres i poduzeti zakonom propisane mjere da se osigura njegov dolazak na glavni pretres, a ako utvrdi da oštećeni ne boravi na toj adresi, pozvat će svjedoka na adresu prebivališta u Zagrebu i ovisno o ishodu dostave odlučiti jesu li se ostvarili uvjeti za čitanje iskaza oštećenog iz istrage.
7. Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 114904 12 K2 od 10. prosinca 2014. godine apelant je proglašen krivim zato što je u vrijeme i na način, bliže opisan u izreci presude, počinio kazneno djelo zlouporaba položaja ili ovlasti iz članka 383. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Općinski sud je apelanta za počinjenje navedenog kaznenog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, te ga je obvezao da plati troškove kaznenog postupka u iznosu od 400,00 KM.
8. Općinski sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. U svezi s utvrđivanjem je li apelant počinio predmetno kazneno djelo, Općinski sud je naveo da iz iskaza oštećenog, koji je na temelju članka 288. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) pročitan na glavnoj raspravi, proizlazi da je oštećeni 18. travnja 2012. godine upravljao vozilom Ulicom Kralja Tomislava u Mostaru, da je u vozilu bio njegov kolega iz razreda I. U., da je ubrzao kako bi „uhvatio“ žuto svjetlo na semaforu i da ga je zaustavio policajac dajući mu rukom znak da stane. Policajac mu je rekao da je počinio prekršaj i da za prekršaj treba platiti 500,00 KM, istodobno mu pokazujući znakom pet prstiju ruke, što je shvatio da za prekršaj treba platiti 500,00 KM. Iz novčanika je izvadio dvije novčanice po 1.000,00 kuna i dao policajcu kroz otvoren prozor, a policajac je uzeo novac i rekao mu: „Prijatno, nastavi vožnju“. To je ispričao prijatelju M. S., a sutradan i J. U. koji ga je povezao s policajcem R. L., koji je u njegovoj prisutnosti, a nakon što mu je opisao i izgled policajca (nižeg rasta, deblje konstitucije), nazvao tog policajca i rekao mu da vrati novac ako nije izdao potvrdu jer može imati problema. Iz iskaza oštećenog dalje proizlazi da je R. L. rekao policajcu da dođe u kafić kod J. U. i da će ga tu čekati osoba od koje je uzeo novac, što je taj policajac učinio nakon dva sata, došao do vozila oštećenog i vratio mu novac uz riječi: „Evo, ovo ti je ispalo“. Nadalje, svjedok J. U. je potvrdio da mu je oštećeni u kafiću rekao da mu je naplaćena kazna od 2.000,00 kuna za prebrzu vožnju, i to dvije novčanice od po 1.000,00 kuna, da ga je on uputio na prijatelja R. L., koji je policajac, kako bi mu pomogao oko vraćanja novca, te da mu je novac vraćen. Iz iskaza M. S., također, proizlazi da ga je nazvao oštećeni i da mu je rekao da ga je zaustavila policija jer je vozio brzo, da mu je policajac tražio dokumente i da mu je dao 2.000,00 kuna, a za što mu nije dao nikakvu potvrdu. Svjedok R. L. naveo je da poznaje apelanta jer su skupa radili, da ga je 19. travnja 2012. godine, oko 16.00 sati, pozvao prijatelj J. U. traživši da pomogne oštećenom koji je imao problema s policijom. Oštećeni mu je ispričao što se desilo i opisao policajca kome je platio, a prema opisu je ocijenio da se radi o apelantu, koga je u prisutnosti oštećenog pozvao i rekao da ako je zaustavljao vozilo hrvatskih registarskih oznaka i ako mu je dao neki novac da će taj momak biti u kafiću kod Đačkog doma u Black Pearlu. Nakon toga oštećeni je otišao, a nakon 30-ak minuta nazvao ga je J. U. i upoznao ga da mu je novac vraćen, te mu zahvalio pozvavši ga na piće. Svjedok H. L., koji je apelantu bio neposredno nadređeni, naveo je da je apelant bio uposlenik Policijske stanice Mostar – Centar i da je 18. travnja 2012. godine bio raspoređen na području koje obuhvaća Ulicu Kralja Tomislava u Mostaru. Taj svjedok je pojasnio proceduru koju policajac mora završiti po završenoj smjeni, odnosno da je dužan na poleđini radnog naloga sačiniti izvješće u kojem se navode sve pojedinosti koje je poduzimao policajac u smjeni što se sve dešavalo, je li vršio kontrolu vozila, koliko i kojih, te navesti pojedinosti vozača koje je kontrolirao, te o tome upoznati šefa smjene, a da apelant u izvješću nije naveo da je poduzimao radnju kontrole vozila i da je naveo da nije bilo prekršaja. Da apelant o obavljenoj kontroli vozača nije sačinio prekršajni nalog vidljivo je i iz radnog naloga na kojem se po završetku smjene navode pojedinosti o obavljenim kontrolama i da je u pisanom izvješću, koje je sačinio apelant, navedeno da 18. travnja 2012. godine nije bilo prekršitelja. U svezi s navedenim dokazima, Općinski sud je zaključio da je nesumnjivo dokazano da je apelant 18. travnja 2012. godine vršio kontrolu vozila audi i oštećenog kao vozača, da je od njega uzeo 2.000,00 kuna, da nije napisao prekršajni nalog, te da je sutradan vratio iste novčanice. Dakle, apelant je iskoristio svoj službeni položaj (policajca), nije izdao prekršajni nalog za utvrđeni prekršaj, što mu je obveza po službi, i uzeo novac, te je na taj način nanio štetu oštećenom, a sebi pribavio imovinsku korist.
9. Općinski sud je istaknuo da nije prihvatio prigovor apelantove obrane da se nisu stekli uvjeti za čitanje iskaza oštećenog iz istrage i da je na taj način obrani uskraćeno pravo unakrsno ispitati svjedoka. Naime, Općinski sud je naveo da je putem Policijske uprave Mostar izvršio provjeru boravka oštećenog na naznačenoj adresi u Mostaru, te da je navedena Policijska uprava izvijestila sud da je oštećeni na toj adresi stanovao za vrijeme školovanja i da se vratio u Zagreb. Oštećenom je putem međunarodne pravne pomoći 22. svibnja 2014. godine dostavljen poziv za glavnu raspravu zakazanu za 29. svibnja 2014. godine, ali se nije odazvao. Sud je ponovno pozvao oštećenog na nastavke glavne rasprave zakazane za 30. lipnja 2014. i 4. rujna 2014. godine, ali su se dostavnice o neuručenju poziva vratile, uz izvješće Ministarstva pravosuđa RH i napomenu dostavljača Općinskog kaznenog suda u Zagrebu „ostavljena obavijest, nitko ne sačekuje, nemoguće uručiti“. Na ponovni poziv oštećenom za glavnu raspravu zakazanu za 28. listopada 2014. godine, prema izvješću dostavljača Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, obavijest je ostavljena 1. listopada 2014. godine za 7. listopada 2014. godine, a kako oštećeni nije zatečen, poziv je uručen domaru zgrade. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je dolazak oštećenog pred sud značajno otežan i da su ostvareni uvjeti iz članka 288. stavak 2. ZKPFBiH da se iznimno može izvesti dokaz čitanjem iskaza oštećenog danog u istrazi jer nema zakonsku mogućnost primijeniti mjere prisilnog dovođenja svjedoka koji je državljanin druge države.
10. Glede iskaza svjedoka I. U. Općinski sud je ukazao da je taj svjedok naveo da se vozio s oštećenim, koji je vozio dosta brzo, oko 100 km/h, da ih je zaustavio policajac tražeći dokumente i da je oštećeni policajcu dao 2.000,00 kuna, ali da mu policajac nije dao nikakvu potvrdu. Međutim, Općinski sud je istaknuo da se iskazi svjedoka I. U. i oštećenog razlikuju u dijelu koji se odnosi na vrijeme izlaska navedenog svjedoka iz vozila (prije spornog događaja), pa dovodeći taj iskaz u vezu s drugim dokazima Općinski sud je zaključio da ta činjenica nije odlučujuća kod zaključka o apelantovoj krivnji. Naime, Sud je poklonio vjeru iskazu oštećenog jer je njegov iskaz u cijelosti potvrđen drugim izvedenim dokazima koje je sud prihvatio, a iskaz svjedoka I. U. cijeni u kontekstu da želi pomoći prijatelju, pa praktično navodi sve ono što je u iskazu naveo oštećeni. Glede iskaza svjedoka A. H. koji je tvrdio da je, nakon što je apelant vozaču vratio dokumente, vidio da je vozač nešto bacio ili mu je ispalo i da je on upozorio apelanta na to, nakon čega je apelant otišao i pokupio to s ceste govoreći svjedoku da su novci, koje je stavio u džep, Općinski sud je istaknuo da je taj iskaz neprihvatljiv. Naime, svjedok je naveo da je vidio da vozač nešto baca ili ispušta i da je dodao gas i otišao, pa se postavlja pitanje zbog čega bi vozač kojem su vraćeni dokumenti, kojem nije pisana kazna, od kojeg se policajac udaljio, bacio 2.000,00 kuna na cestu.
11. U svezi s prigovorom apelantove obrane da je Kantonalno tužiteljstvo nezakonito pribavilo materijalnu dokumentaciju od PS Centar Mostar jer nije bilo naredbe za oduzimanje, niti je provedena radnja otvaranja dokumentacije prema odredbama članka 85. ZKPFBiH, Općinski sud je istaknuo da Kantonalno tužiteljstvo nije vršilo oduzimanje naprijed navedene dokumentacije, već je postupalo prema odredbama članka 45. ZKPFBiH koje daju ovlast i obvezu tužiteljstvu da prikuplja izjave i dokaze, da zahtijeva dostavu informacija od državnih tijela, poduzeća, pravnih i fizičkih osoba u Federaciji, a te odredbe propisuju obvezu postupanja po zahtjevu tužitelja. Zbog toga, nije ni postojala obveza postupanja prema članku 85. ZKPFBiH, odnosno provođenja postupka otvaranja i identifikacije pribavljene dokumentacije - dokaza. Posebice jer ni sama identifikacija dokaza nije upitna s obzirom na to da je iz korespondencije županijskog tužiteljstva i PS Mostar - Centar jasno vidljivo što se tražilo i što je dostavljeno, pa nema sumnje da se radi o točno traženoj i dostavljenoj dokumentaciji koja je obrani bila na raspolaganju i tijekom istrage.
12. Glede odluke o kazni, Općinski sud je naveo da je uzeo u obzir sve olakotne i otegotne okolnosti koje su se našle na strani apelanta. Od olakotnih okolnosti cijenio je da je apelant otac dvoje maloljetne djece, dok je od otegotnih okolnosti cijenio da je Presudom Općinskog suda broj K-344/05, koja je pravomoćna 4. siječnja 2006. godine, osuđen zbog kaznenog djela pronevjera u službi iz članka 384. stavak 1. KZFBiH i da mu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci s rokom kušnje u trajanju od dvije godine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da se svrha kažnjavanja može postići osudom na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, cijeneći stupanj kaznene odgovornosti i jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, apelantove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, te smatrajući da je izrečena kazna razmjerna težini kaznenog djela.
13. Na kraju, Općinski sud je naveo da je na temelju članka 202. stavak 1. ZKPFBiH apelanta obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka u iznosu od 400,00 KM, koji se sastoje od troškova izrade grafološkog vještačenja.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 K 114904 15 Kž 2 od 8. travnja 2015. godine apelantov priziv je odbijen kao neutemeljen.
15. U obrazloženju presude, glede apelantovih navoda da se nisu stekli uvjeti za čitanje iskaza oštećenog iz istrage, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude jasno naveo da je provjerom putem Policijske uprave Mostar utvrdio da se oštećeni već dulje vrijeme ne nalazi na adresi u Mostaru, da je na toj adresi boravio kao student i da je adresa njegovog prebivališta u Zagrebu u Republici Hrvatskoj. Na tu adresu je, prema uputama drugostupanjskog suda, na zakazani pretres pozvao oštećenog putem međunarodne pravne pomoći, ali se oštećeni nije odazvao. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da prvostupanjski sud nema mogućnosti prinudnog dovođenja svjedoka iz inozemstva na glavni pretres, pa prema tome nije više ni imao bilo kakvih mogućnosti osigurati dolazak oštećenog na glavni pretres, zbog čega su se stekle iznimne okolnosti za čitanje njegovog iskaza iz istrage. Na taj način nije došlo do povrede apelantovog prava na obranu jer nisu ograničena njegova prava u mjeri koja nije u skladu s garancijama obuhvaćenim odredbama članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
16. Dalje, glede apelantovih navoda da su nezakoniti dokazi koje je Tužiteljstvo pribavilo od PS Centar Mostar jer nije provedena radnja otvaranja i pregleda u smislu članka 85. ZKPFBiH, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude dao jasno i razložno obrazloženje u vezi s dokazima koje je Tužiteljstvu dostavio PS Centar Mostar. U odnosu na pribavljanje navedenih dokaza ne radi se o bilo kojoj radnji u okviru koje bi se privremeno oduzimali predmeti čije bi otvaranje vršio tužitelj u smislu članka 85. stavak 1. ZKPFBiH. Prema tome, dokazi na koje apelant prizivom ukazuje nisu nezakoniti i prvostupanjski sud je pravilno na njima utemeljio presudu, dovodeći ih u vezu s ostalim dokazima optužbe.
17. U svezi s apelantovim tvrdnjama kojima je ukazivao na kontradiktornost iskaza svjedoka I. U. i oštećenog glede trenutka izlaska tog svjedoka iz vozila, Kantonalni sud je ukazao da navedeni prizivni prigovor nije utemeljen. Naime, iako prvostupanjski sud nije dao posebno obrazloženje razlika u iskazima svjedoka I. U. iz istrage i s glavnog pretresa, niti je naveo koji od iskaza svjedoka I. U. prihvaća u odnosu na činjenicu izlaska iz vozila, ipak iz obrazloženja prvostupanjske presude nesumnjivo proizlazi da je taj sud poklonio vjeru iskazu oštećenog, navodeći da je svjedok I. U. iskaz na glavnom pretresu dao u namjeri da pomogne prijatelju, što ima značenje da ne prihvaća iskaz svjedoka I. U. Takvo obrazloženje je nespretno i neprecizno jer se prvostupanjski sud u ocjeni bavio samo činjenicom izlaska iz vozila, a eksplicitno nije naveo da se iskazi svjedoka I. U. i oštećenog iz istrage u tom pogledu ne razlikuju (oba su tada iskazali da je I. U. izašao po zaustavljanju vozila), pa iskaz svjedoka I. U. do zaustavljanja vozila (kako je svjedočio u istrazi) nije ni relevantan jer do izlaska iz vozila nije svjedočio ni o jednoj činjenici važnoj za ovaj kazneni postupak. Kantonalni sud je ukazao da obrazloženje prvostupanjske presude dopunjava na način da cijeni i iskaz svjedoka obrane A. H. koji je naveo da je suvozač (a to je svjedok I. U.) izašao iz vozila odmah po njegovom zaustavljanju, pa je navedeni svjedok u tom dijelu potvrdio navode oštećenog u odnosu na činjenicu izlaska I. U. iz vozila.
18. U svezi s navodima apelantove obrane kojima je ukazivao na nedovoljno obrazloženje iskaza svjedoka obrane A. H. jer je obrazloženje tog iskaza formulirano kao hipotetičko pitanje, Kantonalni sud je istaknuo da će u okviru svojih ovlasti dati dodatno obrazloženje navedenog iskaza. Naime, prvostupanjski sud je sasvim ispustio iz vida dijelove iskaza tog svjedoka koji potvrđuju navode oštećenog da je njegovo vozilo zbog veće brzine kretanja zaustavio apelant kao policajac, da mu je dao dokumente i da je novac koji je po svjedočenju tog svjedoka apelant pokupio s ceste bio novac oštećenog. Taj novac apelant je stavio u džep, a upravo taj iznos naknadno je, na intervenciju svjedoka R. L., vraćen oštećenom. Dio iskaza na koji se fokusirao prvostupanjski sud da je taj svjedok, nakon što je apelant vozaču vratio dokumente, primijetio da je vozač nešto bacio ili mu je ispalo, na što je on upozorio apelanta, pravilno nije prihvatio prvostupanjski sud jer bi taj dio iskaza, da je istinit i vjerodostojan, imao značenje da je vozač bio zadovoljan ponašanjem policajca, te ga je samovoljno nagradio na način da baci na cestu iznos od 2.000,00 kuna, a to bi dalje značilo da vozač nema potrebe poduzimati bilo kakve radnje u vezi s tim novcem, što je upravo suprotno njegovom nastojanju da dođe do novca, o čemu je svjedočilo više svjedoka. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi, uz dopunu obrazloženja iz te presude, pravilno utvrđeno i da su neutemeljeni apelantovi suprotni prizivni navodi.
19. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je pogrešno apelantovo stajalište da se brisana uvjetna osuda ne može uzeti kod ocjene okolnosti koje se uzimaju pri odmjeravanju kazne, te da je za utvrđivanje navedene činjenice potrebna kao dokaz upravo navedena presuda jer je za takvu ocjenu sudu dovoljan i izvod iz kaznene evidencije, koji je i izveden na glavnom pretresu. Pri tome, apelant kao dokaz svojih tvrdnji da je navedena presuda brisana, uz priziv nije dostavio pravomoćno rješenje o brisanju uvjetne osude. Prema tome, navedene okolnosti koje su cijenjene pri odmjeravanju kazne apelantu pravilno su utvrđene i opravdavaju izricanje kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci jer takva kazna nije prestroga i previsoko odmjerena i dovoljna je da apelanta odvrati od činjenja kaznenih djela, te da se postigne svrha kažnjavanja koja se ne bi mogla postići izricanjem blaže kazne.
20. Najzad, u svezi s apelantovim navodima kojima je osporavao odluku o troškovima kaznenog postupka, Kantonalni sud je ukazao da činjenice da je apelant suspendiran s posla i da mu je supruga neuposlena, bez ostalih dokaza o imovnom stanju, same za sebe automatski ne znače da nije u mogućnosti platiti troškove kaznenog postupka koji su mu odmjereni u pobijanoj presudi. Zbog toga, navedeni prizivni prigovor nije utemeljen, a apelant, ako naknadno utvrdi da ne može snositi troškove kaznenog postupka i o tome dostavi dokaze, može tražiti od suda da bude oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka, o čemu se odlučuje posebnim rješenjem. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant prvenstveno ukazuje da je tijekom postupka onemogućen unakrsno ispitati oštećenog, čiji je iskaz pročitan na glavnom pretresu, a radi se jedinom svjedoku koji ga izravno tereti za izvršenje predmetnog kaznenog djela. Nadalje, apelant smatra da je pogrešno stajalište redovitih sudova da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno vršiti radnju otvaranja dokumentacije pribavljene od PS Centar Mostar, već da je Kantonalno tužiteljstvo moralo postupiti u skladu sa člankom 85. Zakona o kaznenom postupku i poduzeti navedenu radnju, pozvati osobe navedene u zakonu i o tome sačiniti zapisnik. Apelant, također, smatra da redoviti sudovi ne spominju i obrazlažu kontradiktornosti u iskazima oštećenog i svjedoka I. U., a da iskaz svjedoka A. H. parafraziraju samo djelomično, dajući nejasno obrazloženje o neprihvaćanju iskaza tog svjedoka. Pored toga, apelant smatra da se u konkretnom slučaju nisu ostvarila bitna obilježja kaznenog djela jer nije ostvario bilo kakvu korist, niti je drugom nanesena šteta, a pri tome treba imati u vidu da on, kao policajac, nije bio obvezan izdati prekršajni nalog i kazniti vozača, već ga može i opomenuti bez izdavanja naloga i kazne. Najzad, apelant ukazuje da mu je kao otegotna okolnost uzeta ranija osuđivanost prema presudi Općinskog suda za koju ukazuje da je brisana, kao i da su redoviti sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu u dijelu odluke u kojem mu je naloženo da plati troškove kaznenog postupka.
b)Odgovor na apelaciju
22. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju dostavio izjašnjenje postupajućeg suca koji je ukratko naveo radnje koje su poduzete u tom predmetu, pri čemu se nije detaljnije izjašnjavao na navode iz apelacije.
23. Kantonalno tužiteljstvo je istaknulo da tijekom kaznenog postupka, koji se vodio protiv apelanta, nije bilo nezakonitog postupanja, te da su sve bitne činjenice potpuno i pravilno utvrđene i cijenjene od strane redovitih sudova, zbog čega nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji.
V.Relevantni propisi
24. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 49. st. (1) i (2) Opća pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će počinitelju kaznenog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to kazneno djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stupanj kaznene odgovornosti, krivnje, pobude iz kojih je djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život počinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog kaznenog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu počinitelja.
(2) Kad sud odmjerava kaznu počinitelja za kazneno djelo počinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude ili od izdržane ili oproštene kazne.
Članak 125. st. (1) točka b) i st. (3) Brisanje osude (1) Pod uvjetom da počinitelj kaznenog djela nije ponovno osuđen za novo kazneno djelo, osuda se briše po sili zakona kada proteknu sljedeći rokovi:
b) uvjetna osuda briše se iz kaznene evidencije po proteku roka od jedne godine od dana prestanka vremena provjeravanja, ako za to vrijeme osuđenik ne počini novo kazneno djelo, (3) Brisanjem osude iz kaznene evidencije pod uvjetima iz st.(1) do (3) ovog članka počinitelj djela smatra se neosuđivanim.
Članak 383. stavak (1) Zloupotreba položaja ili ovlasti (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorištavanjem svojeg službenog položaja ili ovlasti, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugome kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugoga, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
25. Zakon o kaznenom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Članak 11.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenika, optuženika ili bilo koje druge osobe koja sudjeluje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može temeljiti svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovoga Zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na temelju dokaza iz stavka 2. ovoga članka.
Članak 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Članak 22. stavak (1) Obveza pružanja pravne pomoći i službene suradnje (2) Sva tijela vlasti u Federaciji dužna su službeno surađivati sa sudovima, tužiteljem i drugim tijelima koji sudjeluju u kaznenom postupku.
GLAVA VI ‐ TUŽITELJ
Članak 45. stavak (2) toč. d) Prava i dužnosti (2) Tužitelj ima pravo i dužan je da:
d) zahtijevati dostavu informacija od državnih tijela, poduzeća, pravnih i fizičkih osoba u Federaciji.
Članak 79. st. (1) i (2) Naredba za oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZ FBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u kaznenom postupku privremeno će se oduzeti i na temelju sudske odluke će se osigurati njihovo čuvanje.
(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sud, na prijedlog tužitelja ili na prijedlog ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od tužitelja.
Članak 85.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije obavlja tužitelj.
(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužitelj je dužan obavijestiti osobu ili poduzeće od koje su predmeti oduzeti, suca za prijašnji postupak i branitelja.
(3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštene osobe Članak 288. st. (1) i (2) Iznimke od neposrednog izvođenje dokaza (1) Iskazi dani u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnoj raspravi i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(2) Izuzetno od stavka 1. ovog članka zapisnici o iskazima danim u istrazi mogu se po odluci suca, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.
Članak 202. st. (1) i (4) Troškovi postupka kad se optuženik oglasi krivim (1) Kad sud optuženika oglasi krivim izreći će u presudi da je dužan da naknadi troškove kaznenog postupka.
(4) U odluci kojom rješava o troškovima, sud može osloboditi optuženika dužnosti da naknadi u cjelini ili djelomično troškove kaznenog postupka iz članka 199.
stavak 2. toč. od a) do h) ovog zakona, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika ili osobe koju je on dužan uzdržavati. Ako se ove okolnosti utvrde nakon donošenja odluke o troškovima, sudac može izdati posebno rješenje kojim oslobađa optuženika dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.
Dokazi na kojima se temelji presuda Članak 296.
(1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Kantonalnog suda broj 58 0 K 114904 15 Kž 2 od 8. travnja 2015. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 12. kolovoza 2015. godine, a da je podnio apelaciju 17. kolovoza 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum
30. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
32. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:
[...]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
33. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi s izvršenjem kaznenog djela zlouporaba službene ovlasti, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe. Pravo na pravično suđenje - u odnosu na odluku o kazni
34. Apelant tvrdi da su redoviti sudovi prilikom donošenja odluke o kazni proizvoljno cijenili činjenicu da je ranije osuđivan s obzirom na to da se radi o presudi Općinskog suda koja je trebala biti izbrisana iz kaznene evidencije.
35. U svezi s apelantovim navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
36. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.).
37. Ustavni sud, također, ukazuje da nije zadatak ovog suda odlučivati o visini izrečene kaznene sankcije, ali da Ustavni sud može u skladu sa svojim ovlastima razmatrati je li prilikom odlučivanja o sankciji došlo do proizvoljne primjene pravila koja se odnose na odmjeravanje kazne. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
38. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluke prvostupanjskog suda proizlazi da je taj sud prilikom odlučivanja o kazni, kao otegotnu okolnost na strani apelanta cijenio činjenicu da je Presudom Općinskog suda broj K-344/05, koja je pravomoćna 4. siječnja 2006. godine, osuđen zbog kaznenog djela pronevjera u službi iz članka 384. stavak 1. KZFBiH i da mu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci s rokom kušnje u trajanju od dvije godine. Odlučujući o apelantovim tvrdnjama kojima je ukazivao da je navedena odluka brisana, Kantonalni sud je zaključio da je pogrešno apelantovo stajalište da se brisana uvjetna osuda ne može uzeti kod ocjene okolnosti koje se uzimaju pri odmjeravanju kazne, kao i da apelant kao dokaz svojih tvrdnji da je navedena presuda brisana uz priziv nije dostavio pravomoćno rješenje o brisanju uvjetne osude.
39. Ustavni sud uočava da iz odredbe članka 125. stavak 1. točka b) KZFBiH proizlazi da se uvjetna osuda briše po sili zakona kada protekne rok od jedne godine od dana prestanka vremena provjeravanja ako za to vrijeme osuđenik ne počini novo kazneno djelo. Također proizlazi da je odredbom članka 125. stavak 7. KZFBiH propisano da se brisanjem osude iz kaznene evidencije učinitelj kaznenog djela smatra neosuđivanim. Dovodeći navedene odredbe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je proizvoljan zaključak Kantonalnog suda da se brisana uvjetna osuda može uzeti kod ocjene okolnosti koje se uzimaju pri odmjeravanju kazne i da je apelant bio dužan dostaviti rješenje o brisanju te osude s obzirom na to da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da su uvjeti za brisanje navedene osude (po sili zakona) bili ispunjeni tijekom 2009. godine i da se apelant prema odredbama KZFBiH trebao smatrati neosuđivanom osobom. Dakle, iz navedenog slijedi da se apelant ni na koji način, prema odredbama KZFBiH nije mogao smatrati osuđivanom osobom, zbog čega mu ta okolnost nije mogla biti uzeta kao otegotna prilikom odlučivanja o kazni. Stoga, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili odredbu članka 125. KZFBiH, što je nesumnjivo utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke u predmetnoj pravnoj stvari.
40. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud zaključuje da su redoviti sudovi prilikom odlučivanja o kazni, proizvoljnom primjenom pozitivno-pravnih propisa prekršili apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
41. Stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti osporavanu odluku u dijelu odluke o kazni, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu s garancijama iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje - u odnosu na ostale prigovore
42. Apelant dalje smatra da je Kantonalno tužiteljstvo nezakonito pribavilo dokumentaciju PS Centar – Mostar i da nije provelo radnju otvaranja i pregleda pribavljene dokumentacije, te da mu je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno u dijelu odluke u kojem mu je naloženo da plati troškove kaznenog postupka. Također smatra da su redoviti sudovi izvršili pogrešnu ocjenu dokaza i da su pogrešno zaključili da su se u konkretnom slučaju ostvarila bitna obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim. Pored navedenog, apelant ukazuje da mu je tijekom postupka onemogućeno ispitati oštećenog čiji je iskaz pročitan na glavnom pretresu, a radi se o jedinom svjedoku koji ga izravno tereti za izvršenje predmetnog kaznenog djela.
43. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje da je nezakonito pribavljena dokumentacija od PS Centar Mostar, Ustavni sud napominje da članak 6. Europske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Europski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. srpnja 1988. godine, st. 45.-46., serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. lipnja 1998. godine, stavak 34., Izvješća 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Europski sud smatra da njegova uloga nije utvrđivati može li određena vrsta dokaza – primjerice dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – biti prihvatljiva ili, upravo, je li aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi Europski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 89., 10. ožujka 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stavak 41., 28. srpnja 2009. godine).
44. U svezi s navedenim, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Kantonalno tužiteljstvo navedenu dokumentaciju pribavilo tako što je od PS Centar – Mostar zatražilo dostavu točno određene dokumentacije koja se odnosi na apelantovo postupanje spornog dana i da je PS Centar – Mostar postupio prema navedenom zahtjevu i da je dostavio traženu dokumentaciju. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi, razmatrajući apelantove prigovore kojima je osporavao zakonitost navedenog postupanja, obrazložili da se u konkretnom slučaju ne radi o bilo kojoj procesnoj radnji u okviru koje bi se privremeno oduzimali predmeti, već da je Kantonalno tužiteljstvo postupalo prema odredbama članka 45. ZKPFBiH koje daju ovlast i obvezu tužiteljstvu da prikuplja izjave i dokaze, da zahtijeva dostavu informacija od državnih tijela, poduzeća, pravnih i fizičkih osoba u Federaciji i da zbog toga nije ni postojala obveza postupanja prema članku 85. ZKPFBiH, odnosno provođenja postupka otvaranja i identifikacije pribavljene dokumentacije – dokaza. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta nema ništa što ukazuje da je u konkretnom slučaju provedena radnja oduzimanja dokumentacije od PS Centar – Mostar, već naprotiv, sporna dokumentacija dobrovoljno je dostavljena Kantonalnom tužiteljstvu. Prema tome, dovodeći citirane odredbe ZKPFBiH u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, obrazloženjima osporenih presuda, te odredbom članka 22. stavak 2. ZKPFBiH kojom je propisana obveza službene suradnje svih tijela vlasti, između ostalih i s tužiteljem, Ustavni sud, suprotno apelacijskim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovitih sudova da u konkretnom slučaju nije bilo neophodno provoditi radnju otvaranja i pregleda pribavljene dokumentacije, odnosno da sporna dokumentacija predstavlja nezakonit dokaz (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2248/09 od 5. srpnja 2013. godine, stavak 51.).
45. Nadalje, apelant povredu prava na pravično suđenje nalazi i u tome što je obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka. U svezi s tim apelantovim prigovorom koji je isticao u prizivu pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da okolnosti da je apelant suspendiran s posla i da mu je supruga nezaposlena, bez ostalih dokaza o imovnom stanju, same za sebe ne znače da apelant nije u mogućnosti platiti troškove kaznenog postupka koji su mu odmjereni u prvostupanjskoj presudi, te da apelant može i naknadno tražiti da bude oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka. Prema tome, imajući u vidu da iz obrazloženja odluka redovitih sudova proizlazi da apelant svoje tvrdnje o nemogućnosti plaćanja troškova kaznenog postupka nije potkrijepio dostatnim dokazima koji bi opravdavali njegovo oslobađanje od plaćanja troškova kaznenog postupka, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su redoviti sudovi prilikom donošenja odluke o troškovima postupka postupili suprotno relevantnim odredbama ZKPFBiH, zbog čega Ustavni sud i ove apelantove navode ocjenjuje neutemeljenim.
46. Glede apelantovih navoda kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede ocjene dokaza ako se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Ustavni sud dalje ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 296. stavak 2. ZKPFBiH) po načelu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).
47. Dovodeći navedena stajališta u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom kaznenom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim. Naime, Općinski sud je u prvostupanjskoj presudi u pogledu utvrđivanja navedene činjenice detaljno analizirao sadržaj iskaza oštećenog i drugih saslušanih svjedoka optužbe i obrane, ocijenio ih s aspekta sadržaja i doveo u vezu s njihovim ranijim iskazima i drugim materijalnim dokazima, te zaključio da je nesumnjivo dokazano da je apelant, na način opisan u optužnici, iskoristio svoj službeni položaj policajca, nije izdao prekršajni nalog za učinjeni prekršaj, što mu je obveza prema zakonu, i da je uzeo novac, na taj način nanoseći štetu oštećenom, a sebi pribavljajući imovinsku korist. Potom, Općinski sud je razmotrio apelantove prigovore kojima je ukazivao na postojanje kontradiktornosti između iskaza oštećenog i svjedoka I. U., kao i apelantove tvrdnje koje je temeljio na iskazu svjedoka A. H. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmetom dodatne analize Kantonalnog suda koji je prihvatio zaključke prvostupanjskog suda, ali je u pogledu ocjene iskaza svjedoka I. U. i A. H. dao dodatno obrazloženje kojim je razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u svezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
48. Dalje, glede apelantovih navoda da nije imao mogućnost ispitati oštećenog jer je na glavnoj raspravi pročitana njegova izjava koju je dao u istrazi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda „u načelu sud ne procjenjuje jesu li izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa“ (vidi Europski sud, Kostovski protiv Nizozemske, presuda od 20. studenog 1989. godine, serija A-166). Ovakvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 525/04 od 18. siječnja 2005. godine). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da članak 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka obrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe (vidi presudu Europskog suda, Unterpertinger protiv Austrije od 24. studenog 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti s tužiteljem, te da mu se omogući ispitati i osporiti svjedočenje svjedoka optužbe, kao i pozvati i ispitati svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud je naveo i da spomenuta odredba Europske konvencije nema apsolutno djelovanje, tj. da prava optuženog na pozivanje i ispitivanje svjedoka nisu neograničena, a iznimke su propisane zakonom. U situaciji kada nije postojala adekvatna i propisana prilika da optuženi ispita svjedoka, presuda se ne može isključivo ili uglavnom temeljiti na svjedočenju tog svjedoka. Korištenje kao dokaza izjave koju je u prethodnoj fazi postupka dala osoba koja kasnije, u skladu s nacionalnim pravom, odbije ponuditi te dokaze u sudnici, može dovesti do presude samo ako postoji dokaz koji potvrđuje tu izjavu. Isto se odnosi na izjavu svjedoka koji je nestao i stoga ne može biti pozvan u sudnicu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. studenog 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 48/04, st. 24.-26.).
49. U konkretnom slučaju sporni svjedok – oštećeni je saslušan tijekom istrage, a njegov iskaz je pročitan na glavnom pretresu kao jedan od dokaza optužbe u skladu sa odredbom članka 288. ZKPFBiH kojom su predviđene iznimke od neposrednog izvođenja dokaza („Zapisnici o iskazima danim u istrazi mogu se po odluci suca, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi…“). Naime, zaključeno je da je dolazak oštećenog znatno otežan iz važnih uzroka budući da prvostupanjski sud nije uspio, i pored poduzetih mjera, odnosno provjere adrese u Bosni i Hercegovini i dostave poziva putem međunarodne pravne pomoći u Republici Hrvatskoj, osigurati njegovo prisustvo na glavnom pretresu s obzirom na to da nema mogućnost dovođenja svjedoka koji je državljanin druge države. Dakle, iz činjenica konkretnog predmeta nesporno proizlazi da su redoviti sudovi postupili u skladu s odredbama koje propisuju iznimke od neposrednog izvođenja dokaza i propisuju mogućnost korištenja iskaza iz istrage, te definiraju pravila postupanja, odnosno uvjete za prihvaćanje dokaza koji su izvedeni u prvostupanjskom postupku.
50. U svezi s utvrđivanjem postoje li u konkretnom slučaju dokazi koji potvrđuju izjavu oštećenog iz istrage, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja osporenih presuda jasno slijedi da je apelantova krivnja utvrđena i na temelju iskaza svjedoka J. U. i M. S., koji su svjedočili na glavnoj raspravi, a koji su potvrdili da im je oštećeni rekao da ga je zaustavio policajac zbog prebrze vožnje i kojem je platio 2.000,00 kn, ali da mu policajac za to nije dao nikakvu potvrdu. Također proizlazi da je na glavnom pretresu saslušan i svjedok obrane R. L. koji je kontaktirao s apelantom vezano za povrat novca u iznosu od 2.000,00 kn, te svjedok obrane A. H. koji je kao očevidac potvrdio činjenicu zaustavljanja vozila i zadržavanja novca od apelanta. Pored navedenog, na glavnom pretresu je proveden dokaz uvida u materijalnu dokumentaciju iz koje, prema ocjeni redovitih sudova, proizlazi da apelant o izvršenoj kontroli oštećenog tog dana nije sačinio prekršajni nalog i da je u izvješću naveo da tog dana nije bilo prekršitelja. Dakle, radi se o dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i koje je apelant mogao osporavati, što je tijekom postupka i činio. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i praksu Europskog suda, Ustavni sud zapaža da je s aspekta pravičnosti suđenja Općinski sud, što je potvrdio Kantonalni sud, dao jasno obrazloženje, odnosno zašto je koristio iskaz oštećenog dan u istrazi, pozivajući se na zakonsku mogućnost, te je taj dokaz na veoma jasan i uvjerljiv način „potkrijepio“ drugim dokazima iz postupka, čime su zadovoljeni standardi članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije.
51. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni ostali apelantovi prigovori da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
b)Pravo na imovinu
52. Apelant smatra da mu je osporenim presudama u dijelu kojim je obvezan na plaćanje troškova postupka povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju tih prava temelje na istim navodima kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje (ostali prigovori), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju navedenog prava, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije u dijelu osporene odluke o izricanju kazne kada su redoviti sudovi odluku o kazni donijeli proizvoljnom primjenom pozitivno-pravnih propisa na način da su uzeli u obzir apelantovu raniju osudu koja je trebala biti brisana iz evidencije, pa se apelant imao smatrati neosuđivanom osobom.
54. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni ostali apelantovi prigovori da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije budući da su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje glede izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, pri čemu nema elemenata koji ukazuju da je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu, te kada je sud opravdao svoje razloge zbog kojih je čitao iskaz oštećenog na glavnom pretresu, uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe, što u danoj situaciji ne krši standarde prava na pravično suđenje jer je taj iskaz potkrijepljen drugim dokazima.
55. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada apelant kršenje tog prava temelji na navodima o povredi prava na pravično suđenje (ostali prigovori), a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
56. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman