Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3739/17 (G. T.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3739/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3739/17, rješavajući apelaciju Gruje Trbića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grujo Trbić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 189707 16 Gž od 13. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grujo Trbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 189707 16 Gž od 13. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant i ostali tuženi (J. P., I. L., M. Š. i N. S.) da tužitelju („Intesa Sanpaolo banka“ d.d. BiH) solidarno isplate određeni novčani iznos i to po osnovu određene mjenice od 8. oktobra 2008. godine, koja je dospjela na plaćanje 16. avgusta 2013. godine i za koju je Osnovni sud u Banjoj Luci izdao protestnu ispravu.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je predmetnu mjenicu apelant potpisao kao trasat, tuženi I. L. kao trasant i kao jemac, a da su kao jemci mjenicu potpisali i tužene N. S., J. P. i M. Š., te da apelant i ostali tuženi ne spore da su potpisali mjenicu. Nadalje, da je odredbom člana 2. stav 1. tačka 1. Zakona o mjenici propisano da trasirana mjenica predstavlja bezuslovni nalog da se plati određen iznos novca, da je tačkom 2. propisano da je trasant lice koje je izdalo mjenicu, a tačkom 3. da je trasat lice na koje se vuče mjenica i koje treba da plati mjeničnu sumu, te da je tačkom 7. propisano da aval predstavlja mjenično jemstvo. Okružni sud je istakao da predmetna mjenica nema formalne nedostatke i da se tačno zna koja je uloga potpisnika na mjenici, te da činjenica da je tuženi I. L. istu potpisao kao trasant i mjenični dužnik ne čini je ništavom. Naime, da je tuženi I. L. kao trasant imao mogućnost da mjenicu potpiše i kao mjenični dužnik shodno odredbi člana 31. stav 2. Zakona o mjenici kojom je propisano da se isplata mjenice može obezbijediti avalom (mjeničnim jemstvom) kako od strane trećeg lica, tako i od nekog ko je već potpisnik mjenice. Dalje je navedeno, da su u konkretnom slučaju tuženi (između ostalog i apelant, u daljnjem tekstu: tuženi) kao fizička lica potpisali bjanko mjenicu, pa da je tužitelj bio ovlašten da aktivira mjenicu ukoliko se ne naplati od dužnika. Također je istaknuto da je bjanko mjenica mjenica čiji bitni elementi nisu popunjeni, jer da takva mjenica ne sadrži iznos mjenične obaveze i rok njenog dospijeća, da te elemente mjenični povjerilac naknadno upisuje prije nego što mjenicu dostavi na naplatu, te da je to u konkretnom slučaju učinjeno u zakonom propisanom roku kako je to pravilno zaključio i obrazložio prvostepeni sud. Okružni sud je ukazao da izdavajući mjenicu dužnici, u konkretnom slučaju tuženi preuzimaju veliki rizik, jer da mjenični povjerilac može mjenicu popuniti suprotno njihovom sporazumu, na što ne utiče činjenica da su učesnici prezaduženi, slabog imovnog stanja ili su prevareni (u kojem slučaju imaju mogućnost podnošenja krivične prijave). Naime, da to proizlazi iz odredbe člana 18. stav 2. Zakona o mjenici koja propisuje da u slučaju kada je u vrijeme izdavanja mjenica bila nepotpuna, pa naknadno bude ispunjenja protivno postojećem sporazumu, da se povreda tog sporazuma ne može prigovoriti imaocu mjenice osim ako ju je stekao zlonamjerno ili ako je pri sticanju mjenice postupao sa krajnjom nepažnjom, a da to u konkretnom slučaju nije dokazano. Okružni sud je naglasio da u prilog tome govori i činjenica da tuženi nisu smatrali da tužitelj neosnovano drži mjenicu u svom posjedu, jer bi u protivnom tražili povrat datog sredstva obezbjeđenja, što se u konkretnom slučaju nije dogodilo. Nadalje, da su tuženi, kao potpisnici mjenice bili svjesni da potraživanje tužitelja iz osnovnog pravnog posla nije naplaćeno, a da su momentom izdavanja i predaje mjenice u posjed tužitelju istovremeno dali odobrenje za njeno popunjavanje i realizaciju, pa i dana dospjelosti, te da iz tog razloga nema povrede odredbe člana 80. stav 2. Zakona o mjenici na koju upućuje žalba, jer je mjenično pravni zahtjev imaoca mjenice (od 7. aprila 2014. godine) podnesen u roku od godinu dana od dana blagovremeno podignutog protesta (16. avgusta 2013. godine).

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi nejasno zbog čega redovni sudovi negiraju formalne nedostatke mjenice kad je očigledno da ista nije popunjena u skladu sa odredbama Zakona o mjenici. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni Zakona o mjenici.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba relevantnih odredaba Zakona o mjenici. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3739/17 (G. T.) | Sudska praksa | Aktio