Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3686/17 (S. Č.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3686/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3686/17, rješavajući apelaciju Sabihe Čopelj, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sabiha Čopelj protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 024740 15 U od 29. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sabiha Čopelj (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Armin Ibrahimpašić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 024740 15 U od 29. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Drugostepena stambena komisija za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda, prijašnje Federalno ministarstvo odbrane i Vojske F BiH) kojim je odbijena apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je utvrđeno da apelantica nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana od 26. aprila 1997. godine, za predmetni stan (bliže opisan u osporenoj odluci), te se poništava rješenje Federalnog ministarstva odbrane generalštaba Armije BiH od 23. aprila 1997. godine, kojim je apelantici dodijeljen na korištenje predmetni stan.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je apelantica podnijela prijašnjem Federalnom ministarstvu odbrane zahtjev za obnovu ugovora o korištenju stana od 26. aprila 1997. godine, za predmetni stan, da je postupajući po navedenom zahtjevu prvostepena stambena komisija uvidom u Dopis Federalnog zavoda za statistiku utvrdila da je apelantica, prilikom provođenja popisa stanovništva u periodu od 1.-15. aprila 1991. godine, popisana na određenoj adresi i da su na istoj adresi popisani S. Č., M. Č. (apelantičina majka), N. Č. (apelantičina sestra) i N. Č. (apelantičin brat). Nadalje, da iz uvjerenja MUP-a KS proizlazi da je ista od 12. novembra 1987. godine do 30. jula 1996. godine imala prijavljeno prebivalište na navedenoj adresi (na kojoj je popisana 1991. godine), da iz Ugovora o korištenju stana od 26. aprila 1997. godine proizlazi da su kao korisnici stana navedeni članovi domaćinstva apelantičina majka, brat i sestra, te da se iz kućne liste od 14. januara 2014. godine vidi da je apelantica dostavila listu da nema članova porodičnog domaćinstva i da predmetni stan koristi sama. Zatim, da iz zapisnika sa uviđaja na licu mjesta od 4. juna 2014. godine, sastavljen od urbanističko - građevinskog inspektora na adresi na kojoj je apelantica popisana 1991. godine, proizlazi da je nesporno, uviđajem na licu mjesta, utvrđeno da postoji objekat u kojem živi N. Č. (apelantičin brat), spratnosti P + 1, da u vrijeme uviđaja nisu vidljiva bitna fizička oštećenja i da je objekat u funkciji stanovanja. Kantonalni sud je istaknuo da je sama apelantica na zapisnik izjavila da je prije rata živjela kao podstanar na raznim adresama, da je bila fiktivno prijavljena na adresi na kojoj je popisana 1991. godini, da je njena majka živjela u drugoj ulici u Starom Gradu, sa stanarskim pravom, i da je taj stan-kuća srušen i da ju je kupilo drugo lice, te je izjavila da članovi porodičnog domaćinstva koji su navedeni u ugovoru o korištenju stana sada žive na adresi sa popisa iz 1991. godine, u vikendici, koja nije legalizovana, koja je potpuno ruševna. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da su prvostepeni organ i tuženi pravilno zaključili da apelantica ima status višestrukog korisnika, u smislu odredaba člana 11. stav 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te da je pravilno prvostepenim rješenjem utvrđeno da apelantica nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana. Naime, da je navedenim članom propisano da je višestruki korisnik između ostalog sadašnji korisnik koji ima porodičnu kuću ili stan, u slučajevima kada je kuća, odnosno stan dovoljno sačuvan, odnosno da takav može biti sa manjim popravkama da mu omogućava osnovne uslove za život, ili ima u posjedu kuću ili stan u kojoj je živio 30. aprila 1991. godine. Nadalje, da je odredbom člana 18c stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima određeno da privremeni korisnik nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana, u skladu sa članom 2. stav 4. tog Zakona, ukoliko je višestruki korisnik u skladu sa članom 11. stav 4. točka 1-6 tog Zakona ili članom 11a Zakona kojim je propisano u kojim se situacijama može smatrati da su stambene potrebe podnosioca zahtjeva riješene na drugi način, između ostalog, ako je bio podstanar 1991. godine, ako ima na raspolaganju dovoljno sredstava da može sam sebi obezbijediti smještaj itd. Također je istaknuto da su odredbom člana 15. stav 1. Uredbe o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz Stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske F BiH, propisani uslovi koji moraju pored ostalog biti ispunjeni za dodjelu stanova predviđenih Uredbom, tako da pored ostalog tačkom 3. člana 15. stav 1. Uredbe, je predviđeno da lice koje je podnijelo zahtjev za dodjelu stana, pored ostalog mora da ispunjava i uslov da on ili član njegovog porodičnog domaćinstva, nije u posjedu kuće ili stana u kojoj je živio 30. aprila1991. godine. Kantonalni sud je zaključio da kako iz spisa predmeta kao nesporno proizlazi da je apelantica 30. aprila 1991. godine živjela na predmetnoj adresi (na kojoj je popisana), te da objekat na navedenoj adresi koristi njen brat sa porodicom, majka i sestra (koji jesu članovi domaćinstva apelantice), a da činjenicu korištenja objekta od navedenih članova ne osporava ni sama apelantica, što znači da apelantica nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana, shodno navedenim odredbama.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju tuženi i prvostepeni upravni organ, odnosno Kantonalni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno da nije tačno da je apelantica višestruki korisnik, da nisu pravilno utvrdili stanje objekta na adresi na kojoj je popisana 1991. godine, pa i da jesu da se nisu zapitali da li njena majka, brat i njegova porodica uopće dozvoljavaju apelantici da stanuje u navedenom objektu, te da taj objekat nema kvadraturu koja odgovara osmočlanoj porodici. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su tuženi, prvostepeni upravni organ i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke detaljno naveo provedene dokaze i dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio povodom apelantičine tužbe protiv rješenja tuženog, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3686/17 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio