Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1890/17 (S. R.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1890/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1890/17, rješavajući apelaciju Stanka Radonića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stanko Radonić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 001367 17 Gž od 27. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stanko Radonić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 12. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 001367 17 Gž od 27. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 001367 15 P 2 od 4. jula 2016. godine kojom je utvrđeno da je tužiteljica R. Z. držalac zemljišnih parcela (preciznije označene u izreci prvostepene presude) što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužiteljica upiše kao njihov držalac u dijelu 1/1 u katastarskom operatu Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, PJ Teslić, te je obavezan da nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da su apelantov otac i otac tužiteljice, tokom šezdesetih godina prošlog vijeka, usmenim ugovorom izvršili zamjenu nepokretnosti, te da je otac tužiteljice izgradio kuću na zamijenjenoj nepokretnosti i da je nakon toga izvršeno cijepanje istih i da je tužiteljica dobila predmetnu parcelu na kojoj je izgradila porodičnu stambenu zgradu (prije ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini). Dalje je utvrđeno da je naprijed navedeno bilo poznato apelantu i njegovom ocu koji tužiteljici nisu osporavali bilo kakva prava, niti su se protivili gradnji objekta, što su potvrdile i apelantove sestre B. R. i B. B.. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da pravo na državinu pripada tužiteljici, bez obzira što je apelant upisan kao njihov držalac, jer je utvrđeno da apelant nije, niti je ikada bio u državini ovih nekretnina. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da apelant, a ni njegov prednik nisu podnosili tužbu protiv tužiteljice ili njenog prednika u cilju zaštite svojih prava, slijedom čega je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužiteljica, u smislu odredaba člana 70. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) neposredni, savjestan i zakoniti držalac predmetnih parcela, jer dugi niz godina neposredno vrši faktičku vlast nad njima, te da joj u skladu sa odredbama člana 81. navedenog zakona pripada sudska zaštita državine po osnovu prava na državinu. Pored toga, Okružni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je onemogućen u svom pravu na odgovor na preinačeni tužbeni zahtjev. Naime, ukazano je da iz stanja spisa proizilazi da je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 20. januara 2015. godine, a da se na pripremnom ročištu održanom 28. januara 2015. godine apelantov punomoćnik izjašnjavao o takvom zahtjevu osporavajući ga, dakle dao usmeni odgovor na "tužbu", dok iz raspravnog zapisnika ne proizilazi da je apelantov punomoćnik tražio da dostavi pismeni odgovor na "preciziranu tužbu" i da mu je takav zahtjev odbijen. Isto tako, Okružni sud je konstatovao da nisu osnovani apelantovi prigovori da on nije uzročnik nastalih troškova postupka i da ga nije trebalo obavezivati na plaćanje istih, iz razloga što je osporavao tužbeni zahtjev, pa i pokušao da dobije novac od tužiteljice u zamjenu za priznanje takvog zahtjeva. Najzad, Okružni sud je istakao da je neosnovana i apelantova žalbena tvrdnja da je trebalo utvrditi da je tužiteljica jača u pravu na posjed spornih nepokretnosti od knjižnog posjednika, jer je u izreci prvostepene presude utvrđeno i opisano ono što je tužbenim zahtjevom traženo, a u obrazloženju navedeno iz kojih razloga je takva odluka donesena.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu nije omogućeno da odgovori na preinačenu tužbu. Osim toga, apelant navodi da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo jer iz izreke presude proizilazi da se samo konstatuje detentor (puki držalac) i da se traži takva vrsta upisa, a koja nije predviđena važećim propisima. Apelant smatra da je trebalo utvrditi da je tužiteljica, kao vanknjižni posjednik jača u pravu na posjed (bilo protekom vremena, bilo građenjem) označenih nekretnina od apelanta, kao knjižnog posjednika, pa onda naložiti trpljenje apelanta da se izvrše određeni upisi u katastarski operat. Apelant je izrazio nezadovoljstvo u odnosu na odluku o troškovima postupka. Apelant u suštini smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno pravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1890/17 (S. R.) | Sudska praksa | Aktio