Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1323/15 (Ž. R.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Uporedive situacije
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Pravo na rad
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1323/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1323/15, rješavajući apelaciju Živorada Raševića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Živorada Raševića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 009838 12 P od 28. marta 2014. godine, S1 3 P 009838 14 Gž od 17. decembra 2014. godine i S1 3 P 009838 15 Rev od 3. marta 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Živorad Rašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 24. marta 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 009838 15 Rev od 3. marta 2015. godine, S1 3 P 009838 14 Gž od 17. decembra 2014. godine i S1 3 P 009838 12 P od 28. marta 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Bosne i Hercegovine - Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zastupane po Pravobranilaštvu BiH, zatraženo je 21. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i tužena su u periodu od 30. juna do 3. jula 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 009838 12 P od 28. marta 2014. godine u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tužena u postupcima unapređenja u viši čin u Oružanim snagama BiH, sprovedenim 2011. i 2012. godine, izvršila diskriminaciju i povrijedila apelantovo pravo na jednako postupanje po osnovu apelantove etničke pripadnosti i po osnovu obrazovanja - uvođenjem kvalifikacionog uslova završenog komandno-štabnog kursa, a propuštanjem vrednovanja pravosudnog ispita, te da se tuženoj naloži da preduzme mjere i radnje koje će ukloniti posljedice diskriminišućeg postupanja tako što će unaprijediti tužioca u čin pukovnika s danom 1. mart 2010. godine, uz naknadu nematerijalne štete i troškova postupka, sve preciznije navedeno u st. od 3 do 5 izreke presude. Nakon sprovedenog dokaznog postupka, izvođenjem dokaza koje je sud taksativno pobrojao na str. 4 i 5 obrazloženja presude, te nakon što je ocijenio sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti u smislu odredbe člana 15 Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjem tekstu: ZZD) u vezi sa članom 13 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Sud BiH je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant zaposlen kod tužene kao profesionalno vojno lice i da radi na pravnim poslovima, te da je učestvovao u postupku unapređenja iz nižeg čina majora u čin pukovnika koji je sproveden 2011. i 2012. godine u skladu s odredbama Zakona o službi u OSBiH i odredbama Pravilnika o unapređenju profesionalnih vojnih lica u Ministarstvu odbrane i OSBiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Proces unapređenja odnosio se na sve vidove, rodove i službe Oružanih snaga BiH nabrojane u odredbi člana 5 Zakona o službi u OSBiH koja pod tačkom 10 navodi i Pravnu službu. Sud BiH je dalje utvrdio da je apelant u 2011. godini na spisku konačne rang-liste bio na 8. mjestu za unapređenje u čin pukovnika, te da na navedenu rang-listu apelant nije izjavio prigovor, dok u 2012. godini od 21 prijavljenog majora devet nije ispunjavalo uslove za unapređenje u čin pukovnika, a među tim kandidatima je bio i apelant. Naime, Sud BiH je naveo da apelant nije ispunjavao uslove za imenovanje u čin pukovnika s obzirom na to da nije imao završen komandno-štabni kurs u Bosni i Hercegovini ili kurs u inostranstvu shodno odredbama člana 42 stav 2 Pravilnika o unapređenju profesionalnih vojnih lica u Ministarstvu odbrane i OSBiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik) kojim je propisano: „Za unapređenje iz čina majora u čin pukovnika potrebno je da kandidat ima završen komandno-štabni kurs u Bosni i Hercegovini ili kurs u inostranstvu.“ S tim u vezi, Sud BiH je istakao da iz dokaza proizlazi da je obaveza pohađanja navedenog kursa za unapređenje iz čina majora u čin pukovnika uvedena 2008. godine, te da je od 2008. do 2013. godine kurs završilo 26 kandidata srpske nacionalnosti kojoj i apelant pripada. Pored navedenog, Sud BiH je istakao da je uvidom u Naredbu tužene broj 10-34-3-70-18885/07 od 1. juna 2007. godine utvrđeno da je apelant s činom majora raspoređen na dužnost za koju je predviđen formacijski čin pukovnik, što je u konačnici u svojstvu parnične stranke potvrdio i sam apelant. Sud BiH je istakao da iz navedenog proizlazi da je apelantu, i pored toga što ne ispunjava uslove iz člana 42 stav 2 Pravilnika (završen komandno-štabni kurs), tužena omogućila da radi poslove i prima platu radnog mjesta za koje je propisan čin pukovnika. S tim u vezi, Sud BiH je zaključio da izvedenim dokazima apelant nije dokazao da je tužena u predmetnim postupcima unapređenja u viši čin, sprovedenim 2011. i 2012. godine, počinila radnju diskriminacije prema apelantu po osnovu njegove etničke pripadnosti.

6. U vezi s apelantovim navodima da je tužena u odnosu na apelanta počinila diskriminaciju po osnovu obrazovanja budući da je kao uslov za unapređenje u čin pukovnika odredila dodatni kvalifikacioni uslov u vidu završenog komandno-štabnog kursa, pri čemu je propustila da vrednuje pravosudni ispit, Sud BiH je obrazložio da je kao uslov za unapređenje u viši čin članom 116 tačka c) Zakona o službi u OSBiH propisan viši stepen vojnog školovanja i usavršavanja u skladu s propisom koji donosi ministar odbrane. Navedeno je da iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je apelantov poslodavac, ministar odbrane, propisao da položen pravosudni ispit za Pravnu službu predstavlja uslov za unapređenje iz čina majora u čin pukovnika. Slijedom toga, Sud BiH je zaključio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je tužena počinila radnju diskriminacije i time povrijedila apelantovo pravo na jednako postupanje u pogledu obrazovanja jer je, kako je Sud BiH istakao, pravosudni ispit ispit koji je uslov za obavljanje određenih poslova iz pravne struke i autonomno je pravo poslodavca da li će za pojedino radno mjesto prilikom izbora kandidata imati u vidu da je za obavljanje poslova konkretnog radnog mjesta potreban položen pravosudni ispit ili ne. Shodno navedenom, cijeneći da izvedenim dokazima u smislu člana 15 ZZD apelant nije dokazao da je diskriminisan po osnovu etničke pripadnosti i po osnovu obrazovanja, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju nisu dokazani razlozi iz člana 2 ZZD, pa je tužbeni zahtjev odbijen u cjelini.

7. Drugostepeno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće), odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude od 28. marta 2014. godine, donijelo je Presudu broj S1 3 P 009838 14 Gž od 17. decembra 2014. godine kojom je žalbu odbilo i potvrdilo prvostepenu presudu. Drugostepeno vijeće je nakon ispitivanja osporene presude u granicama razloga navedenih u žalbi i po službenoj dužnosti, ispitujući primjenu materijalnog prava, shodno odredbama člana 188 ZPP, zaključilo da je prvostepeni sud za svoju presudu naveo jasne i potpune činjenične i pravne razloge koje u cijelosti prihvata i drugostepeno vijeće jer imaju uporište u pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje su pravilno primijenjene odredbe člana 116 tačka c) Zakona o službi u OSBiH i odredbe člana 42 stav 2 Pravilnika o unapređenju profesionalnih lica. Slijedom toga, drugostepeno vijeće je zaključilo da je pravilan stav prvostepenog suda da u konkretnim okolnostima nije utvrđeno da je apelant diskriminisan u postupku unapređenja u viši čin (čin pukovnika), sprovedenom 2011. i 2012. godine, i to po osnovu etničke pripadnosti i po osnovu obrazovanja.

8. Odlučujući o apelantovoj reviziji, reviziono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: reviziono vijeće) Presudom broj S1 3 P 009838 15 Rev od 3. marta 2015. godine odbilo je apelantovu reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju presude reviziono vijeće je, obrazlažući razloge neosnovanosti revizije, zaključilo da apelantovi navodi kojim ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava nisu osnovani. S tim u vezi reviziono vijeće je obrazložilo da da bi se primjenom člana 2 stav 1 Zakona o zabrani diskriminacije utvrdilo postojanje diskriminacije u oblicima propisanim čl. 3 i 4 navedenog zakona potrebno je utvrđenje da se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugim licima u istoj ili sličnoj situaciji. Dakle, prema mišljenju revizionog vijeća, u odnosu na apelantove okolnosti bitno je utvrđenje postojanja referentne grupe koja se nalazi u istoj situaciji kao i apelant, a prema kojoj je tužena postupila na drugačiji način, a da za takvo postupanje nema zakonitog i objektivnog opravdanja. S tim u vezi, reviziono vijeće je obrazložilo kako je u prvostepenom postupku nakon izvedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je apelant zaposlen kod tužene kao profesionalno vojno lice na pravnim poslovima, te da je učestvovao u postupku unapređenja u viši čin - čin pukovnika, sprovedenom 2011. i 2012. godine, po odredbama Zakona o službi u OSBiH i odredbama Pravilnika o unapređenju profesionalnih vojnih lica u Ministarstvu odbrane i OSBiH. Proces unapređenja odnosio se na sve vidove, rodove i službe Oružanih snaga BiH koji su taksativno navedeni u odredbi člana 5 Zakona o službi u OSBiH, a koja pod tačkom 10 navodi i Pravnu službu. Apelaciono vijeće smatra da je pravilan zaključak nižestepenih vijeća da se apelant ne nalazi u istom ili u sličnom položaju kao što su vojna lica koja obavljaju sanitetsku, saobraćajnu, finansijsku, veterinarsku ili drugu službu budući da za apelanta referentnu grupu predstavljaju vojna lica u Pravnoj službi jer imaju istu poziciju kao apelant u pogledu stručne spreme, opisa posla i sposobnosti potrebnih za njihovo obavljanje. Reviziono vijeće je zaključilo da na osnovu izvedenih dokaza nije utvrđeno da je prilikom unapređenja u viši čin u postupku sprovedenom 2011. i 2012. godine tužena izvršila unapređenje profesionalnog vojnog lica druge nacionalnosti iz Pravne službe, čime bi apelant učinio vjerovatnim da je različito tretiran po osnovu etničke pripadnosti u odnosu na referentnu grupu (Pravnu službu) kojoj apelant pripada. S tim u vezi, reviziono vijeće je ocijenilo da su paušalni apelantovi navodi da su unaprijeđena u viši čin dva majora Pravne službe u čin pukovnika bošnjačke nacionalnosti koji su se u postupku unapređenja u 2011. godini nalazili na rang-listi pod rednim brojevima 42 i 44 budući da navedeni dokaz predstavlja „Plan unapređenja oficira i vojnika za 05/2011. godine koji nije realizovan“.

9. Reviziono vijeće je zatim ukazalo da iz akta Ministarstva odbrane broj 10-34-3-105- 4/13 od 22. februara 2013. godine i izjave svjedoka Neđe Gavrića proizlazi da se u postupku postavljanja-raspoređivanja i unapređenja u OSBiH polazi od Odluke Predsjedništva Bosne i Hercegovine o veličini, strukturi Oružanih snaga Bosne i Hercegovine u smislu odredbe člana 12 tačka g) Zakona o odbrani BiH. Upravo na osnovu navedene odluke, a s ciljem obezbjeđenja ravnomjerne zastupljenosti konstitutivnih naroda, utvrđena je procentualna zastupljenost po kategorijama i činovima koja se mora poštovati prilikom postavljanja, pa tako i unapređenja vojnih lica, zbog čega se i odobravaju kvote za unapređenje. Kvote se odobravaju prema broju i strukturi činova za svaki konstitutivni narod. Ukoliko bi se kvote određivale nezavisno od nacionalne pripadnosti došlo bi do narušavanja zastupljenosti konstitutivnih naroda, čime bi se vršila diskriminacija pripadnika naroda kod kojih je došlo do smanjenja broja lica koja su unaprijeđena. Naime, reviziono vijeće smatra da je poštovanje ustavnog principa o ravnopravnosti konstitutivnih naroda nužno ne samo na nivou koji se odnosi na postavljenja vojnih lica nego i prilikom njihovog unapređenja. Adekvatan kadar za postavljenje na formacijska mjesta koja se popunjavaju profesionalnim vojnim licima određene nacionalnosti moguće je obezbijediti samo planiranjem profesionalnog razvoja vojnih lica u skladu s propisanom nacionalnom zastupljenošću. Zbog navedenog, rang-liste se izrađuju prema nacionalnoj pripadnosti i one su transparentne svim kandidatima. Poštovanjem odluke Predsjedništva BiH i obezbjeđivanjem mehanizama za njeno pravilno sprovođenje onemogućava se diskriminacija i segregacija apelanta, kao i bilo kojeg profesionalnog vojnog lica prema nacionalnoj pripadnosti.

10. Reviziono vijeće je takođe ukazalo da je odredbom člana 111 Zakona o službi u OSBiH propisano da se postupak za unapređenje profesionalnih vojnih lica u čin niži od čina generala sprovodi na osnovu navedenog zakona i drugih propisa koje donosi ministar odbrane. Procedure za unapređenje profesionalnih vojnih lica su transparentne i omogućavaju da profesionalna vojna lica, koja to najviše zaslužuju, budu unaprijeđena na osnovu dotadašnjeg rada i potencijala za buduće službe na položajima s većom odgovornošću. Stavom 3 istog člana propisano je da se unapređenja u činove sprovode u skladu s godišnjim planom unapređenja, brojem i strukturom činova za unapređenje. S tim u vezi, reviziono vijeće je ukazalo da je na osnovu pregleda unapređenja profesionalnih vojnih lica u čin pukovnika u OSBiH po nacionalnoj pripadnosti u periodu od 2010. do 2013. godine utvrđeno da je u 2010. godini unaprijeđen jedan pripadnik srpske nacionalnosti, u 2011. godini nijedan, u 2012. godini jedan, te da su unapređenja vršena prema odobrenoj kvoti činova za svaki narod, dok je u 2013. godini unaprijeđeno 18 pripadnika srpske nacionalnosti, s tim što je procedura unapređenja kada je pregled dostavljen za 2013. godinu bila još u toku. Reviziono vijeće je takođe istaklo da je u obrazloženju pregleda navedeno da broj lica koja se mogu planirati za unapređenje, između ostalog, zavisi i od mogućnosti penzionisanja postojećeg kadra. U tom smislu reviziono vijeće je ukazalo i na zaključak vojnog povjerenika od 17. septembra 2012. godine u kojem se preporučuje da se „propis Republike Srpske o penzionisanju u vezi s penzionisanjem vojnih lica s prebivalištem u Republici Srpskoj uskladi sa Zakonom o službi u Oružanim snagama BiH“. S obzirom da je početkom 2013. godine u Republici Srpskoj donesen zakon kojim je omogućeno penzionisanje profesionalnih vojnih lica, reviziono vijeće je zaključilo da je time i došlo do većeg pomjeranja s radnih mjesta, a shodno tome i veći broj lica mogao je da bude planiran za unapređenje. Imajući u vidu navedeno, reviziono vijeće je, prihvatajući u svemu kao pravilne i potpune razloge nižestepenih sudova o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, primjenom odredbe člana 215 ZPP apelantovu reviziju odbilo kao neosnovanu i potvrdilo drugostepenu presudu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), nediskriminacija iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na rad iz člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). U vezi s povredom navedenih prava apelant je ukazao na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, prije svega odredaba o teretu dokazivanja. Apelant, takođe, smatra da u obrazloženju osporenih presuda nisu navedeni jasni i precizni razlozi na kojima su zasnovane osporene presude. Apelant smatra da je dokazao da je u svojstvu profesionalnog vojnog lica - majora Pravne službe u Oružanim snagama ispunio sve uslove za unapređenje u čin pukovnika s danom 1. mart 2010. godine jer je proveo pet godina u činu majora, a u postupku rangiranja su mu uskratili bodove po osnovu apelantovog „civilnog obrazovanja“ u smislu člana 116 stav 1 tačka c) Zakona o službi u OSBiH, i to da ima položen pravosudni ispit. Navodi da je u odnosu na njega kao uslov cijenjen komandno-štabni kurs koji predstavlja oblik usavršavanja i uslov za unapređenje za lica s vojnim obrazovanjem, a koji nisu pohađala lica zaposlena u OSBiH s civilnim obrazovanjem. Apelant smatra da je praksa ograničavanja broja lica koja ispunjavaju uslove za unapređenje nezakonita, a neuvažavanje specifičnosti usavršavanja lica pravne struke predstavlja diskriminaciju.

b) Odgovor na apelaciju

12. Sud BiH je naveo da je u obrazloženju osporenih odluka za sve apelantove navode dao potpune i jasne razloge, te da u cijelosti ostaje pri obrazloženju svojih odluka. Sud BiH smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se pozivao u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Tužena smatra da su apelantovi navodi paušalni i neosnovani navodeći da je u osporenim odlukama na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno i materijalno pravo što je imalo za posljedicu donošenje pravilnih i zakonitih odluka. Pored toga, tužena je istakla da apelant u postupku unapređenja, sprovedenom 2011. i 2012. godine, nije koristio redovne pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju shodno odredbama čl. 38 i 39 Pravilnika o unapređenju vojnih lica u Oružanim snagama BiH. V.Relevantni propisi

14. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ broj 59/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(Diskriminacija) (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, spolnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima javnog života.

Član 3.

(Oblici diskriminacije) (1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.

Član 4.

(4) Segregacija je djelo kojim lice odvaja druga lica na osnovu jedne od nabrojanih osnova iz člana 2. istog Zakona.

Član 15.

(Teret dokazivanja) (1) U slučajevima kada lice ili grupa lica navode činjenice u postupku iz člana 12. ovog zakona, potkrepljujući navode o tome da je zabrana diskriminacije prekršena, navodni prekršilac dužan je dokazati da nije prekršio princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave.

(2) U slučajevima u kojima lice smatra da je snosilo posljedice diskriminacije, kao dokazno sredstvo za ostvarenje prava iz stava (1) ovog člana mogu se koristiti i statistički podaci ili baze podataka.

(3) U slučajevima kada lice smatra da je snosilo posljedice diskriminacije zbog propuštanja razumnog prilagođavanja, teret dokazivanja leži na protivnoj strani.

15. Zakon o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 88/05, 53/07, 59/09, 74/10 i 42/12) u relevantnom dijelu glasi: Član 111.

(Unapređenje) (1) Postupak za unapređenje profesionalnih vojnih lica u čin niži od čina generala provodi se na osnovu ovog Zakona i drugih propisa koje donosi ministar odbrane. Procedure za unapređenje profesionalnih vojnih lica su transparentne i omogućavaju da profesionalna vojna lica koja to najviše zaslužuju budu unaprijeđena na osnovu dotadašnjeg rada i potencijala za buduće službe na položajima s većom odgovornošću.

(…) (3) Unapređenja u činove provode se u skladu s godišnjim planom unapređenja, brojem i strukturom činova za unapređenje.

Član 116.

(Uslovi za unapređenje) Uslovi za unapređenje su sljedeći (…)

c) potrebno vojno i civilno školovanje i usavršavanje, prema propisu koji donosi ministar odbrane, (…)

16. Pravilnik o unapređenju profesionalnih vojnih lica u Ministarstvu odbrane i Oružanim snagama Bosne i Hercegovine – dostupan na www.ministarstvoodbrane.ba. Član 9.

(Unapređenje u čin pukovnika OF-4) Major OF-3 može biti unaprijeđen u čun pukovnika(OF-4) ako ispunjava sljedeće uslove:

a)visoka stručna sprema, najmanje VII stepen, b)pet godina u ličnom činu majora OF-3, c)uspješno završena funkcionalna i specijalistička usavršavanja, d)prijedlog za unapređenje u posljednja dva ocjenjivanja, e)postavljanje na formacijsko mjesto višeg čina ili da postoji upražnjeno mjesto višeg čina.

Član 42.

(2) Uslove za unapređenje u čin pukovnika ispunjava major koji je prije uspostavljanja edukacije iz člana 9. tačka c) završio komandno štabni kurs u Bosni i Hercegovini ili kurs istog nivoa u inostranstvu.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 009838 15 Rev od 3. marta 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, nediskriminacija iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na rad iz člana 7 Međunarodnog pakta.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

(…)

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom (…).

24. Apelant ukazuje da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, kao i nedostatka obrazloženja o odlučnim činjenicama.

25. U vezi s ovim apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH povodom apelantove tužbe radi utvrđenja diskriminacije i povrede prava na jednako postupanje sproveo dokazni postupak, te je nakon detaljne analize svakog dokaza pojedinačno i u vezi s drugim dokazima Sud BiH naveo razloge i činjenice na kojima je zasnovao zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, konkretno zaključak prema kojem apelant nije dokazao da je u postupku unapređenja profesionalnih vojnih lica u čin pukovnika u OSBiH, sprovedenom 2011. i 2012. godine, različito tretiran po osnovu etničke pripadnosti i obrazovanja u odnosu na lica iz Pravne službe kao referentne grupe kojoj je apelant pripadao jer se nalazio u istoj poziciji u pogledu stručne spreme i opisa poslova, čime bi tužena počinila radnju diskriminacije. Sud BiH je takođe u žalbenom i revizionom postupku, potvrđujući pravilnost i zakonitost prvostepene presude u vezi s apelantovim prigovorima koje je istakao u svojoj žalbi i reviziji, jasno obrazložio da apelant u konkretnom postupku nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, i to da je konkretnim postupanjem tužene povrijeđeno njegovo pravo na unapređenje u viši čin (čin pukovnika). S tim u vezi jasno je naglašeno da je apelant kao žrtva eventualne diskriminacije prema odredbi člana 15 ZZD, koja ne isključuje primjenu odredaba ZPP, morao dokazati određene činjenice na kojima se mogla zasnovati makar pretpostavka o postojanju posredne ili neposredne diskriminacije. Budući da apelant to nije učinio, Sud BiH je na sve tri instance dao jasne, određene i obrazložene razloge za svoje odluke, uz primjenu relevantnih odredaba ZZD, ZZP, Zakona u službi u OSBiH, Pravilnika i procesnih propisa. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz sadržaja ZZD proizlazi da postoje dva oblika diskriminacije - neposredna i posredna diskriminacija (član 3 Zakona), ali da je za oba oblika neophodna pretpostavka da je lice „dovedeno u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama“. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz člana 15 ZZD proizlazi da je za ovu vrsta tužbe neophodno da tužilac, dakle onaj koji smatra da je diskriminisan, treba potkrijepiti „navode o tome da je zabrana diskriminacije prekršena“, a iz obrazloženja osporenih presuda nespornim proizlazi da u okolnostima konkretnog slučaja ovi uslovi nisu ispunjeni (nema uporedive grupe u odnosu na koju je apelant diskriminisan, niti je apelant ponudio navode koji bi ukazivali na kršenje diskriminacije i samim tim na obavezu tužene da dokazuje suprotno). Ustavni sud smatra da ishod predmetnog postupka iz kojeg proizlazi da apelant nije uspio u postupku ne ukazuje na nepoštovanje bilo kojeg standarda prava na pravično suđenje, osim što ukazuje na apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama u okolnostima konkretnog slučaja naveli jasna i precizna obrazloženja kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene materijalnog prava koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo.

Zabrana diskriminacije

29. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14 Evropske konvencije obezbjeđuje zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32). Prema praksi Evropskog suda, diskriminacija postoji ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, strana 86, stav 4, tačka 42). Pri tome je nebitno da li je diskriminacija posljedica različitog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226). Isto se može primijeniti, mutatis mutandis, na član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine koji zabranjuje diskriminaciju u pogledu prava garantovanih Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima.

30. U konkretnom slučaju apelant je diskriminaciju doveo u vezu sa stavom iz osporenih presuda prema kojem Sud BiH nije utvrdio da je tužena počinila radnju diskriminacije i da je u cijelosti odbijen njegov tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Ustavni sud je, razmatrajući kršenja ovih navoda u okviru prava na pravično suđenje, utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio nikakve argumente iz kojih bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je to vidljivo iz činjenica predmeta, pa su neosnovani navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

31. Na kraju, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na kršenje prava iz člana 7 Međunarodnog pakta. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava, takođe, vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. S obzirom da proizlazi, kao što je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, da u konkretnom slučaju materijalno i procesno pravo nije proizvoljno primijenjeno na apelantovu štetu, kao i da apelant nije bio diskriminisan u predmetnom postupku, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim. VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi na osnovu rezultata dokaznog postupka utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe materijalnog prava i procesnog prava (ZZD i ZPP), navodeći jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva.

33. Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje na povredu apelantovog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije zato što apelant nije ponudio argumente da je u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji tretiran drugačije, pa Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu navodnih kršenja ovog prava neosnovani zbog istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni apelantovog prava iz člana 7 Međunarodnog pakta kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u postupanju Suda BiH u smislu primjene relevantnih zakonskih propisa, kao i da apelant nije diskriminisan u predmetnom postupku.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1323/15 (Ž. R.) | Sudska praksa | Aktio