Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3530/15 (JP „Autoputevi Republike Srpske“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3530/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3530/15, rješavajući apelaciju JP „Autoputevi Republike Srpske“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija JP „Autoputevi Republike Srpske“ d.o.o. Banjaluka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 017983 14 Gž od 25. marta 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 017983 10 P od 6. maja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. JP „Autoputevi Republike Srpske“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Banjaluci, koga je u vrijeme podnošenja apelacije zastupala Violeta Popović, advokat iz Banjaluke, kojoj je apelant podneskom od 5. februara 2016. godine otkazao punomoć, podnio je 14. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 017983 14 Gž od 25. marta 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 017983 10 P od 6. maja 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tužioca Borka Kovačevića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 10. avgusta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i punomoćnik tužioca su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 16. avgusta do 5. septembra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 01983 10 P od 6. maja 2014. godine Republika Srpska kao prvotužena i apelant kao drugotuženi su obavezani da tužiocu na ime naknade štete pričinjene na stambenom objektu, dvorišnim i pratećim objektima u svojini tužioca 1/1 solidarno isplate iznos od 2.006,00 KM, te na ime izgubljene dobiti zbog nemogućnosti zasada poljoprivrednih usjeva (kukuruza) iznos od 7.600,00 KM, te na naknadu troškova postupka u iznosu od 9.792,00 KM, sve preciznije navedeno u izreci presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužioca da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate naknadu štete nastalu na stambenom i pratećim objektima plavljenjem zemljišta zbog izgradnje auto-puta, kao i izgubljenu dobit za 2010. i 2011. godinu usljed nekorišćenja poljoprivrednog zemljišta.

7. Na osnovu provedenih dokaza (uviđajem na licu mjesta, različitim vještačenjima, uvidom u materijalne dokaze (foto-dokumentacija), saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka u svojstvu svjedoka), te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Osnovni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan utvrdivši odgovornost tuženih za pričinjenu štetu.

8. Odlučujući o istaknutom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih, Osnovni sud je prigovor ocijenio neosnovanim jer je vještačenjem po vještaku građevinske struke utvrđen uzrok oštećenja na imovini tužioca, nastalih zbog neregulisanog ispusta otpadnih voda prilikom izvođenja radova na auto-putu, što je dovelo do oštećenja na objektima i plavljenja zemljišta, a nastala oštećenja su u uzročnoj vezi s radovima na putu, tako da za nastalu štetu odgovaraju tuženi kao investitori radova, i to saglasno odredbama člana 207 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO), a u vezi sa čl. 173 i 174 ZOO.

9. Osnovni sud je, odlučujući o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca, naveo da je tokom postupka izvršena identifikacija predmetnih nepokretnosti, te vještačenje po vještaku geometru kojem stranke tokom postupka nisu prigovorile, na osnovu kojih je utvrđeno da su nepokretnosti za koje apelant traži naknadu štete zbog oštećenja svojina apelanta, tako da je taj sud zaključio da je prigovor neosnovan.

10. Osnovni sud je, odlučujući o naknadi štete na ime izgubljene dobiti koju je tužilac pretrpio zbog plavljenja poljoprivrednog zemljišta, imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke iz kojeg je proizašlo da je tužilac 2010. i 2011. godine bio onemogućen da na poplavljenom zemljištu sije kukuruz, a što su u svojim iskazima potvrdili svjedoci Sveto Švraka, koji je tužiocu izdavao (drugu) zemlju u podzakup i Gojko Švraka, koji zna da je tužilac 2012. godine na toj parceli zasijao kukuruz. Kako je nadalje navedeno, vještačenjem, kao i drugim dokazima utvrđeno je da dosuđeni iznos zapravo predstavlja izgubljeni očekivani prinos kukuruza s poljoprivrednog zemljišta za 2010. i 2011. godinu prema cijenama na dan vještačenja, a iznos je obračunat po cijenama iz biltena Ekonomski računi i cijene u poljoprivredi - Statistički zavod RS, kao i na osnovu kvaliteta kukuruza koji je vještak vidio na licu mjesta i drugih parametara, o čemu se Osnovni sud iscrpnije izjasnio na strani 5 obrazloženja.

11. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio na osnovu uspjeha u parnici sa oko 90% saglasno odredbama čl. 386 i 387 ZPP.

12. Odlučujući o žalbama tuženih protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 72 0 P 017983 14 Gž od 25. marta 2015. godine žalbu prvotužene Republike Srpske uvažio i osporenu presudu preinačio u dijelu kojim je prvotužena obavezana da zajedno s apelantom solidarno naknadi štetu tužiocu tako što je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu odbijen, uz istovremeno obavezivanje tužioca da prvotuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.000,00 KM.

13. Istom presudom apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda u osporenom dosuđujućem dijelu o troškovima postupka preinačena tako što je apelant obavezan da tužiocu na ime troškova postupka isplati iznos od 4.727,45 KM umjesto iznosa od 9.792,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu u odnosu na apelanta potvrđena.

14. Okružni sud je, ispitujući žalbu prvotužene, utvrdio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, te se u vezi s tim pozvao na odredbu člana 207 ZOO, shodno kojoj za štetu pričinjenu trećim licima odgovaraju naručilac i izvođač radova, i to solidarno. U konkretnom slučaju, kako je naveo Okružni sud, nije sporno da je prilikom izgradnje auto-puta došlo do zatrpavanja odvodnih kanala i plavljenja imovine tužioca. Zatim se Okružni sud pozvao na odredbu člana 11 stav 2 Zakona o javnim putevima koja propisuje da upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu auto-puteva vrši apelant. Nadalje je Okružni sud iz provedenih dokaza utvrdio da je ugovor o izgradnji auto-puta zaključio apelant kao poslodavac i Integral inženjering kao izvođač radova, pri čemu apelant ne osporava da je investitor spornih radova, pa je shodno ugovoru, kako proizlazi iz obrazloženja, apelant naručilac radova, bez obzira što je u ugovoru označen kao „poslodavac“, a u odgovoru na tužbu „investitor“. Shodno takvom utvrđenju, Okružni sud je zaključio da prvotužena Republika Srpska nije naručilac radova usljed kojih je tužiocu pričinjena šteta, a nije ni izvođač radova, već korisnik eksproprijacije nepokretnosti radi izgradnje trase auto-puta. U vezi s tim je još navedeno da bez obzira što je prvotužena korisnica eksproprijacije nepokretnosti preko kojih prolazi trasa auto-puta i bez obzira na odredbu člana 3 stav 1 Zakona o javnim putevima prema kojoj su putevi, kao javna dobra, u svojini prvotužene, u konkretnom slučaju ne postoji uzročna veza između radnje prvotužene i nastale štete jer je šteta nastala izvođenjem građevinskih radova.

15. Shodno tome, Okružni sud je preinačio i odluku o troškovima postupka u odnosu na prvotuženu, i to primjenom odredaba čl. 397 stav 2 i 235 tačka 3 ZPP, te člana 386 stav 1 u vezi sa čl. 387 i 395 ZPP (o čemu se Okružni sud iscrpnije izjasnio na strani 4 obrazloženja), obavezujući tužioca da prvotuženoj naknadi troškove postupka.

16. Nasuprot žalbi prvotužene, apelantova žalba, prema ocjeni Okružnog suda, bez osnova ukazuje da ni apelant nije pasivno legitimisan u predmetnom sporu jer apelantova obaveza proističe iz odredbe člana 11 stav 2 Zakona o javnim putevima.

17. Okružni sud je takođe ocijenio neosnovanim apelantove žalbene prigovore da ne postoji uzročno-posljedična veza između izgradnje auto-puta i nastale štete i da se ta činjenica ne može utvrditi izvedenim dokazima, već samo na osnovu mišljenja vještaka geotehničke ili geološke struke. U vezi s tim Okružni sud je naveo da apelant nije osporio iskaze saslušanih svjedoka koji su potvrdili izjavu tužioca da se bavi poljoprivredom, da je u 2009. godini posijao kukuruz, da je godina bila slaba zbog vode koja se zadržavala na njivi i da je 2010. i 2011. godine doživio potpuni gubitak na pojedinim dijelovima zbog vode i do metar i po, te da se zbog toga nije bavio poljoprivredom sve dok nisu iskopani kanali radi odlaska otpadnih voda. Nadalje se Okružni sud pozvao na iskaze svjedoka koji su učestovali u izgradnji auto-puta iz kojih je proizašlo da su se mještani žalili da su im poplavljene određene parcele, imanja i dvorišta, da je bilo nekoliko intervencija pojedinih mještana radi kopanja kanala s ciljem ispusta odvodnih voda, te da su se u blizini kuće tužioca izvodili zemljani radovi i radovi na propustu stavljanjem cijevi, ali da cijevi nisu imale funkciju jer nisu propuštale vodu, da se apelant zbog svega obraćao nadležnim organima i inspekciji.

18. U vezi s dosuđenom naknadom na ime izgubljene dobiti zbog štete na poljoprivrednom zemljištu Okružni sud je naveo da je vještak poljoprivredne struke svoj nalaz sačinio prema pravilima struke tako što je na osnovu nalaza vještaka geometra izračunao ukupnu površinu koju je tužilac koristio za poljoprivrednu proizvodnju s prosječnim prinosima kukuruza, uzimajući u obzir i druge okolnosti, te da je tužilac đubrenje i obradu zemljišta izvršio u sopstvenoj režiji. Okružni sud je naveo da tužilac kao vlasnik stvari ima pravo da zahtijeva naknadu štete i izmaklu dobit koja bi se osnovano mogla očekivati prema redovnom toku stvari, a čije je ostvarenje spriječeno apelantovom radnjom. Prema tome, apelantova žalba u dijelu odluke o glavnoj stvari je neosnovana, te je stoga Okružni sud žalbu odbio i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio.

19. Međutim, Okružni sud je nakon ispitivanja žalbe u odnosu na troškove postupka zaključio da apelant osnovano ukazuje da je odluka o troškovima postupka nepravilna. U vezi s tim Okružni sud je pojasnio da je tužilac kao vrijednost spora označio 21.000,00 KM, koliko je iznosilo potraživanje, te da je tužilac tokom postupka smanjio tužbeni zahtjev kojem se apelant usprotivio. Stoga, prema ocjeni Okružnog suda, apelant osnovano ukazuje da smanjenje tužbenog zahtjeva znači i djelimično povlačenje tužbe, za šta je potreban pristanak tuženih u smislu člana 59 stav 1 ZPP, pa je prvostepeni sud bio u obavezi da troškove odmjeri prema uspjehu u parnici u odnosu na zahtjev postavljen u tužbi u iznosu od 21.000,00 KM, pa budući da je tužiocu dosuđen iznos od 9.606,00 KM njegov uspjeh u sporu shodno potraživanju iznosi 45,5%. Okružni sud se nadalje pozvao na Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, te je imajući u vidu vrijednost spora i vrijednost bodova (300) na strani 6 obrazloženja detaljno obrazložio koje troškove je priznao, utvrdivši ukupnu vrijednost troškova u iznosu od 10.390,00 KM, te je imajući u vidu uspjeh u sporu tužiocu dosudio iznos od 4.727,45 KM. U vezi s apelantovim zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka Okružni sud je zahtjev odbio primjenom odredbe člana 397 stav 1 uzevši u obzir da je apelant djelimično uspio sa žalbom, i to u dijelu koji se odnosi na sporedno potraživanje.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer smatra da su osporene presude nezakonite i nepravilne. U tom pravcu apelant problematizuje stav Okružnog suda da prvotužena nije pasivno legitimisana u predmetnom sporu, pa se u tom pravcu poziva na Zakon o javnim putevima shodno kojem je prvotužena vlasnik svih javnih puteva, pa je shodno tome i pasivno legitimisana da naknadi štetu u ovom sporu. U vezi s tim apelant se pozvao na stav Okružnog suda zauzet u Presudi broj 72 0 P 009522 11 Gž od 10. maja 2012. godine (vsp. 131.745,00 KM), koju je apelant dostavio u prilogu apelacije, u kojoj je vijeće tog suda naložilo prvotuženoj da naknadi štetu nastalu iz istog pravnog osnova kao u predmetnom slučaju, smatrajući prvotuženu Republiku Srpsku pasivno legitimisanom da naknadi štetu u postupku u gotovo identičnim činjeničnim prilikama.

21. Nadalje, apelant osporava i činjenično stanje, prije svega, u kontekstu dosuđene naknade za izmaklu korist, pa u tom pravcu naglašava da su redovni sudovi prilikom odlučenja previdjeli činjenicu koja je proistekla iz iskaza Svete Švrake da je tužilac zbog nemogućnosti korišćenja svog poplavljenog zemljišta tokom 2010. i 2011. godine od njega zakupljivao zemljište radi sijanja kukuruza i za to redovno plaćao zakupninu. Apelant stoga tvrdi da tužilac nije pretrpio štetu u iznosu koji su pogrešno utvrdili redovni sudovi koji odgovara vrijednosti prinosa koje je mogao uzgajati na svom poplavljenom zemljištu jer je takvo zemljište zakupio od Svete Švrake i s njega ubirao prinose, već da njegova šteta odgovara samo visini zakupnine. Osim toga, apelant tvrdi da tokom postupka tužilac uopšte nije dokazivao ovaj vid štete.

22. Zatim, apelant smatra da je odluka o troškovima postupka takođe nezakonita jer sudovi nisu primijenili pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti na kojem su učestvovali predstavnici Suda BiH, entitetski vrhovni sudovi, te Apelacioni sud DBBiH, koji je održan 30. januara 2014. godine. Naime, prema usaglašenom shvatanju, prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka u slučaju djelimičnog uspjeha u parnici sudovi bi, u pravilu, trebalo da uzmu u obzir kako tužiočev tako i tuženikov uspjeh u parnici i odluku o tome koja će stranka snositi obavezu naknade troškova postupka donijeti primjenom pravila procesnog prebijanja parničnih troškova. U obrazloženju tog pravnog stava sudovi se pozivaju na odredbu člana 386 stav 1 koja postavlja pravilo da „gubitnik plaća“ tako da neuspješna stranka treba, u pravilu, platiti troškove postupka, dok stav 2 istog člana propisuje da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da su jedna drugoj dužne nadoknaditi srazmjeran dio troškova. Shodno tome apelant navodi da kako je u konkretnom slučaju tužilac uspio u parnici 45,5% to je shodno navedenom pravnom shvatanju apelant uspio s 54,5%, pa je stoga tužilac trebao da bude obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka, a ne obratno, kako je presuđeno.

b) Odgovor na apelaciju

23. Okružni sud je apelacione prigovore ocijenio neosnovanim jer osporenom presudom tog suda nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je analizom apelacionih navoda i spisa predmeta zaključio da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Tužilac je u odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske'“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti I – Opšte odredbe Pretpostavka uzročnosti Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Član 174.

Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

Obična šteta ili izmakla korist Član 189. st. (1), (2) i (3) (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

27. U Zakonu o javnim putevima („Službeni glasnik RS“ br. 3/04, 51/04 – ispravka i 73/08), važeći zakon u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 11.

Upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu mreže magistralnih i regionalnih puteva vrši Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“.

Upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu auto puteva i brzih puteva vrši Javno preduzeće „Auto putevi Republike Srpske“.

Do osnivanja Javnog preduzeća „Auto putevi Republike Srpske“ sve poslove iz njegove nadležnosti obavlja Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“.

28. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/53, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 386.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

Član 395.

Odredbe o troškovima postupka primjenjuju se i na stranke koje zastupa Pravobranilaštvo i Centar za pružanje besplatne pravne pomoći.

Troškovi postupka iz stava 1. ovog člana obuhvataju troškove u skladu sa Tarifom o naknadama i nagradama za rad advokata u Republici Srpskoj.

Član 396. st. (1) i (2) O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja.

Stranka je dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najdocnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u prijedlogu o kome sud treba da odluči.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 72 0 P 17983 14 Gž od 25. marta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.

34. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

36. U vezi s apelantovim iznesenim prigovorima o kršenju prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava, odnosno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

38. Ustavni sud takođe podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05; Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

39. Apelant, prije svega, ukazuje na pogrešan stav Okružnog suda da prvotužena nije pasivno legitimisana u predmetnom postupku, te u tom pravcu ukazuje na stav Okružnog suda u presudi koja je pokretala gotovo identično činjenično i pravno pitanje naknade štete iz istog pravog osnova u kojoj je taj sud obavezao prvotuženu kao tuženu u tom postupku na naknadu štete, priloživši uz apelaciju presudu na uvid, zatim prigovara načinu na koji je prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje u dijelu kojim je tražena i dosuđena naknada na ime izmakle koristi jer, prema apelantovim tvrdnjama, tužilac taj vid naknade nije dokazao, niti mu ona pripada, te konačno problematizuje odluku Okružnog suda o troškovima postupka jer nije primijenjeno pravno shvatanje zauzeto na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz januara 2014. godine.

40. Cijeneći apelacione prigovore u kontekstu raspoloživih dokumenata i obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud ne može izvesti zaključak o opravdanosti iznesenih prigovora.

41. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, usvajajući žalbu prvotužene, jasno obrazložio iz kog razloga smatra da prvotužena nije pasivno legitimisana u konkretnim slučaju imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o javnim putevima, činjenicu da je apelant izvođač radova, te da u konkretnom slučaju nema uzročno-posljedične veze između radnji prvotužene i nastale štete, a Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim. U vezi s apelantovim pozivanjem na stav Okružnog suda iznesen u drugom predmetu da je Republika Srpska pasivno legitimisana da naknadi štetu iz istog pravog osnova, Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da naglasi da ta presuda Okružnog suda nije bila konačna odluka u tom predmetu jer je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji Republike Srpske protiv odluke Okružnog suda na koju se apelant pozvao, donio konačnu odluku, i to Presudu broj 72 0 P 009522 12 Rev od 12. juna 2014. godine kojom je odluka Okružnog suda preinačena tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u odnosu na prvotuženu kao jedinu tuženu u tom postupku, pri čemu je Vrhovni sud dao identično obrazloženje kao što je u osporenim presudama u konkretnom slučaju. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je navedena presuda Vrhovnog suda, kao konačna odluka u tom postupku, bila predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom, a koja je odbačena kao prima facie neosnovana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3572/14 od 10. oktobra 2016. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

42. U vezi s apelantovim prigovorima kojim problematizuje način na koji je utvrđeno činjenično stanje u kontekstu dosuđene naknade na ime izgubljene koristi Ustavni sud ni ovaj prigovor ne može prihvatiti opravdanim imajući u vidu data obrazloženja redovnih sudova. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja jasno naveli na koji način su utvrdili visinu te naknade, koje su dokaze prihvatili, odnosno na kojim dokazima su zasnovali osnov i visinu naknade, pa apelantove tvrdnje da tužilac ničim nije dokazao štetu Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da dostavlja dokaze, da traži sprovođenje vještačenja, da prigovara dokazima suprotne strane, odnosno da iznosi prigovore na nalaze vještaka i sl., što apelant predmetnom apelacijom ne negira, niti tvrdi suprotno, pa u takvim okolnostima Ustavni sud smatra neosnovanim i ovaj apelacioni prigovor.

43. Konačno, u kontekstu prigovora vezanih za odluku Okružnog suda o troškovima postupka Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, uvažavajući apelantovu žalbu, preinačio odluku prvostepenog suda o troškovima postupka, odlučujući o troškovima postupka srazmjerno uspjehu u sporu tužioca (45,5%), imajući u vidu vrijednost spora i visinu dosuđenih naknada, detaljno obrazloživši koji su troškovi tužiocu priznati. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, usvajajući žalbu prvotužene, preinačio i odluku o troškovima postupka obavezujući tužioca da prvotuženoj namiri troškove postupka shodno odredbama člana 386 stav 1 u vezi s odredbama čl. 387 i 395 ZPP. U vezi s obrazloženjem Okružnog suda u dijelu kojim je apelant obavezan na naknadu troškova srazmjerno uspjehu u parnici tužioca, Ustavni sud zapaža da se član 386 stav (2) ZPP odnosi na situaciju kada nijedna stranka nije u cijelosti uspjela u parnici, odnosno na situaciju kada je tužbeni zahtjev djelimično usvojen, a u preostalom dijelu odbijen. Dakle, u situaciji kao u konkretnom slučaju kada su stranke u postupku uspjele približno jednako sud može odlučiti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, a može odlučiti i tako da samo jedna stranka naknadi drugoj stranci srazmjeran dio troškova postupka, upravo onako kako je Okružni sud postupio u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava proizvoljnost Okružnog suda u primjeni člana 386 stav (2) ZPP, posebno imajući u vidu da je tužilac u istom postupku obavezan da snosi troškove prvotuženog shodno članu 386 stav 1 ZPP.

44. U vezi s apelantovim pozivanjem na usaglašeni stav Panela za ujednačavanje sudske prakse na kojem su učestvovali predstavnici Suda BiH, entitetskih vrhovnih sudova i Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH o naknadi troškova u slučaju djelimičnog uspjeha stranaka prebijanjem od 22. jula 2014. godine, Ustavni sud naglašava da sud o troškovima postupka ne odlučuje po službenoj dužnosti, već na opredijeljeni zahtjev stranke shodno članu 396 stav (1) ZPP, a iz raspoloživih dokumenata nije vidljivo da li je apelant postupio u skladu sa članom 396 stav (2) ZPP (opredijelio svoje troškove postupka do zaključenja glavne rasprave). Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ni ovaj apelantov prigovor ne može prihvatiti opravdanim.

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

46. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se njegove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi na osnovu velikog broja provedenih dokaza utvrdili apelantovu odgovornost za nastalu štetu, pri čemu su odluku o tome zasnovali primjenom materijalnog i procesnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3530/15 (JP „Autoputevi Republike Srpske“… | Sudska praksa | Aktio