Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1971/17 (B. G.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1971/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1971/17, rješavajući apelaciju Borislava Gračanina, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Borislav Gračanin protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 044757 16 Gž od 16. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Borislav Gračanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mokrog, podnio je 22. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 044757 16 Gž od 16. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužene (Republika Srpska) i preinačena Presuda Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 P 044757 15 P od 16. avgusta 2016 godine na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade nematerijalne štete, nastale zbog neblagovremenog dostavljanja rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 I 025148 12 I od 7. jula 2013. godine na evidentiranje i naplatu nadležnoj banci, isplati naknadu na ime glavnog duga u određenom novčanom iznosu.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da prema odredbama člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske, svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlaštenja. Dalje je navedeno da je odredbama člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisana odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ trećem licu u vršenju ili u vezi vršenja svojih funkcija. Okružni sud je istakao da su pretpostavke za osnovano traženje naknade štete - da je šteta nastala i da je ista posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada službenog lica ili organa koji obavlja određenu službu odnosno djelatnost. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se nezakonit rad manifestuje, prije svega, kao postupanje protivno zakonu, drugom propisu i opštem aktu ili pak u propuštanju da se zakon, drugi propis i opšti akt primjeni, ali sa voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta, te da se bez postojanja tog voljnog elementa da se trećem nanese šteta, ne bi moglo prihvatiti postojanje nezakonitog rada, pa samim tim neće postojati ni odgovornost službenog lica ili organa odnosno organizacije koja vrši javna ovlaštenja, samo zato što su postupili protivno propisu ili su propustili da propis primjene. Shodno tome, u obrazloženju osporene odluke je konstatovano da činjenica da je po apelantovom prijedlogu, koji je podnesen na osnovu izvršne isprave (pravosnažna presuda), određeno izvršenje rješenjem o izvršenju, te da je izvršni sud postupio u skladu sa odredbama člana 166. Zakona o izvršnom postupku kojim se propisuje postupak izvršenja na potraživanju po računu kod banke, po ocjeni Okružnog suda u toj situaciji postupanje izvršnog suda se ne može definisati kao nezakonit rad. Osim toga, Okružni sud je ukazao da to što je prijedlog za izvršenje podnijet prvostepenom sudu 25. juna 2012. godine, a rješenje o izvršenju doneseno 2. jula 2013. godine, ne može se smatrati kao nepravilan rad koji se manifestuje kao činjenje ili nečinjenje koje je protivno uobičajenim ili propisanim načinom obavljanja djelatnosti, budući da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da postoji volja ili pristanak da se time oštete prava ili interesi trećeg lica (u konkretnom slučaju apelanta), a bez postojanja tog voljnog elementa ne bi imalo za posljedicu postojanje odgovornosti za štetu. Pored navedenog, Okružni sud je ukazao da iz sadržaja izvršnog spisa proizlazi da je rješenjem Osnovnog suda broj 89 1 I 025148 12 I od 6. oktobra 2014. godine prekinut postupak izvršenja iz razloga što je nad izvršenikom („Energoinvest Rasklopna oprema“ a.d. Istočno Sarajevo) Rješenjem Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu od 3. maja 2014. godine otvoren stečajni postupak. Okružni sud je konstatovao da prema odredbama člana 60. Zakona o stečajnom postupku, stečajni povjerioci mogu svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvariti samo u stečajnom postupku, pa da su stoga apelanti, a u skladu sa odredbama člana 50. stav 1. istog zakona, a kako je to navedeno u rješenju o otvaranju stečajnog postupka, mogli u roku od 30 dana da prijave kod stečajnog suda svoja potraživanja u skladu sa članom 115. istog zakona. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe Zakona o stečajnom postupku i apelantov postavljeni tužbeni zahtjev kojim traži naknadu štete u vidu isplate duga po presudi Osnovnog suda, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, slijedom čega je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, na osnovu činjenica predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1853/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1971/17 (B. G.) | Sudska praksa | Aktio