Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1519/17 (B. K., R. M. i I. S.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1519/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1519/17, rješavajući apelacije Bernardice Karačić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Bernardica Karačić, Radmila Marić i Ivan Soldo protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 031546 16 Rsž 2 od 3. novembra 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1519/17 i AP-1835/17
1. Bernardica Karačić, Radmila Marić i Ivan Soldo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Širokog Brijega, koje zastupa Jerko Gavran, advokat iz Posušja, podnijeli su preporučenom poštom 18. aprila 2017. godine apelaciju (AP-1519/17) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Rs 031546 17 Rev od 21. mart 2017. godine kojim je odbačena revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Rs 031546 16 Rsž 2 od 3. novembra 2016. godine. Apelanti su ponovo 8. maja 2017. godine (AP-1835/17) podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv navedenog rješenja Vrhovnog suda. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3857/16 od 19. aprila 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-98/17, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili, između ostalog, da se obaveže tuženi (Zapadnohercegovački kanton, u daljnjem tekstu: ZHK) da apelantima isplati određene novčane iznose, na ime razlike naknade za ishranu u toku rada za period od 1. decembra 2010. godine do 31. decembra 2013. godine, zatim razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2011., 2012. i 2013. godinu, te razliku plaće zbog umanjenja, tj. neisplaćenog djela plaće za period od 1. aprila 2013. godine do 1. jula 2014. godine.
2. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo da apelanti potražuju razliku naknade između toplog obroka propisanog Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor F BiH) i isplaćenog toplog obroka za utuženi period, zatim razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora propisanog Kolektivnim ugovorom F BiH i isplaćenog za sporni period, te razliku plaća koja im je od aprila 2013. godine umanjena (umanjena osnovica za 8%). Prvostepeni sud je ukazao da je Kolektivni ugovor F BiH na koji se apelanti pozivaju zaključen između Samostalnog sindikata, kao predstavnika službenika organa uprave i sudske vlasti u F BiH s jedne strane i Vlade F BiH s druge strane uz prethodno pribavljenu suglasnost vlada pet kantona (među kojima nije Vlada ZHK). U vezi s tim je istaknuto da iz navedenog jasno proizlazi da Vlada ZHK nije dala svoju suglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora F BiH odnosno nije potpisnik istog, zbog čega nema mjesta primjeni Kolektivnog ugovora F BiH na potraživanja apelanata u konkretnom sporu. Prvostepeni sud je naveo da je tačno da se na apelante treba primijeniti Zakon o namještenicima u tijelima državne službe u ZHK, kao i da taj zakon nije utvrdio visinu naknada, već je ostavio određivanje istih u domenu kolektivnog pregovaranja, do kojeg između parničnih stranaka nije ni došlo, zbog čega su apelantima u tom period isplaćivana naknada za topli obrok i regres u visini utvrđenoj Odlukama koje je donijela Vlada ZHK o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika kod korisnika proračuna u ZHK. Naime, da tumačeći član 77. Zakona o namještenicima u tijelima državne službe u ZHK, da jasno proizlazi zaključak da su rukovoditelji tijela državne službe dužni donijeti pravilnike o plaćama i naknadama namještenika u skladu sa odredbama tog Zakona i kolektivnim ugovorom, te da prema tome rukovoditelji tijela državne službe navedene pravilnike, nisu ni mogli donijeti bez prethodno potpisanog kolektivnog ugovora koji je trebao biti zaključen između Vlade ZHK s jedne strane i službenika/namještenika organa uprave i sudske vlasti, s druge strane. Prvostepeni sud je ukazao da su apelanti imali na raspolaganju sve potrebne zakonske i druge pravne mehanizme koji su im omogućavali nesmetano osnivanje i registraciju sindikata, te da propuštajući da to učine nekoliko godina ranije, bez bilo kakve krivnje Vlade ZHK, da su propustili stjecanje vlastite organizacijsko-pravne mogućnosti da kroz organizirani i registrirani sindikat stupe u potrebne pregovore sa Vladom ZHK i konačno zaključe kolektivni ugovor kojim bi u konačnici ugovorili visinu svih naknada iz osnova materijalnih prava uposlenika kod korisnika proračuna u ZHK. Prvostepeni sud je zaključio da slijedom navedenog, a u nedostatku suprotne strane sa kojom je Vlade ZHK trebala zaključiti kolektivni ugovor, Vladi ZHK i nije ostalo ništa drugo nego da donese Odluku o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika kod korisnika proračuna u ZHK, kojim je uredila visinu predmetnih naknada. Također je navedeno, da je među strankama sporno i da li se na apelante može primjenjivati Odluka Vlade o utvrđivanju osnovice za izračun bruto plaće, stupanjem koje je prestala vrijediti ranija Odluka o utvrđivanju osnovice za izračun bruto plaće koja je bila za 8 % veća. Prvostepeni sud je istakao da iz same Odluke Vlade, a i iz navoda stranaka, proizlazi da je Vlada ZHK Odluku o utvrđivanju osnovice za izračun plaće donijela jednostrano, bez pregovora sa sindikatom. Međutim, da namještenici u tijelima sudske vlasti - apelanti u vrijeme donošenja navedene Odluke Vlade nisu bili organizirani u Sindikat. Naime, da je Nezavisni sindikat državnih službenika i namještenika u organima državne službe u ZHK podnio zahtjev za upis u Registar udruga 2. maja 2013. godine, a upisan u Registar udruga 10. oktobra 2013. godine, dok je odluka Vlade o utvrđivanju osnovice za izračun plaće donesena 4. aprila 2013. godine. Shodno navedenom prvostepeni sud je ocijenio da Vlada prije donošenja odluke o utvrđivanju osnovice za izračun plaće nije ni imala mogućnost vršiti bilo kakve pregovore sa predstavnicima Nezavisnog sindikata državnih službenika i namještenika u organima državne službe u ZHK jer je nesporno utvrđeno da je zahtjev za registraciju sindikata podnesen 2. maja 2013. godine, dakle nakon donošenja sporne odluke Vlade. Prvostepeni sud je ukazao da iz relevantnih odredbi Zakonom o namještenicima i Zakonom o državnim službenicima jasno proizlazi da polaznu osnovicu za obračun plaće državnim službenicima dogovaraju svake godine Vlada Kantona i sindikat, ukoliko je organiziran, međutim da pošto je nesporno utvrđeno da sindikat nije bio osnovan na dan donošenje sporne odluke, odnosno da nije bio podnesen ni zahtjev za upis sindikata u registar udruga, da Vlada ZHK iz navedenih razloga nije ni mogla ispregovarati sa sindikatom polaznu osnovicu za obračun plaće.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da kako iz provedenih dokaza proizlazi da Vlada ZHK nije zaključila odnosno nije pristupila Kolektivnom ugovoru F BiH, te da apelanti nisu osnovali i registrirali sindikat, da onda Vlada ZHK, u nedostatku suprotne strane sa kojom je trebala zaključiti kolektivni ugovor, nije ni mogla ništa drugo nego donijeti Odluku o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika kod korisnika proračuna ZHK kojom je odredila visinu predmetnih naknada i sukladnoj istoj ih i isplaćivala. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani i navodi žalbe apelanata vezano za nezakonitost odluke Vlade ZHK o utvrđivanju osnovice za izračun plaće od 4. aprila 2013. godine, jer u vrijeme donošenja navedene odluke sindikat apelanta nije bio osnovan pa Vlada ZHK nije ni mogla ispregovarati sa sindikatom polaznu osnovicu za obračun plaće.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da su navedene apelacije podnijete protiv iste odluke i da se zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1519/17.
Apelacioni navodi
5. U predmetnim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno i proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo, da je tužena bila dužna pristupiti zaključenom Kolektivnom ugovoru F BiH, odnosno utvrditi visinu predmetnih naknada u skladu sa tim ugovorom. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (zabrana zloupotrebe prava), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u podnesenim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u toku prvostepenog postupka, te u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode su razmotrili prvostepeni sud, odnosno Kantonalni sud, te jasno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u podnesenim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman