Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2495/17 (D. P., M. Š., Đ. M., Đ. M., Ž. V. i R. K. iz Trebinja)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Stečaj
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2495/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2495/17, rješavajući apelaciju Dragana Popovca i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dragan Popovac, Miro Šaraba, Đorđe Milišić, Đoka Mijanović, Željko Vlačić i Radojka Kašiković protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 040022 16 Gž od 4. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Popovac, Miro Šaraba, Đorđe Milišić, Đoka Mijanović, Željko Vlačić i Radojka Kašiković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 17. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 040022 16 Gž od 4. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 040022 15 P od 29. septembra 2016. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se naloži V. S. i Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi) da im naknade štetu u određenim novčanim iznosima.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelanti potražuju naknadu materijalne štete koju su im prouzrokovali prvotuženi kao stečajni upravnik i stečajni sudija Okružnog privrednog suda u Trebinju koji je vodio stečajni postupak u predmetu broj 62 0 St 008896 12 Stp i to pogrešnim tumačenjem i primjenom odredaba Zakona o stečajnom postupku – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 26/10). Dalje je navedeno da je prvostepeni sud tokom postupka utvrdio da je Rješenjem Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 62 0 St 008896 12 St od 18. maja 2012. godine otvoren stečajni postupak nad „Agrokop“ a.d. Trebinje i da je za stečajnog upravnika imenovan prvotuženi. Okružni sud je ukazao da stečajni upravnik svoje odluke donosi pod nadzorom stečajnog sudije. Takođe, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 22. stav 4. Zakona o stečajnom postupku propisano da će stečajni sudija odluke stečajnog upravnika kojima se bitno krše odredbe ovog i drugih pozitivnih propisa, ili kojima se umanjuje stečajna masa i prava stečajnih povjerilaca staviti van snage i o tome obavijestiti skupštinu povjerilaca. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je istaknuto da je odredbama člana 30. stav 1. Zakona o stečajnom postupku propisano da u slučaju da stečajni upravnik skrivljeno povrijedi obaveze koje je prema ovom zakonu dužan izvršavati, obavezan je naknaditi tako prouzrokovanu štetu svim učesnicima stečajnog postupka. Shodno tome, Okružni sud je ukazao da iz dokaza provedenih u toku prvostepenog postupka ne proizilazi da je prvotuženi, u smislu odredaba člana 30. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, skrivljeno povrijedio obaveze koje je prema ovom zakonu dužan izvršavati. Isto tako, Okružni sud je konstatovao da stečajni sudija nije stavio van snage niti jednu odluku prvotuženog, a što je bio ovlašten učiniti u skladu sa odredbama člana 22. stav 4. Zakona o stečajnom postupku, niti ga je u smislu odredaba člana 31. stav 1. istog zakona opominjao, ni određivao novčanu kaznu radi neispunjenja obaveze. Pored toga, Okružni sud je ukazao da prvostepeni sud nije povrijedio odredbe člana 37. stav 2. Zakona o stečajnom postupku kojima je predviđeno da se prije ostalih povjerilaca, a poslije namirenja potraživanja koja potiču iz perioda privremene uprave, namiruju zaposleni stečajnog dužnika sa potraživanjima iz radnog odnosa najduže za posljednjih devet mjeseci od dana otvaranja stečajnog postupka u visini zakonom utvrđene najniže plate (prvotuženi je priznao apelantima, kao radnicima stečajnog dužnika potraživanja koja se odnose na posljednjih devet plata u visini najniže plate i razvrstao ih u tabelu višeg isplatnog reda). U odnosu na navode apelanata da odgovornost drugotužene proizilazi iz odredaba člana 89. Zakona o sudovima Republike Srpske kojima je propisano da Republika Srpska odgovara za štetu koju u vršenju službe učine radnici suda fizičkim i pravnim licima svojim nezakonitim ili nepravilnim radom, Okružni sud je istakao da su neosnovani ovi žalbeni navodi iz razloga što je citiranom odredbom propisana odgovornost radnika suda, a ne sudija u vršenju sudijske dužnosti.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije Apelanti navode da je osporena odluka zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i povredama odredaba Zakona o parničnom postupku, ZOO i Zakona o stečajnom postupku. Apelanti smatraju da odgovornost drugotužene proizilazi iz odredaba člana 89. Zakona o sudovima i opštih odredaba ZOO o odgovornosti za štetu.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOO-a, Zakona o stečajnom postupku i Zakona o sudovima sa odlučenjem redovnih sudova u predmetnoj pravnoj stvari, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2495/17 (D. P., M. Š., Đ. M., Đ. M., Ž. V… | Sudska praksa | Aktio