Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2017/15 („Digitel Telekom Company“ d.o.o. Gradačac)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2017/15
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2017/15, rješavajući apelaciju „Digitel Telekom Company“ d.o.o. Gradačac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija „Digitel Telekom Company“ d.o.o. Gradačac.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 090048 11 Rev od 16. januara 2015. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu „Digitel Telekom Company“ d.o.o. Gradačac u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da apelantu, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija „Digitel Telekom Company“ d.o.o. Gradačac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 090048 11 Rev od 16. januara 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Digitel Telekom Company“ d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca podnio je 23. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 090048 11 Rev od 16. januara 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene Mjesne zajednice Mionica III, općina Gradačac (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa pravobranilac Općine Gradačac, zatraženo je 10. augusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore u periodu od 18. augusta do 23. augusta 2017. godine, a tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Apelant je 10. marta 1999. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu protiv tužene radi naknade štete. Kantonalni sud je tužbu dostavio na odgovor tuženoj 14. novembra 1999. godine, a tužena je odgovor na tužbu dostavila 29. novembra 1999. godine.
6. Na pripremnom ročištu održanom 27. decembra 2002. godine apelant je precizirao tužbeni zahtjev i zatražio da se tužena obaveže da mu po osnovu Ugovora broj 110/90 od 11. oktobra 1990. godine na ime neplaćanja za priključke na KTC Mionica III od 384 fizička lica isplati iznos od 303.125,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. decembra 2002. godine.
7. Kantonalni sud je 27. decembra 2002. godine održao pripremno ročište, a 6. februara 2003. godine ročište za glavnu raspravu, kada je donio Presudu broj Ps-258/02 od 6. februara 2003. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
8. Kantonalni sud je Rješenjem broj PS-258/02 od 5. augusta 2003. godine, budući da apelant nije platio taksu na tužbu i na žalbu protiv prvostepene presude, shodno članu 41. Zakona o sudskim taksama TPK, naložio prinudnu naplatu redovne takse i 50% krivične takse.
9. Vrhovni sud je Rješenjem broj Pž-197/03 od 28. oktobra 2004. godine žalbe apelanta i tužene izjavljene protiv presude prvostepenog suda od 6. februara 2003. godine usvojio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 5. augusta 2003. godine odbio i navedeno rješenje potvrdio. Postupak okončan osporenom presudom
10. Vrhovni sud je spise predmeta dostavio Općinskom sudu na ponovno odlučivanje, zbog promjene nadležnosti sudova, 18. novembra 2004. godine. Općinski sud je, postupajući u ponovnom postupku 24. novembra 2004. godine, dostavio apelantu predmetnu tužbu da je uredi sa odredbama novog ZPP koju je apelant dostavio tom sudu 2. decembra 2004. godine.
11. Nakon toga je Općinski sud 17. februara 2009. godine održao pripremno ročište, a ročište za glavnu raspravu 15. maja 2009. godine.
12. Općinski sud je Presudom broj 032-0-Ps-04-001 963 od 1. jula 2009. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu naknadi ukupnu štetu od 303.125,00 KM za 238 telefonskih pretplatnika koje je tužena, suprotno zaključenom Ugovoru broj 110/90, nezakonito prodala u telefonskoj mreži ATC Mionica III, općina Gradačac, i naložila tadašnjem PTT da se uključe u javni automatski telefonski saobraćaj bez plaćanja apelantu naknade po predmetnom ugovoru, kao i da se tužena obaveže da apelantu, osim glavnog duga, naknadi i zakonsku zateznu kamatu počev od 10. marta 1999. godine, kao dana podnošenja tužbe, te da je dužna snositi sve ostale troškove postupka.
13. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, postupajući u skladu sa članom 456. stav 3. ZPP, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, proveo pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu na kojem je izveo brojne dokaze: saslušanje svjedoka i uvid i čitanje isprava (pobrojanih na str. od 3. do 5. obrazloženja presude), te je prezentirao njihov sadržaj (na str. od 5. do 9). Općinski sud je, zatim, naveo da je, između ostalog, uvidom u Ugovor o izgradnji broj 110/90 od 11. oktobra 1990. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), koji je zaključen između pravnog prednika apelanta PP „Digitel Telekom“ (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) i tužene, utvrdio da je apelantov prednik, kao izvođač radova, sa tuženom, kao investitorom, zaključio navedeni ugovor iz čijeg sadržaja proizlazi da je zaključen po sistemu „ključ u ruke“. Predmet ugovora su izgradnja telefonske centrale Mionica III, spojnog puta i prenosnog sistema Gradačac - Mionica III i mjesna TT mreža, kojim se obavezao apelant da će osigurati projekt, nabavku opreme, montažu, ispostavljanje i puštanje u rad moderne digitalne komutacione opreme (ATC SI 2000/224) u Mionici III sa kapacitetom prema spisku učesnika u akciji (spisak učesnika u akciji je sastavni dio ugovora i nije ga moguće mijenjati), da će snositi troškove direktno vezane za izgradnju telefonskih priključaka, dok je tužena obavezana da će osigurati građevinsku dozvolu za sve vrste radova. Dalje je utvrđeno da su cijene telefonskog priključka fiksne u odnosu na DM, te da je rok izgradnje predmetnog kapaciteta (telefonske centrale) pod uvjetima da investitor - tužena blagovremeno i u potpunosti izvrši svoje obaveze, devet mjeseci od dana potpisivanja ugovora, te da su ugovoreni i penali od maksimalno tri procenta ugovorene vrijednosti u slučaju neblagovremenog ispunjavanja obaveze svake ugovorne strane. Iz zapisnika od 8. decembra 2004. godine o izvršenom vještačenju telefonske mreže na području općine Gradačac je utvrđeno da je u Mjesnoj zajednici Mionica III na 15. januar 2005. godine priključen 331 telefonski pretplatnik.
14. Iz iskaza svjedoka Zdenka Tokića, apelantovog radnika, proizlazi da je apelant, odnosno njegovo privatno preduzeće, do 2003. godine izvršio montažu centrale koja je dovezena iz Tuzle, koja je, po njegovim saznanjima, bila vlasništvo MZ Mionica III. S obzirom na to da se svjedok nije mogao pouzdano izjasniti ko je uplatio troškove montaže ove centrale, te zbog nesigurnosti u iskazu ovog svjedoka, Općinski sud iskaz navedenog svjedoka nije mogao prihvatiti kao relevantan. Dalje, iz iskaza svjedoka Bahrije Skerlić, apelantove radnice, slijedi da je mjesna telefonska mreža početkom aprila 1992. godine bila skoro dovršena i spremna za puštanje u rad, ali da nije puštena zbog ratnih dešavanja. U svom iskazu ona je potvrdila da su neposredno apelantu za izgradnju telefonske mreže u MZ Mionica III uplate vršili pretplatnici, odnosno građani tužene, koji su odlučili da kupe telefonske priključke, i to 150 učesnika. Sud je dalje naveo da iz iskaza Seada (Fahrudin) Huseinbašića slijedi da je tužena, po okončanju ratnih djejstava, pozivala apelanta da završi posao po osnovu predmetnog ugovora, ali da se on nije odazvao pozivu sve do trenutka kada je tužena sama počela radove na dovršenju uvođenja telefonske mreže, te da je akcija završetka radova finansirana uplatama građana, zainteresiranih da im se priključi telefon, i koji su uplaćivali 120,00 KM. Svjedok Sead (Agan) Huseinbašić je naveo da je izgradnja navedene telefonske centrale finansirana uplatama građana koji su bili zainteresirani za telefonski priključak, da je radove dovršila tužena uz angažiranje firme iz Srebrenika. Iz iskaza svjedoka Refika Čačkovića proizlazi da je u toku ratnih djejstava telefonska centrala bila uskladištena u skladišta Direkcije u Tuzli radi zaštite od oštećenja, nakon čega je BH Telecom, kao pomoć za izgradnju mreže, dao jedan dio kablova, odnosno materijalnih sredstava kao njihov doprinos izgradnji navedene mreže na općini Gradačac, čiji dio je i Mjesna zajednica Mionica III.
15. Navedeno je da iz provedenih dokaza proizlazi da su apelant i tužena zaključili ugovor o građenju iz člana 640. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO) i da je taj ugovor zaključen sa klauzulom „ključ u ruke“ u skladu sa tehničkim uvjetima tadašnje zajednice JP PTT. Istaknuto je da tim ugovorom nije konkretno određena ukupna cijena svih ugovorenih radova „a neupitno je da [apelant] kao izvođač nije u cijelosti ispunio svoje obaveze iz ugovora, odnosno nije izvršio izgradnju telefonske mreže, već da je tužena, odnosno njeni građani, angažiranjem trećih lica završila ovu mrežu naknadnim prikupljanjem uplata u iznosu od po 120,00 KM za svaki telefonski priključak“. Općinski sud je istakao da apelant potražuje štetu koju je opredijelio na iznos od 303.125,00 KM a koju temelji na nezakonito prodanih 238 telefonskih priključaka u telefonskoj mreži ATC Mionica III, koji su uključeni u javni automatski telefonski saobraćaj bez plaćanja apelantu naknade po predmetnom ugovoru o građenju. Naglašeno je da je predmetni ugovor zaključen po principu „ključ u ruke“, te da je apelant prihvatanjem ove klauzule kao izvođač radova preuzeo mnogo veći rizik od onog koji bi imao bez te klauzule, „odnosno da je zaključen ugovor općeg tipa iz člana 630. ZOO“. Navedeno je da je o tom apelant kao profesionalac morao voditi računa prilikom sklapanja ugovora, budući da ugovorena cijena radova obuhvata i vrijednost nepredviđenih radova i viškova radova, pa tako i povećanje dužine trase i viška materijala, te da, stoga, nisu opravdani apelantovi prigovori da ni tužena strana nije ispunila svoje obaveze iz ugovora.
16. Općinski sud je naveo da, prema ocjeni tog suda, nisu ispunjeni uvjeti iz člana 154. stav 1. ZOO za odštetnu odgovornost tužene. U vezi s tim je istaknuto, da bi sud mogao odlučivati o apelantovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete, apelant je, prije svega, morao dokazati da je pretrpio štetu. Navedeno je da je šteta, prema članu 155. ZOO, umanjenje nečije imovine (obična šteta) i njenog povećanja (izmakla korist), a apelant sudu nije pružio dokaz da je pretrpio štetu time što je tužena dovršila uvođenje telefona nakon što to apelant nije učinio. Također, prema ocjeni Općinskog suda, apelant nije dokazao ni uzročno-posljedičnu vezu između radnje tužene i nastale posljedice, odnosno da su se u radnjama tužene stekli uvjeti za smanjenje apelantove imovine. Istaknuto je da apelant nije dokazao da je štetu pretrpio zbog čega sud nije mogao odlučivati o tome da li je tužena odgovorna za prouzrokovanu štetu, kao ni o tome koja je visina eventualno prouzrokovane štete. U vezi s tim je istaknuto da apelant nije prezentirao spisak učesnika prema kojem bi se mogla utvrditi cijena radova, koja u ugovoru nije navedena, te je istaknuto da je cijena odrediva na osnovu cijene direktnog i dvojnog priključka i broja priključaka, odnosno korisnika. Navedeno je da apelant nije prezentirao ni koliko su sredstava isplatili na njegov račun učesnici u akciji, a da su ta sredstva uplaćivana, proizlazi iz iskaza svjedoka, te prezentiranih uplatnica, koje su uplaćene na račun apelantovog pravnog prednika, „a to ne osporava ni [apelant]“. S obzirom na navedeno, Općinski sud primjenom člana 126. ZPP odlučio je kao u izreci presude. Prigovor zastare potraživanja koji je istakla tužena taj sud nije posebno obrazlagao s obzirom na to da je tužbeni zahtjev odbijen, jer ova odluka konzumira odluku o prigovoru zastare potraživanja.
17. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 Ps 002940 09 Pž od 20. maja 2011. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i presuda prvostepenog suda je potvrđena.
18. Ispitujući presudu prvostepenog suda u granicama razloga navedenih u žalbi, pri tome pazeći po službenoj dužnosti na povredu odredaba parničnog postupka koji se tiče stranačke sposobnosti i pravilnosti zastupanja i pravilne primjene materijalnog prava (član 221. ZPP), Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude. Kantonalni sud smatra da je presuda prvostepenog suda pravilna i zakonita i da je taj sud u obrazloženju odluke dao prihvatljive razloge koje kao takve prihvata i ovaj sud. Kantonalni sud smatra da apelant nije imao osnova da traži od tužene naknadu štete zbog neispunjenja ugovorne obaveze po predmetnom ugovoru od 11. oktobra 1990. godine, jer, po mišljenju tog suda, apelant nije dokazao da je uopće pretrpio traženu štetu, kako je to pravilno ustanovio prvostepeni sud. Osim toga, čak i kada bi se i u najpovoljnijoj varijanti za apelanta prihvatilo da je tužena odgovorna za traženu štetu, prvostepeni sud je pravilno zaključio da i u toj situaciji apelant nije na pouzdan način dokazao visinu tužbenog zahtjeva, pri čemu je, po ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno imao u vidu činjenicu da apelant nije prezentirao ni osnovni - inicijalni spisak učesnika u akciji, koji je bio sastavni dio ugovora zaključenog između apelanta i tuženog od 11. oktobra 1990. godine i koji je bio nepromjenjiv. U vezi s tim, Kantonalni sud je, također, ukazao da je apelant kao dokaz za obim i visinu tužbenog zahtjeva ponudio tabelarni prikaz 238 pretplatnika koji su uključeni do kraja 1997. godine u javni automatski telefonski saobraćaj za ATC Mionica II, temeljeći je na telefonskom imeniku od 1990/2000. godine (str. od 103. do 125), te privrednog dijela imenika (str. 8, 9. i 10), i u zavisnosti od toga da li su ta lica uključena kao direktni ili dvojni pretplatnici, formirao ukupno potraživanje za naknadu štete. Suprotno navodima apelantove žalbe, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud imao u vidu iskaz svjedoka Bahrije Skerić, a to što nije prihvatio kao relevantan iskaz svjedoka Zdenka Tokića proizlazi iz činjenice da je on bio nesiguran kada se izjašnjavao na okolnost ko je i na koji način finansirao montiranje ATC Mionica III. Dalje, smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada se nije izjašnjavao u vezi sa apelantovim mišljenjem na okolnost zastare potraživanja predmetne štete, jer, prema ocjeni Kantonalnog suda, navedene okolnosti nisu bile od odlučnog značaja za drugačije odlučivanje o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa se ni ovaj sud nije upuštao u njegovo posebno razmatranje, shodno članu 231. ZPP. Stoga, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana
226. ZPP odlučio kao u izreci presude.
19. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 090048 11 Rev od 16. januara 2015. godine apelantova revizija je odbijena.
20. Vrhovni sud je ukazao da je predmet spora apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete u iznosu od 303.125,00 KM na ime izgradnje 238 telefonskih priključaka. Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud osnovano u razlozima svoje odluke ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze, pa tako i zapisnik o izvršenom vještačenju telefonskih mreža od 8. decembra 2004. godine, te iskaza saslušanih svjedoka ocijenio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio sporne činjenice odlučne za ovaj spor, kao i da je stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama, zbog čega smatra da ne stoji apelantova tvrdnja o arbitrarnoj i selektivnoj ocjeni izvedenih dokaza. Vrhovni sud, također, smatra da je bez osnova apelantova činjenična tvrdnja da je on izveo sve radove u telefonsko-telegrafskoj mreži Mionica III, kao i njegova tvrdnja koja se tiče visine tužbenog zahtjeva. Osim toga, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud odgovorio na sve žalbene navode od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora, pravilno primjenjujući odredbu člana 231. ZPP. Također, smatra da nije ostvaren ni revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, jer su nižestepeni sudovi odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva zasnovali, između ostalog, na primjeni pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP. Naime, da bi mogao meritorno odlučiti, sud mora biti siguran u postojanje ili nepostojanje odlučnih činjenica, pri čemu apelant treba dokazati činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu njegove tužbe. Prema tome, Vrhovni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da je drugostepeni sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi postojanje štetne radnje i štete, odnosno visinu eventualne štete. Naime, o postojanju tih činjenica nižestepeni sudovi su pravilno izveli zaključak primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP. Navedeno pravilo obavezuje sud da uzme kao nedokazane one tvrdnje za čiju istinitost stranka koja se na te činjenice poziva u svoju korist nije predložila sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava. Apelant u konkretnom slučaju nije dokazao činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu njegove tužbe, pa stoga primjena pravila o teretu dokazivanja opravdava ocjenu suda da te činjenice nisu dokazane usljed čega je apelant dužan trpjeti posljedicu u vidu gubitka spora. Vrhovni sud, također, suprotno apelantovim navodima, smatra da tužba radi ispunjenja ugovora ne prekida tok zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete, pa pošto je štetna radnja izvršena krajem 1997. godine (novembar i decembar 1997. godine), a apelant je tokom postupka tvrdio da je odmah tada saznao za štetu i učinioca, proizlazi da je do 30. augusta 2001. godine protekao trogodišnji zastarni rok za potraživanje naknade štete iz člana 376. stav 1. ZOO. Prema tome, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Njegovi navodi se, u suštini, svode na proizvoljnu primjenu odredaba ZPP u pogledu ocjene izvedenih dokaza. Smatra da su sudovi ignorirali iskaz svjedoka Tokića, ne dajući obrazloženje zašto nisu poklonili vjeru iskazu navedenog svjedoka. Naime, apelant smatra da je obaveza sudova da u obrazloženju presude opišu proces pojedinačne ocjene dokaza i dovođenje dokaza u međusobnu vezu na temelju čega izvode zaključak o dokazanosti određene činjenice. Apelant smatra da je na osnovu njegovih 78 provedenih materijalnih dokaza, te iskaza svjedoka Zdenka Tokića, Refika Čačkovića i Bahrije Skerlić dokazao svoj tužbeni zahtjev, da je svojim vlastitim sredstvima finansirao kompletnu mrežu telefonskih priključaka, što je, kako ističe, potvrđeno i iskazima navedenih svjedoka i priloženim materijalnim dokazima, kao i putem pojedinačnih uplata učesnika u akciji za telefonske priključke, a da je uloga tužene bila rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, te organiziranje pojedinačnih uplata telefonskih priključaka. Dalje, apelant tvrdi da su sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev na osnovu pravila o teretu dokazivanja smatrajući, da je sud ocijenio sve predložene dokaze, donio bi odluku u njegovu korist. Također, navodi da mu je u predmetnom postupku, usljed dužine trajanja postupka (koji traje više od 16 godina), povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude od 16. januara 2015. godine, pa smatra neosnovanim apelantove navode i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Kantonalni sud, također, smatra apelantove navode neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
24. Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da, s obzirom na to da se apelantovi navodi odnose na slobodnu ocjenu dokaza, zbog pogrešne primjene materijalnog prava posebno u dijelu odluke o prigovoru zastare, za šta je taj sud dao jasno obrazloženje, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Član 640.
(1) Ako ugovor o građenju sadrži odredbu „ključ u ruke“ ili neku drugu sličnu odredbu izvođač se samostalno obavezuje da izvrši skupa sve radove potrebne za izgradnju i upotrebu određenog cjelovitog objekta.
(2) U tom slučaju ugovorena cijena obuhvata i vrijednost svih nepredviđenih radova i viškova radova, a isključuje uticaj manjkova radova na ugovorenu cijenu.
(3) Ako u ugovoru „ključ u ruke“ učestvuje kao ugovorna strana više izvođača, njihova odgovornost prema naručiocu je solidarna.
26. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 090048 11 Rev od 16. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda apelantu je dostavljena 25. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 23. aprila 2015. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] U odnosu na osporenu odluku
34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant od tužene tražio naknadu materijalne štete iz osnova predmetnog ugovora o građenju, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Apelant, u suštini, smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i proizvoljne ocjene izvedenih dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) i praksi Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
37. U okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud izvršio ocjenu svih izvedenih dokaza (pobrojanih na str. od 3. do 5. obrazloženja presude), te je prezentirao njihov sadržaj (na str. od 5. do 9) i dao jasnu analizu svih izvedenih dokaza, pri čemu je jasno obrazložio zašto nije prihvatio iskaz svjedoka Zdenka Tokića, navodeći „da je isti bio nesiguran kada se izjašnjavao na okolnost ko je i na koji način finansirao montiranje ATC Mionica III“. Ustavni sud, dalje, zapaža da je takav stav prvostepenog suda kao pravilan prihvatio Kantonalni sud, koji je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda, dok je Vrhovni sud apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili zašto su iskazima ostalih saslušanih svjedoka poklonili vjeru, kao i svim ostalim izvedenim dokazima, te su dali jasnu analizu tih dokaza, kao i jasno i argumentirano obrazloženje za svoj stav zašto izvedeni dokazi nisu mogli dovesti do usvajanja apelantovog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u osporenoj presudi, kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, u cijelosti saglasio sa obrazloženjima nižestepenih sudova budući da apelant, u smislu člana 126. ZPP, nije, kako je obrazložio Vrhovni sud, sudu dostavio dokaze na osnovu kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi postojanje štetne radnje i štete, odnosno visina eventualne štete, zbog čega je ocijenio neosnovanom apelantovu revizionu tvrdnju o arbitrarnoj i selektivnoj ocjeni izvedenih dokaza.
38. Ustavni sud, dakle, zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda, suprotno apelantovim navodima, proizlazi jasno i argumentirano obrazloženje da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu, visinu eventualno prouzrokovane štete, kao ni uzročno-posljedičnu vezu između radnji tužene i pričinjene štete, što su neophodne pretpostavke za naknadu štete u smislu relevantnih odredaba ZOO. Stoga, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u primjeni pozitivnopravnih propisa u situaciji kada je Vrhovni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, odbio apelantovu reviziju i potvrdio odluke nižestepenih sudova budući da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva u smislu člana 123. u vezi sa članom 126. ZPP.
39. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe ZPP i ZOO na kojima je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporene presude u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju tog suda. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Suđenje u razumnom roku
40. Ustavni sud uočava da je apelacionim navodima predloženo da se pitanje dužine trajanja postupka raspravi povodom podnesene apelacije, budući da je samo proces određivanja nadležnosti po podnesenoj tužbi trajao skoro 16 godina (15 godina i 10 mjeseci).
41. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u okviru okolnosti svakog pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, npr. Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38, i Ustavni sud, između mnogih, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 660/04 od 13. septembra 2005. godine, AP 155/05 od 14. marta 2006. godine i dr.).
42. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na „razuman rok“, dovodeći u vezu te navode sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku radilo o relativno složenim pitanjima. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelant svojim ponašanjem nije doprinio ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka koji je okončan, počev od podnošenja tužbe, tek nakon više od 15 godina. Ustavni sud zapaža da su u navedenom periodu donesene četiri presude, ali Ustavni sud ukazuje na to da bi se ovakva dužina postupka (koji je, dakle, trajao više od 15 godina) mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima koje Ustavni sud u datim okolnostima nije prepoznao, osobito imajući u vidu da se redovni sudovi nisu očitovali na ove apelantove navode.
43. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje postupka, vraćanje na ponovni postupak često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S obzirom na činjenicu da je postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva trajao ukupno 15 godina i 10 mjeseci, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku.
44. S obzirom na navedeno i standarde koje je Ustavni sud ocijenio prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je postupak pretjerano dugo trajao, te u vezi sa kojim apelantovim navodima redovni sudovi se nisu očitovali.
45. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine (dostupna na web-stranici www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da „uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima“ (tačka 117). Osim toga je istaknuto: „Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“ (tačka 115).
46. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz već citirane Odluke broj AP 4101/15. Zbog istih razloga, i ova se odluka, također, dostavlja navedenim subjektima.
Pitanje naknade nematerijalne štete
47. Ustavni sud podsjeća da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
48. U kontekstu navedenog, odlučujući o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da se radi o postupku koji je trajao više od 15 godina, te da se ne radi o hitnom postupku, apelantu se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 2.250,00 KM.
49. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište sudova pred kojim je postupak najdulje trajao (Općinskog suda i Kantonalnog suda), u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
50. Apelant, također, tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, zapravo, zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke u okolnostima konkretnog slučaja dali dovoljno jasne i logične razloge u pogledu ocjene dokaza i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
52. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni parnični postupak trajao 15 godina i 10 mjeseci.
53. Konačno, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava i nezadovoljstvo ocjenom izvedenih dokaza, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
54. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman