Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3467/17 (S. D. i Z. D.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3467/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3467/17, rješavajući apelacije Selime Delić i Zlatana Delića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Selima Delić i Zlatan Delić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 036441 15 Gž od 25. aprila 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3467/17 i AP-3518/17
1. Selima Delić i Zlatan Delić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, podnijeli su 11. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 036441 15 Gž od 25. april 2017. godine, u kojoj ih zastupa Radovan Janković, advokat iz Gradiške. Apelanti su ponovo 16. avgusta 2017. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv navedene presude Okružnog suda, ali u kojoj ih zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kovačević- Đukanović iz Gradiške. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (I. Ć.) da apelantima preda u posjed i slobodno raspolaganje istočni dio predmetne nekretnine (bliže opisane u izreci prvostepene odluke).
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je odlučujući o zahtjevu apelanata prvostepeni sud u cijelosti prihvatio nalaz vještaka geodetske struke i izjavu svjedoka Z. Ć. iz kojih proizlazi da je vlasnik predmetne parcele bila majka tuženog od koje je izuzeta nekretnina, te je ista dodijeljena H. D. 1973. godine (prednik apelanata), da je na tom zemljištu apelantica sa suprugom (H. D.) počela graditi kuću 1974. godine, da im je sporni dio zemljišta služio kao prilaz kući i određenoj parceli, te da je na spornom zemljišta tuženi počeo gradnju objekta 1966. godine bez dokumentacije (dvorišni objekat) i da je postavio ogradu. Nadalje, da tuženom apelanti nikad nisu smetali u posjedu, niti sprečavali njegovu gradnju, da je tuženi bio savjestan posjednik tokom niza godina, da se prema ranijem regulacionom planu navedeni objekat nalazi na parceli apelanata, a da se prema sadašnjem regulacionom planu objekat sa ogradom nalazi na parceli koja je u posjedu tuženog i drugih suposjednika. Okružni sud je ukazao da je slijedom takvog utvrđenja prvostepeni sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o prekoračenju međe građenjem iz odredbe člana 62. Zakona o stvarnim pravima, da je tuženi prekoračio među građenjem i da je po tom osnovu stekao određena prava na izgrađenim objektima kao savjesni graditelj, da je slijedom toga zahtjev apelanata za predaju u posjed spornog dijela neosnovan, jer je došlo do izmjene regulacionog plana tako da je sporni dio pripao parceli tuženog i više nije u sastavu parcele apelanata. Također da je prvostepeni sud naveo da je tuženi u posjedu spornog djela parcele duže od 40 godina (ako se uračuna i posjed njegovih prednika) i da ima jače pravo posjeda od apelanata, obzirom da je tuženi prije nego što je predmetna parcela dodijeljena na korištenje predniku apelanata na spornom dijelu već imao izgrađen objekat i postavljenu ogradu, pa da je prvostepeni sud primjenom odredbe člana
37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, a što je identično odredbi člana 127. Zakona o stvarnim pravima, odbio tužbeni zahtjev apelanata. Okružni sud je istakao da nije sporno između stranaka da se u konkretnom slučaju radi o gradskom građevinskom zemljištu. U vezi s tim je navedeno da je režim njegovog korištenja uređen Zakonom o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik RS“ broj 40/13), a posebno odredbom člana 35. stav 2. tog zakona, a da je ranije ta materija bila regulisana Zakonom o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“ broj 86/03), Zakonom o građevinskom zemljištu RS („Službeni glasnik RS“ broj 112/06), te Zakonom o uređenju prostora („Službeni glasnik RS“ broj 84/02 do 112/06) i Zakonom o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik RS“ broj 55/10). Okružni sud je ukazao da za područje na kojem se nalazi sporno zemljište postoji urbanistički, odnosno regulacioni plan kojim su utvrđene granice građevinskih parcela sa tačno određenim korisnicima što je relevantna činjenica za razrješenje konkretne parnice. Naime, da se granice parcela ne mogu mijenjati odlukom suda čak ni suglasnošću volja korisnika susjednih građevinskih parcela, nego samo promjenom urbanističkog, odnosno regulacionog plana u zakonom propisanoj proceduri. U vezi s tim je istaknuto da prema nalazu vještaka geodetske struke proizlazi da je sporni dio bio sastavni dio parcele apelanata, da su apelanti od Opštine Gradiška kupili sporne nekretnine spiskom promjena (73/12) ugovorom o prodaji, da se sada sporni dio vodi kao posjed tuženog, jer je u međuvremenu donesen regulacioni plan tako da međa između parcela stranaka ide ravnom linijom i sporni dio je pripao tuženom i sastavni je dio njegove parcele (na kom dijelu je sagrađen pomoćni objekat tuženog i nadstrešnica). Okružni sud je ocijenio da je tuženi dokazao izjavom svjedoka Z. Ć. da je sporne objekte izgradio prije 30 godina, a da apelanti u smislu odredbe člana 7. stav 1. u vezi sa odredbom člana 123. i 126. Zakona o parničnom postupku, nisu ponudili dokaz sudu da nije postojala ograda iii da nisu bili izgrađeni nikakvi objekti unazad 30 godina i da su se apelanti takvoj gradnji protivili. Naime, da apelanti samo paušalno prigovaraju iskazu svjedokinje Z. Ć., cijeneći njenu životnu dob i nepreciznost sadržaja njene izjave, a da u prilog suprotnih tvrdnji nisu predložili ni izveli dokaze. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da su sporni objekti izgrađeni prije 30 godina, da je sporni dio sada regulacionim planom pripao tuženom, da se apelanti nisu protivili takvoj gradnji.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da su navedene apelacije podnesene protiv iste odluke i da se zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3467/17.
Apelacioni navodi
4. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da se izmjenom regulacionog plana ne može oduzeti pravo vlasništva na djelu njihove nekretnine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženu odluke osporene predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman