Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1601/17 (V. V.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1601/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1601/17, rješavajući apelaciju Vahide Velić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vahida Velić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 162188 15 Gž od 9. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vahida Velić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Lazo Radić i Mladen Baštinac iz Banjaluke, podnijela je 26. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 162188 16 Rev od 26. januara 2017. godine kojim je odbačena apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 162188 15 Gž od 9. marta 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-488/15 od 15. septembra 2016. godine, u odnosu na predmet AP-2199/16, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda od 9. marta 2016. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 162188 13 P od 31. oktobra 2014. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji zaključen 4. decembra 1965. godine između prodavca O. C. i kupca I. V., kojim je prodavac ustupio kupcu pravo korištenja parcele u društvenoj svojini k.č. br. 77/11, kao dijela građevinskog izgrađenog zemljišta za stambenu zgradu i pomoćne objekte izgrađene na parceli k.č. br. 77/10 i k.č. br. 77/11, te da apelantkinja ima jači pravni osnov za sticanje prava korištenja što je tuženi (Grad Banjaluka) dužan priznati, te da je tuženi dužan da trpi da se apelantkinja kao jedini pravni sljedbenik (jedini zakonski nasljednik) kupca I. V. uknjiži na osnovu presude u javnoj evidenciji koju vodi Republička uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove Republike Srpske kao nosilac prava korištenja sa 1/1 dijela zemljišne parcele u društvenoj (sada državnoj svojini) k.č. br. 77/11.
2. U obrazloženju osporene konačne odluke je navedeno, između ostalog, da iz činjeničnog stanja utvrđenog ocjenom izvedenih dokaza, proizilazi da je prodavac ugovorom o kupoprodaji od 4. decembra 1965. godine kojeg je zaključio sa kupcem (prednik apelantkinje) prometovao parcele k.č. br. 77/10 (označena kao kućište i dvorište na kojoj je izgrađena stambena zgrada) i istim ugovorom ustupio kupcu pravo korištenja koje ima na istoj k.č. br. 77/10, zatim na k.č. br. 77/11 i k.č. br. 77/76. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 6. Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera („Službeni list SFRJ“ broj 15/65) – prečišćeni tekst, koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, propisano da sopstvenik zgrade stiče pravo da koristi zemljište koje je pod zgradom i zemljište koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu danom kada su ta zemljišta postala društvena svojina. Pravo korištenja zemljišta traje dok postoji zgrada na tom zemljištu i to pravo se ne može zasebno prenositi. U slučaju prenosa prava svojine na zgradu koja se nalazi na zemljištu na kojem postoji pravo korištenja, na sticaoca zgrade prelazi i to pravo. Okružni sud je naveo da je predmetni kupoprodajni ugovor pravno valjan u odnosu na parcelu k.č. br. 77/10 na kojoj se nalazi izgrađena zgrada i da se u konkretnom slučaju kupac mogao uknjižiti samo kao vlasnik parcele na kojoj je sagrađena stambena zgrada, jer je sa prenosom prava svojine na zgradu koja se nalazi na zemljištu na kojem postoji pravo korištenja, na sticaoca zgrade prešlo i to pravo. Osim toga, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 7. Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera propisano da lice kome je dato na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište, ne može pravo korištenja na to zemljište prenositi na drugo lice, osim ako se prenos tog prava vrši zajedno sa zgradom ili drugim objektom izgrađenim na tom zemljištu. Okružni sud je istakao da kupoprodajni ugovor nije pravno valjan u odnosu na neizgrađeno zemljište, odnosno parcelu k.č. br. 77/11, na kojoj u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora od 4. decembra 1965. godine nije bilo izgrađenih objekata, pa se nije moglo prometovati pravo korištenja neizgrađene parcele. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je ukazano da suprotno njenoj žalbenoj tvrdnji, apelantkinja ne može imati jači pravni osnov, jer kupac I. V. nije imao nikakav pravni osnov za sticanje prava korištenja neizgrađene parcele k.č. br. 77/11 koja je predmet spora. Takođe, Okružni sud je istakao da je prodavac O. C., kao raniji sopstvenik neizgrađenog građevinskog zemljišta (k.č. 77/11) mogao pravo korištenja tog zemljišta prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioce, ali da su se nasljednici iza O. C. u ostavinskom postupku odrekli nasljeđa u ostavini koju je činila nekretnina k.č. br. 77/11, pa je pravo korištenja na predmetnoj parceli predato Opštini Banjaluka, sada upisano kao društvena svojina sa 1/1 dijela u korist Opštine Banjaluka po osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju od 5. aprila 1982. godine. Pored toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da se vještak geodetske struke, na osnovu identifikacije predmetnih nekretnina, istorijata i položaja objekata od momenta kupoprodaje do danas, te uviđaja na licu mjesta, u nalazu i mišljenju izjasnio da je parcela k.č. br. 77/11 u vrijeme kupoprodaje bila neizgrađeno građevinsko zemljište, a da apelantkinja na glavnoj raspravi nije prigovarala tom nalazu i mišljenju.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili zakonske propise, što ne može voditi pravičnom postupku. Osim toga, apelantkinja ukazuje da je Okružni sud samo na osnovu toga što na parceli k.č. br. 77/11 u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije postojao građevinski objekat, zaključio da se radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu u društvenoj svojini koje je van prometa kada su u pitanju fizička lica, a što nije pravilno. Apelantkinja ističe da je u odnosu na tuženog, ostvarila jače pravo na spornu parcelu k.č. br. 77/11. Apelantkinja, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda koje je dao u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera na predmetnu situaciju, Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Okružnog suda u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman