Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1867/17 (S. P.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1867/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1867/17, rješavajući apelaciju S. P. i K. P., na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. P.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 110399 15 Rev od 14. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela K. P.
protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 110399 13 Gž od 24. novembra 2014. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. S. P. (u daljnjem tekstu: I apelantica) i K. P. (u daljnjem tekstu: II apelantica), koje zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnijele su 11. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 110399 15 Rev od 14. februara 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 110399 13 Gž od 24. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom Vrhovnog suda djelomično je usvojena revizija I apelantice, presuda Okružnog suda je preinačena tako što je žalba I apelantice djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena (na način pobliže naveden u izreci presude), dok je u preostalom dijelu revizija I apelantice odbijena (protiv drugostepene presude kojom je odbijena žalba I apelantice i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen njen tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi „Dunav osiguranje“ a.d. Banja Luka da joj na ime naknade materijalne štete, zbog gubitka radne sposobnosti, isplaćuje rentu u određenom mjesečnom iznosu). Osporenom presudom Okružnog suda odbijena je i žalba II apelantice i potvrđena prvostepena presuda (od 21. februara 2013. godine) u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev II apelantice kojim je tražila da joj tuženi za duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti isplati iznos od 10.000,00 KM, razliku između traženog (1.000,00 KM) i dosuđenog iznosa (800,00 KM) za pretrpljene fizičke bolove, razliku između traženog (1.000,00 KM) i dosuđenog iznosa (800,00 KM) za pretrpljeni strah i razliku između traženog (3.000,00 KM) i dosuđenog iznosa (2.400,00 KM) zbog naruženosti.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je I apelantica u saobraćajnoj nezgodi doživjela teške tjelesne povrede, da je uslijed toga I apelantici prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke dr. Z. B., umanjena životna aktivnosti 47,5 % koja se ogleda u ograničenim pokretima desne ruke, ograničenim mogućnostima dužeg hodanja, sjedenja, hoda po neravnom terenu i penjanja uz stepenište. Nadalje, da je odredbama člana 195. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano, da ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, da je dužan naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja (stav 1.), te ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične sposobnosti za rad gubi zaradu ili su mu potrebe trajno povećane ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu (stav 2.). Vrhovni sud je istakao da kad se ima u vidu, da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. Z. B., jasno proizlazi da uslijed povređivanja I apelantica nije izgubila radnu sposobnost neophodnu da obavlja poslove mašinskog tehničara konstruktora kompjutera, da su pravilne odluke nižestepenih sudova kojima je odbijen zahtjev I apelantice na ime rente. Zatim, da se takav zaključak ne dovodi u pitanje revizionim prigovorima da su nižestepeni sudovi odbili prijedlog I apelantice da se na okolnosti njene radne sposobnosti provede vještačenje po vještaku medicine rada, dr. V. M.. Naime, da je I apelantica na pripremnom ročištu predložila da se provede vještačenje na okolnosti njene radne sposobnosti po vještaku dr. Z. B., pa kako ista nije bila zadovoljna nalazom i mišljenjem tog vještaka, da je ista na ročištu za glavnu raspravu predložila da se provede vještačenje po vještaku dr. V. M. na okolnosti njene radne sposobnosti za poslove mašinskog tehničara – konstruktora kompjutera. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je zaključio da su pravilno postupili nižestepeni sudovi kada su odbili prijedlog I apelantice da se izvrši vještačenje po vještaku dr. V. M. predloženom na ročištu za glavnu raspravu, jer za to nisu bili ispunjeni uslovi iz odredaba člana 102. Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, I apelantica smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZOO jer nisu udovoljili tužbenom zahtjevu I apelantice koji se odnosi na rentu, a da iz provedenih dokaza proizlazi da joj pripada pravo na rentu, te da II apelantici nije u skladu sa provedenim dokazima usvojena tužba za naknadu nematerijalne štete.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)Neiscrpljivanje pravnih lijekova – u odnosu na II apelanticu
5. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
IX - VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI
1. Revizija Član 237.
(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.
(Član 49. Izmjena i dopuna 19.07.2013.)
(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.
(3) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.
(4) U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
(Član 108. Izmjena i dopuna od 19.07.2013.)
Član 456.a Postupci u kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena presuda nastavit će se prema dosadašnjim propisima, a postupci u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donesena prvostepena presuda okončat će se prema odredbama ovog zakona.
(Član 109. Izmjena i dopuna od 19.07.2013.)
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u "Službenom glasniku Republike Srpske", osim odredaba čl. 61a. do 61đ, koje stupaju na snagu 1.
januara 2015. godine.
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su apelantice podnijel apelaciju Ustavnom protiv presude Vrhovnog suda, iz koje presude proizlazi da je protiv presude Okružnog suda reviziju izjavila samo I apelantica. Dakle, iz navedenog proizlazi da II apelantica prije podnošenja predmetne apelacije prethodno nije iskoristila mogućnost da, u skladu sa odredbama člana 237. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u propisanom roku izjavi reviziju Vrhovnom sudu protiv navedene presude Okružnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija II apelantice se ne može razmatrati.
b)Očigledna (prima facie) neosnovana – u odnosu na I apelanticu
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se I apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da I apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi I apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman