Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2188/17 (R. A.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2188/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2188/17, rješavajući apelaciju R. A., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. A.
protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 141222 15 Gž od 25. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Husein Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 6. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 141222 15 Gž od 25. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Mal 141222 12 Mal od 11. maja 2015. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da mu za sastav žalbe na Rješenje Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 022917 10 Rs isplati iznos od 360,00 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je Općinski sud u Živinicama u predmetu broj 33 0 Rs 022917 10 Rs donio rješenje od 30. septembra 2010. godine kojim se oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u tom predmetu. Dalje je navedeno da je apelant, putem punomoćnika, protiv tog rješenja podnio žalbu Kantonalnom sudu, koja je uvažena, ukinuto rješenje Općinskog suda u Živinicama i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak Općinskog suda da izdatak kojeg je apelant imao na ime plaćanja troškova sastava žalbe svom punomoćniku – advokatu, u iznosu od 360,00 KM nema karakter štete, koju bi mu kao takvu bio dužan isplatiti tuženi, u smislu odredaba člana 154. stav 1. u vezi sa čl. 155. i 158. Zakona o obligacionim odnosima (prvostepeni sud je naveo da su u obrazloženju rješenja Općinskog suda u Živinicama od 30. septembra 2010. godine navedeni razlozi zbog kojih sud smatra da nije mjesno nadležan, odnosno odluka nije donesena proizvoljno bez navođenja razloga, što ukazuje da se radi o pogrešnom tumačenju odredaba Zakona o parničnom postupku). Kantonalni sud je zaključio da troškovi za sastav žalbe, po svojoj pravnoj prirodi, ne predstavljaju štetu koju su apelantu pričinili službenici suda svojim nezakonitim i nepravilnim radom, za koju bi bio odgovoran tuženi po odredbama člana 50. stav 1. Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine (Federacija, odnosno kanton, zavisno od toga ko osigurava sredstva za rad suda, odgovaraju za štetu koju u obavljanju službe pričine službenici suda fizičkim ili pravnim osobama svojim nezakonitim ili nepravilnim radom). Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 397. stav 3. Zakona o parničnom postupku propisano da kad sud ukine odluku protiv koje je podnesen pravni lijek i predmet vrati na ponovni postupak, ostavit će da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci, pa je apelant u skladu s tim, u ponovnom postupku, nakon ukidanja rješenja i vraćanja na ponovni postupak trebao zahtijevati naknadu troškova za sastav podnesene žalbe u tom predmetu (član 396. stav 2. Zakona o parničnom postupku), dok je u slučaju odbijanja njegovog zahtjeva za naknadu tih troškova u konačnoj odluci donesenoj u ponovnom postupku, apelant mogao podnijeti žalbu protiv te odluke i na taj način ostvariti pravo na naknadu troškova postupka.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju postupka, te ističe da u konkretnom slučaju postoji štetna radnja koja predstavlja nepravilan i nezakonit rad Općinskog suda u Živinicama, čime su prekršene odredbe Zakona o parničnom postupku. Apelant smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine. Osim toga, apelant povredu prava na pravično suđenje nalazi u tome što je predmetni postupak trajao četiri godine i sedam mjeseci.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi u predmetnoj pravnoj stvari utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine i Zakona o parničnom postupku na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao četiri godine i sedam mjeseci i da su za to vrijeme donesene dvije odluke, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja i ne može voditi povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman