Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5318/15 (JP ELEKTROPRIVREDA d.d. Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o. Đurđevik)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javne nabavke
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5318/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5318/15, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o. Đurđevik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija JP „Elektroprivreda“ d.d.

Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o. Đurđevik.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Uredom za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine pod brojem UP2-01-07.1-1262-7/13 (raniji broj U-298/11), a koji je okončan Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 015861 15 Uvp od 23. septembra 2015.

godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija JP „Elektroprivreda“ d.d.

Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o. Đurđevik podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 015861 15 Uvp od 23. septembra 2015. godine u odnosu na ostale aspekte iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. JP „Elektroprivreda“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o. Đurđevik (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa direktor Zijad Rahmić, podnijelo je 30. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 015861 15 Uvp od 23. septembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ureda za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ured) i „Shell-Elektron“ d.o.o. Miričina (u daljnjem tekstu: ponuđač) zatraženo je 23. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH, Ured i ponuđač su u periodu od 31. maja do 16. juna 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Ured, postupajući povodom žalbe ponuđača od 11. aprila 2006. godine, protiv apelantove odluke broj 01-1250/06 od 4. aprila 2006. godine, donesene u postupku javne nabavke dizel goriva EN 590 (u daljnjem tekstu: javna nabavka goriva), donio Rješenje broj U-298/11 od 30. marta 2011. godine kojim je utvrđeno kršenje pravnih pravila i principa u provedenom postupku javne nabavke goriva apelanta kao ugovornog organa i određeno da će se o naknadi štete i „troškovima“ riješiti po pravosnažnosti tog rješenja. Također, proizlazi da je navedeno rješenje Ureda ukinuto Presudom Suda BiH broj S1 3 U 005836 11 U od 19. jula 2013. godine i predmet je vraćen Uredu na ponovno odlučivanje.

6. Ured je, postupajući u ponovnom postupku, na sjednici donio Rješenje broj UP2-01-07.1- 1262-7/13 od 6. marta 2014. godine kojim je (stav 1. izreke rješenja) utvrđeno kršenje pravnih pravila i principa u provedenom postupku javne nabavke goriva apelanta kao ugovornog organa, te je (stav 2. izreke rješenja) usvojen zahtjev ponuđača za naknadu štete od apelanta u postupku javne nabavke goriva u iznosu od 1.159.200,00 KM. Određeno je i (stav 3. izreke rješenja) da će tu naknadu apelant isplatiti u roku od 15 dana od pravosnažnosti tog rješenja. U uvodu rješenja Ured se pozvao na odredbe člana 52. stav 5. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o javnim nabavkama), član 193. st. 1. i 2. i član 227. Zakona o upravnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZUP) i odredbe čl. 8, 9. i 10. Poslovnika o radu Ureda za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 26/13 i 90/13; u daljnjem tekstu: Poslovnik).

7. U obrazloženju rješenja konstatirano je da je nakon utvrđivanja svih činjenica i uvidom u dostavljenu dokumentaciju, a posebno uvidom u tendersku dokumentaciju, zapisnik s otvaranja ponuda, ponudu ponuđača, ponudu izabranog ponuđača, Odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača, prigovor ponuđača i Odluku po prigovoru broj 01-1250/06 od 4. aprila 2006 godine, utvrđeno da je u predmetnom postupku bilo kršenja pravnih pravila i principa, i to zbog načina na koji je pripremljena tenderska dokumentacija, suprotno Zakonu o javnim nabavkama. Konstatirajući da je u predmetnom postupku zaključen ugovor između apelanta i izabranog ponuđača, Ured je zaključio da je u takvoj situaciji primjenjiva odredba člana 52. stav 4. Zakona o javnim nabavkama, prema kojoj nije nadležan da poništava odluke ugovornog organa ukoliko utvrdi postojanje kršenja odredbi Zakona o javnim nabavkama, već samo da donese jednu od mjera predviđenih tom odredbom, a to su da: a) sačini izjavu u vezi s pravnim pravilima ili principima koji se odnose na predmet žalbe i ukoliko je to opravdano; b) dodijeli naknadu štete žalitelju, koji je kao ponuđač, a zbog povrede ovog zakona, pretrpio gubitak ili štetu. Ured je ukazao da se prema praksi ovog organa u takvim slučajevima donosi rješenje koje ima karakter izjave i rješava o naknadi štete koja je postavljena u žalbi. U vezi s tim, Ured je utvrdio da je kao jedan od potkriterija za dodjelu konkretnog ugovora propisan i kriterij „dosadašnja saradnja“, što je suprotno Zakonu o javnim nabavkama. Naime, Ured je zaključio da je potkriterij „dosadašnja saradnja“ diskriminirajući potkriterij, te kao takav suprotan čl. 1. stav (1) alineja c) i 22. stav (3) Zakona o javnim nabavkama, koji od ugovornih organa zahtijeva preduzimanje mjera i postupaka kojima će se onemogućiti diskriminacija i ograničavajući efekt na konkurenciju, koji proističe iz favoriziranja onih ponuđača koji su već ostvarili saradnju s ugovornim organom, za razliku od onih ponuđača čija se tehnička sposobnost nije mogla ocjenjivati prema tome. Ured je konstatirao da je zbog propisivanja potkriterija „dosadašnja saradnja", ponuđač direktno oštećen, zbog toga što je izabrani ponuđač „Junuzović kopex“ (u daljnjem tekstu: izabrani ponuđač), upravo zahvaljujući bodovima po osnovu potkriterija „dosadašnja saradnja“, dobio 10 bodova i zauzeo prvorangiranu poziciju, iako je njegova cijena bila znatno veća u odnosu na cijenu koju je ponudio apelant.

8. Ured je dalje istakao da je aktom broj UP2-01-07.1-1262-3/13 od 24. decembra 2013. godine zatražio od ponuđača da specificira zahtjev za naknadu štete, u smislu odredbe člana 52. stav (5) Zakona o javnim nabavkama, a da je ponuđač odgovorio aktom od 26. decembra 2013. godine i dostavio kompletnu specifikaciju troškova u iznosu od 1.159.200,00 KM. Također, ukazao je da je zatraženo i izjašnjenje od apelanta i da mu je dostavljena specifikacija troškova koju je dostavio ponuđač, a da je apelant osporio specifikaciju u cijelosti uz obrazloženje da ponuđač nije pretrpio gubitak, odnosno štetu, te da mu u smislu člana 52. stav (5) Zakona o javnim nabavkama ne pripada pravo na odštetu, već mu pripada odšteta u visini stvarnih troškova. Konstatirajući da u slučaju da potkriterij „dosadašnja saradnja“ nije bio definiran u tenderskoj dokumentaciji, da bi ponuđač bio prvi na rang-listi i da je izvjesno da bi mu se ugovor dodijelio, Ured je zaključio da je ponuđač shodno tome nedvojbeno pretrpio štetu koju je utvrdio u iznosu od 1.159.200,00 KM, odnosno 10% od ponuđene cijene, prema članu 52. stav (5) Zakona o javnim nabavkama.

9. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ureda. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 015861 14 U od 9. jula 2015. godine, koju je donio na nejavnoj sjednici, djelimično uvažio tužbu tako što je poništio osporeno rješenje u stavu 2. izreke na način da je djelimično uvažio zahtjev ponuđača za naknadu štete od apelanta u postupku javne nabavke goriva i naložio apelantu da mu na ime naknade štete uplati 1% ponuđačeve ponuđene cijene, odnosno iznos od 115.920,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja te presude. Predmetnom presudom odbijena je tužba u odnosu na odluku iz stava 1. izreke osporenog rješenja kojom je utvrđeno kršenje pravila i principa u postupku javne nabavke, dok je tužba odbačena u odnosu na „poništenje odluke iz stava 3. osporenog rješenja“.

10. Sud BiH je u obrazloženju presude zaključio da je pravilna i zakonita odluka Ureda u stavu 1. izreke osporenog rješenja kojom je utvrđeno kršenje pravnih pravila i principa u provedenom postupku apelanta kao ugovornog organa u postupku javne nabavke goriva, za koju odluku je taj organ dao jasne i potpune razloge, koje prihvata i taj sud.

11. Međutim, Sud BiH je ocijenio da je odluka o visini štete dovedena u sumnju „stanjem spisa, te posebnim okolnostima javne nabavke“. Pri tome, istakao je da je Ured odluku o visini troškova donio u smislu odredbe člana 52. stav 5. Zakona o javnim nabavkama, ocijenivši pri tome specifikaciju koju je dostavio ponuđač, kojom su troškovi pripreme ponude određeni na iznos od 5.100,00 KM, kao i nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, koji je, nakon analize i troškova pripreme ponude i izmakle koristi, konstatirao da bi izmakla korist, izračunata na iznos ponude od 11.592.000,00, iznosila 1.115.920,00 KM, što iznosi tačno 10% od visine ponude. Međutim, Sud BiH je zaključio da u konkretnoj javnoj nabavci nema uvjeta za dosuđivanje naknade štete u najvećem propisanom iznosu. U vezi s tim, istakao je da treba poći od činjenice da štetu u postupcima javne nabavke karakterizira paušalni i penalni karakter, a da je funkcija ove naknade štete da djeluje represivno, u smislu odvraćanja od kršenja Zakona o javnim nabavkama i egzemplarnog kažnjavanja, kako bi se spriječile i iskorijenile negativne posljedice korupcijskih radnji u postupcima javnih nabavki. Dalje, ukazao je da cilj i svrha naknade štete u postupcima javne nabavke nije njeno utvrđivanje po pravilima obligacijskog prava, već naknada stvarne štete, kažnjavanje počinioca, te djelovanje prema drugima radi preventivnog djelovanja u pravcu sprečavanja povrede zakona. Shodno tome, istakao je da naknada štete ne može biti osnov za nagrađivanje ili čak neosnovano bogaćenje, odnosno sticanje koristi koja višestruko prevazilazi stvarne troškove nastale pripremom ponude, koji u konkretnom slučaju iznose 5.100,00 KM. Pri tome, Sud BiH je naveo da treba imati u vidu da u konkretnoj stvari kalkulacija visine štete prema nalazu vještaka obuhvata izmaklu korist obračunatu na ponudu za isporuku 9.000.000 litara, po parametrima iz Okvirnog sporazuma zaključenog između „ugovornog organa i ponuđača i na osnovu samo jedne fakture“. U vezi s tim, naveo je da se Okvirnim sporazumom definiraju uvjeti i način pod kojim će ugovorne strane poslovati ukoliko se ispune sve pretpostavke i bude postojala potreba za isporukom određenih roba i usluga, što daje osnov za zaključak da se izmakla korist u konkretnom slučaju zasniva na budućoj neizvjesnoj činjenici. Sud BiH je istakao da to proizlazi i iz člana 8. Okvirnog sporazuma kojim je propisano da se nakon svake pojedinačne isporuke goriva izdaje faktura i nastaje dužničko-povjerilački odnos, dakle obligacijski odnos koji predstavlja osnov za eventualnu naknadu štete, u svim njenim vidovima, pa i u vidu izmakle dobiti. Sud BiH je istakao da šteta koju je obračunao vještak nije izvjesna i uvelike premašuje iznos stvarnih troškova, što bi za posljedicu imalo izigravanje cilja i svrhe Zakona o javnim nabavkama.

12. Sud BiH je konstatirao da se visina štete kod zakonske formulacije iz člana 52. stav 5. Zakona o javnim nabavkama i u nedostatku propisanih parametara može odrediti samo stavljanjem u međusobni odnos karaktera prekršaja, gornje granice visine odštete i stvarnih troškova. U vezi s tim, Sud BiH je prihvatio specifikaciju troškova pripreme ponude u iznosu od 5.100,00 KM. Dalje, Sud BiH je ukazao da je razmatrao i okolnost da je ponuđač imao pravo i priliku prigovoriti tenderskoj dokumentaciji u dijelu u kojem je kao potkriterij propisan uvjet „dosadašnja saradnja“, te na takav način utjecati na tok postupka i spriječiti naknadno kršenje pravila i principa postupka, ali da je reagirao tek nakon donošenja odluke o izboru najpovoljnijeg ponuđača, pa je takvim postupanjem doprinio nastanku štete. Imajući u vidu da je neophodno zadovoljiti i penalni karakter ove štete, Sud BiH je ocijenio da bi naknada štete u iznosu od 1% ponuđačeve cijene, što iznosi 115.920,00 KM, bila u potpunosti prihvatljiva jer zadovoljava oba kriterija naknade štete, a to je pokriće svih troškova izazvanih provedenim postupkom, s jedne strane, te njen krivični i preventivni karakter, s druge strane, konstatirajući da to u cijelosti pokriva zahtjev iz člana 52. Zakona o javnim nabavkama. Dosuđivanje štete u većem iznosu bi, prema shvatanju Suda BiH, povrijedilo zahtjev pravičnosti i nanijelo višestruku štetu apelantu, mnogo veću od štete koja je nastala njegovim nepravilnim postupanjem. Shodno tome, Sud BiH je, pozivajući se na odredbu člana 34. stav 3. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), djelimično uvažio zahtjev ponuđača za naknadu štete.

13. Ponuđač je podnio zahtjev za preispitivanje navedene presude Suda BiH. Odlučujući o zahtjevu, Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) na nejavnoj sjednici donijelo je Presudu broj S1 3 U 015861 15 Uvp od 23. septembra 2015. godine kojom je zahtjev uvažilo i preinačilo tu presudu tako što je odbilo apelantovu tužbu.

14. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant dostavio odgovor na zahtjev kojim je osporio navode iz zahtjeva i predložio da se odbije kao neosnovan. U obrazloženju presude je konstatirano da je u osporenoj presudi pogrešno primijenjen član 52. stav 5. Zakona o javnim nabavkama kada je ponuđaču dosuđen najniži iznos propisane naknade štete, odnosno 1% od ukupne ponuđačeve ponuđene cijene. Naime, zaključeno je da se dosuđivanjem navedenog iznosa u konkretnom slučaju ne može postići penalni karakter ove odštete, s obzirom na to da se tim iznosom ne mogu zadovoljiti oba kriterija (krivični i preventivni), odnosno osnovni cilj Zakona o javnim nabavkama, a to je osiguranje najefikasnijeg korištenja javnih sredstava s obzirom na svrhu i predmet javne nabavke. Pri tome, konstatirano je da u osporenoj presudi nije razmatrano da se radi o visokotarifnoj robi koju je prema predmetnom tenderu trebalo isporučivati dvije godine. Shodno tome, zaključeno je da su osnovani navodi ponuđača da bi svako bio spreman da se odrekne 1% ponuđene cijene (115.920,00 KM), odnosno i da sam u ime ugovornog organa plati štetu od 1%, a da zauzvrat dobije posao (kao najskuplji ponuđač) po osnovu kojeg može ostvariti promet od 12.292.000,00 KM, a time i ekstra profit od najmanje 1.229.200,00 KM, te ujedno time kod istog ugovornog organa stvoriti ulaznicu za naredni raspisani tender na 13.000.000 l goriva, gdje je ugovorni organ, umjesto ꞌdosadašnja saradnjaꞌ kao kriterij postavio ꞌobavezan promet za svakog ponuđačaꞌ.

15. Dalje, konstatirano je da u osporenoj presudi nije ocjenjivana činjenica da je u pripremi za tender svaki ponuđač bio dužan po propisima tendera osigurati bankarsku garanciju od 1% za ozbiljnost ponude i bankarsku garanciju od 5% za kvalitetnu realizaciju ugovora, odnosno da je apelant kao ugovorni organ predvidio kaznu od 5% ponuđačeve cijene u slučaju da u toku realizacije ugovora dođe do bilo kakvog kršenja ugovora, u kojem slučaju bi aktivirao bankarsku garanciju ponuđača u iznosu od oko 600.000,00 KM. Ukazano je da je i pored toga ponuđač bio spreman da vrši redovno isporuku i da apelantu kao ugovornom organu plati kaznu od 5% u slučaju zastoja ili kašnjenja u vezi s predmetnim tenderom, shvativši značaj i ozbiljnost posla, te da je u tome, kako je istakao, izvršio i značajnije pripreme. S obzirom na navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da se cilj Zakona o javnim nabavkama naveden u obrazloženju osporavane presude (sprečavanje i iskorjenjivanje negativnih posljedica korupcijskih radnji u postupcima javnih nabavki) nikako ne može postići dosuđenim iznosom od 1%, obrazloživši da bi taj iznos predstavljao stimulans za kršenje odredbi Zakona o javnim nabavkama, pogotovo što se radi o visokotarifnoj robi i ugovoru za poznatog kupca, a što predstavlja značajan faktor na tržištu. Također, Apelaciono vijeće je zaključilo da je neprihvatljiv stav izražen u osporenoj presudi da bi dosuđivanje štete u većem iznosu uvelike povrijedilo zahtjev pravičnosti i nanijelo višestruku štetu apelantu, mnogo veću od štete koja je nastala njegovim nepravilnim postupanjem. Naime, Apelaciono vijeće je obrazložilo da je iz stanja spisa predmetne upravne stvari vidljivo da je apelant, određujući i nerealno bodujući kriterij „dosadašnja saradnja“, nepravično doveo u najpovoljniji položaj izabranog ponuđača, a koji je ponudio cijenu veću za 700.000,00 KM, kao i lošije uvjete plaćanja od ponude ponuđača. Dakle, Apelaciono vijeće je konstatiralo da su u situaciji kada je apelant prihvatio ponudu izabranog ponuđača (veću za 700.000,00 KM) u odnosu na cijenu koju je ponudio ponuđač neprihvatljivi dati razlozi osporene presude da bi dosuđivanje štete u većem iznosu od 115.920,00 KM uvelike povrijedilo zahtjev pravičnosti i nanijelo višestruku štetu apelantu, mnogo veću od štete koja je nastupila njegovim nepravilnim postupanjem. Apelaciono vijeće je zaključilo da obavezivanje apelanta na plaćanje paušalne štete u iznosu od 115.920,00 KM ne može imati ni preventivni ni penalni karakter kada se ima u vidu da je apelant prihvatio ponudu izabranog ponuđača koja je za 700.000,00 KM veća od ponude ponuđača, odnosno koja je više od šest puta veća od paušalne štete dosuđene osporenom presudom.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant u suštini smatra da je u konkretnom slučaju u vezi s odlukom o naknadi štete ponuđaču pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenjeno materijalno pravo i povrijeđene odredbe procesnog prava, te princip kontradiktornosti i jednakosti u postupku i pravo na pristup sudu. Apelant ističe da iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi koji su to konkretno razlozi opredijelili Apelaciono vijeće da donese odluku u pogledu naknade štete u iznosu znatno većem od onog koji je određen u prvostepenoj presudi. Apelant, između ostalog, tvrdi da je Apelaciono vijeće pogrešno primijenilo odredbu člana 52. stav 5. Zakona o javnim nabavkama, zbog toga što je tu odredbu tumačilo kao odredbu kojom je predviđen penalni karakter, iako to, prema apelantovom mišljenju, ne proizlazi iz te zakonske odredbe. Apelant tvrdi da ni Ured ni Apelaciono vijeće nisu utvrđivali činjenice u pogledu izmakle koristi, niti su u tom pravcu izvodili dokaze. Također, tvrdi da oni nisu našli za shodno da otvore usmenu raspravu i pozovu apelanta da učestvuje u raspravi, čime smatra da je povrijeđen princip kontradiktornosti i ravnopravnosti u postupku i pravo pristupa sudu. Apelant smatra da iznos štete nije bilo moguće utvrditi samo na osnovu specifikacije ponuđača. Pored toga, tvrdi da se vještačenje vještaka na kojem se bazirala specifikacija zasnivalo na nizu netačnih činjenica. Apelant tvrdi da je Apelaciono vijeće tek tako ꞌpreko koljenaꞌ opredijelilo iznos od 10%, te da nije razmatralo činjenice i okolnosti na koje je ukazivao apelant, a koje je razmatrao prvostepeni sud. Pored toga, smatra da u konkretnom slučaju nisu postojali razlozi iz člana 49. stav 2. ZUS-a. Osim toga, apelant tvrdi da je Ured odugovlačio u postupku pred tim organom, čime smatra da je također povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.

b) Odgovori na apelaciju

17. Sud BiH smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđeni čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Sud BiH ističe da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u osporavanoj presudi, te tvrdi da je Apelaciono vijeće u toj presudi dalo potpune i jasne razloge za sve apelacione navode. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Ured smatra da je osporena presuda pravilna i zakonita i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Predlagač u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, navodi hronologiju događaja, te tvrdi da je osporena odluka pravilna i zakonita, a da su apelacioni navodi „proizvoljni“ i neistiniti. U vezi s tim, predlagač ističe da je apelant „od prvog dana“ učestvovao u postupku i da je, ne čekajući okončanje postupka, zaključio ugovor sa znatno skupljim ponuđačem, čime je prekršio Zakon o javnim nabavkama. Također, predlagač ponavlja tvrdnje koje je istakao u zahtjevu za preispitivanje prvostepene presude, te ističe da je upravo apelant svojim nezakonitim postupanjem njemu pričinio veliku štetu.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) relevantne odredbe glase:

Član 29.

U upravnim sporovima Sud rješava na nejavnoj sjednici.

Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, Sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljem tekstu: rasprava).

Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava.

Član 34.

Sud rješava spor, po pravilu, na bazi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Ako Sud nađe da se spor ne može raspraviti na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku zbog toga što u pogledu utvrđenih činjenica postoji proturječnost u spisima, što su one u bitnim tačkama nepotpuno utvrđene, što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, ili nađe da se u upravnom postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od uticaja na rješavanje stvari, Sud će pobijani konačni upravni akt i prvostepeni upravni akt poništiti presudom i vratiti na ponovno rješavanje. Prvostepeni upravni akt poništava se ako su propusti u utvrđivanju činjeničnog stanja i povreda pravila postupka učinjeni u prvostepenom postupku, a pobijani konačni upravni akt poništava se ako su ti propusti učinjeni u drugostepenom upravnom postupku. U ovim slučajevima nadležna institucija dužna je postupiti onako kako je u presudi određeno i donijeti novi konačni upravni akt.

Ako bi poništenje pobijanog upravnog akta po stavu 2. ovog člana i ponovno vođenje postupka kod nadležne institucije izazvalo za tužioca štetu koja bi se teško mogla popraviti, ili ako je na osnovu javnih isprava ili drugih dokaza u spisima predmeta očigledno da je činjenično stanje drugačije od onog utvrđenog u upravnom postupku, ili ako je u istom upravnom sporu već jednom poništen upravni akt, a posebno ako nadležna institucija nije u potpunosti postupila po presudi, Sud je u ovim slučajevima obavezan sam utvrditi činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti upravnu stvar presudom, odnosno rješenjem.

U slučaju iz stava 3. ovog člana Sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi, ili preko jednog člana sudskog vijeća, ili preko drugog suda ili preko drugog organa. Na raspravu se poziva i stranka. Ako Sud činjenično stanje utvrđuje preko drugog suda ili preko drugog organa, taj sud, odnosno organ obavezni su postupiti po zahtjevu suda u roku koji sud odredi.

Član 49.

Protiv konačne odluke Upravnog odjeljenja Suda i konačne odluke najvišeg suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine donesene u upravnom sporu može se podnijeti zahtjev za preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za preispitivanje).

Zahtjev za preispitivanje može se podnijeti zbog povrede zakona Bosne i Hercegovine ili zbog povrede pravila postupka koji je prethodio donošenju pobijane odluke.

Član 53.

Apelaciono odjeljenje rješava o zahtjevu po pravilu, na nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva.

Član 54.

Apelaciono odjeljenje presudom odbija ili uvažava zahtjev za preispitivanje sudske odluke.

Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana uvažava, Apelaciono odjeljenje može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.

[...]

21. Zakon o upravnom postupku („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09 i 41/13) u relevantnom dijelu glasi:

Načelo saslušanja stranke Član 10.

Prije donošenja rješenja, stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

(2) Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom određeno.

Član 11.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Organ koji donosi rješenje Član 193. st. 1. i 2.

(1) Na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, organ nadležan za rješavanje donosi rješenje o stvari koja je predmet postupka.

(2) Kad o stvari rješava kolegijalni organ, on može rješavati kad je prisutno više od polovine njegovih članova, a rješenje donosi većinom glasova prisutnih članova, ako zakonom ili drugim propisima nije određena naročita većina.

Rješavanje drugostepenog organa o žalbi Član 227.

(1) Ako je žalba nedopuštena, nepravovremena ili izjavljena od neovlaštene osobe, a prvostepeni organ je propustio da je zbog toga odbaci, odbacit će je rješenjem organ koji je nadležan za rješavanje o žalbi.

(2) Ako žalbu ne odbaci, drugostepeni organ uzima predmet u rješavanje.

(3) Drugostepeni organ može odbiti žalbu, poništiti rješenje u cijelosti ili djelimično, ili ga izmijeniti.

22. Poslovnik o radu Ureda za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 26/13 i 90/13), koji je važio u vrijeme donošenja konkretne odluke Ureda, u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

(Odluka) (1) Na osnovu činjenica utvrđenih u postupku po žalbi, URŽ donosi rješenje u pismenoj formi o žalbi koja je predmet postupka, ako ovim Poslovnikom ili zakonom nije drugačije određeno.

[…] Član 9.

(Donošenje odluke u postupku) Odluka u postupku se donosi nakon kompletiranja neophodne dokumentacije i utvrđivanja svih relevantnih činjenica, kao i svih dokaza bitnih za donošenje odluke po žalbi.

Član 10.

(Primjena Zakona o upravnom postupku) Žalbeni postupak se sprovodi u skladu s odredbama ZJN, Zakona o upravnom postupku i ovim Poslovnikom.

23. Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 49/04, 19/05, 52/05, 94/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09, 60/10, 87/13 i 47/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

(Ugovorni organi) (1) Pod ugovornim organom podrazumijeva se:

[…]

c) svako javno društvo/preduzeće koje obavlja neku od djelatnosti definiranih u stavu (3) ovog člana i nad kojim ugovorni organ može vršiti dominantan uticaj po osnovu vlasništva nad tim društvom/preduzećem, finansijskog učešća u tom društvu/preduzeću ili po osnovu Pravila o upravljanju tim društvom/preduzećem.

[…] (3) Djelatnosti koje obavljaju javna društva/preduzeća iz stava (1) tačka c) ovog člana sastoje se od:

[…]

b) eksploatacije geografske lokacije sa svrhom:

1) istraživanja ili crpljenja nafte, plina, uglja ili drugih čvrstih goriva, ili […] Član 48.

1) Provođenje odredbi ovog zakona osigurat će se postupkom utvrđenim u Odjeljku II. ovog poglavlja, koji će kao drugostepeni organ voditi Ured za razmatranje žalbi (u daljem tekstu: URŽ).

[…]

ODJELJAK II.

POSTUPAK REVIZIJE

Član 50.

(Prigovori) Svaki dobavljač koji ima legitiman interes za konkretan ugovor o javnoj nabavci i koji smatra da je ugovorni organ u toku konkretnog postupka dodjele ugovora prekršio jednu ili više odredbi ovog zakona i/ili pratećih podzakonskih akata ima pravo uložiti prigovor na postupak, na način i u rokovima utvrđenim u članu 51. ovog zakona.

Član 51.

(Postupak i rokovi za podnošenje i razmatranje prigovora) 1) Prigovor se podnosi odnosnom ugovornom organu kao prvostepenoj instanci u žalbenom postupku, […].

[…] 5) Ako ugovorni organ propusti da razmotri prigovor […] ili prigovor odbije, podnosilac prigovora može uložiti pismenu žalbu URŽ-u […] Član 52.

(ovlaštenja Ureda za razmatranje žalbi) […] (3) Prije zaključenja ugovora o javnoj nabavci, URŽ je, ukoliko smatra da je odluka ili radnja ugovornog organa narušila bilo koju obavezu iz ovog zakona, ovlašten da:

a) sačini izjavu u vezi s pravnim pravilima ili principima koji se odnose na predmet žalbe;

b) u cjelini ili djelimično poništi bilo koji akt ili odluku ugovornog organa koji nisu u skladu s ovim zakonom, što podrazumijeva i ovlaštenje za otklanjanje bilo koje tehničke ili druge specifikacije koja nije u skladu s ovim zakonom;

c) izda nalog ugovornom organu da otkloni svaku povredu i da nastavi postupak dodjele ugovora u skladu s tim;

d) izda nalog za prekid postupka dodjele ugovora;

e) donese odluku o naknadi štete žalbeniku, koji je, kao ponuđač, a zbog počinjene povrede ovog zakona, pretrpio gubitak ili štetu.

[…] (5) Visina odštete koja se dodjeljuje u skladu s ovim stavom ograničena je do iznosa troškova pripreme ponude ili do 10% ponuđačeve ponuđene cijene, zavisno od toga koji je od ova dva iznosa veći. URŽ može, ukoliko smatra da je odluka ili radnja ugovornog organa narušila bilo koju obavezu iz ovog zakona, ugovornom organu naložiti da žalbeniku nadoknadi troškove žalbenog postupka.

[...] VI.Dopustivost

24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 015861 15 Uvp od 23. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant smatra da je u postupku pred Uredom povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4307/16 od 22. decembra 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Ustavni sud, prije svega, podržavajući vlastitu praksu (vidi prethodno citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 4307/16, dostupna na www.ustavnisud.ba), konstatira da je u predmetnom postupku pred Uredom i Sudom BiH odlučivano o pitanju kršenja pravnih pravila i principa u provedenom postupku javne nabavke goriva apelanta kao ugovornog organa i o zahtjevu za naknadu štete ponuđača od apelanta zbog kršenja odredbi Zakona o javnim nabavkama, iz čega proizlazi da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim obavezama, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

A.U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

32. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant u suštini smatra da je u konkretnom slučaju, vezano za odluku kojom je obavezan da naknadi štetu ponuđaču u postupku javne nabavke u određenom novčanom iznosu, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenjeno materijalno pravo i povrijeđene odredbe procesnog prava, odnosno princip kontradiktornosti i jednakosti u postupku i pravo na pristup sudu.

33. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava, i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 58/05).

34. Dalje, u vezi s apelantovim navodima o povredi principa kontradiktornosti i jednakosti u postupku i prava na pristup sudu, Ustavni sud primjećuje da apelant te svoje navode u suštini bazira na tvrdnji da u konkretnom predmetu u postupku pred Uredom i Apelacionim vijećem nije održana usmena javna rasprava na kojoj bi mu bilo omogućeno da se izjasni o činjenicama i dokazima vezanim za pitanje naknade štete ponuđaču. Ustavni sud ukazuje da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, 27. oktobar 1993. godine, serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. maja 2002. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, tačka 24; U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21).

35. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje i na noviju praksu Evropskog suda prema kojoj obaveza održavanja javne rasprave nije apsolutna. Tako je Evropski sud u predmetu Eker protiv Turske (vidi presudu Evropskog suda od 24. oktobra 2017. godine, aplikacija broj 24016/05) zaključio da je u kontekstu postupka u kojem, između ostalog, pravni problemi nisu bili složeni, činjenica da su sudovi odlučili na osnovu dokumenata u spisu, bez održavanja rasprave, nije prekršila odredbe člana 6. stav 1. Evropske konvencije (koja korespondira odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) o usmenoj i javnoj prirodi postupka.

36. U vezi s navedenim, Ustavni sud prije svega smatra potrebnim ukazati da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je postupak zapravo pokrenuo ponuđač, i to prigovorom protiv odluke apelanta kao ugovornog organa o izboru najpovoljnijeg ponuđača, koja je donesena u postupku dodjele ugovora, smatrajući da su tom odlukom prekršene odredbe Zakona o javnim nabavkama. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 51. stav 1. Zakona o javnim nabavkama propisano da se prigovor podnosi odnosnom ugovornom organu kao prvostepenoj instanci u žalbenom postupku. Dalje, Ustavni sud konstatira da iz činjenica konkretnog predmeta i dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant Odlukom broj 01-1250/06 od 4. aprila 2006. godine odbio taj prigovor, a protiv te odluke ponuđač je izjavio žalbu Uredu, pri tome tražeći da mu se naknadi šteta u smislu člana 52. stav 5. Zakona o javnim nabavkama. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 51. stav 5. Zakona o javnim nabavkama propisano da podnosilac prigovora može uložiti pismenu žalbu Uredu ako ugovorni organ prigovor odbije. Također, Ustavni sud ukazuje da je Ured, postupajući po toj žalbi, u ponovnom postupku donio rješenje od 6. marta 2014. godine kojim je utvrđeno kršenje pravnih pravila i principa u provedenom postupku javne nabavke goriva apelanta kao ugovornog organa i usvojen zahtjev ponuđača za naknadu štete od apelanta u određenom novčanom iznosu, a protiv kojeg rješenja je apelant podnio tužbu koja je u konačnici odbijena osporenom presudom Apelacionog vijeća. Imajući u vidu navedeno, kao i uzimajući u obzir i druge relevantne odredbe Zakona o javnim nabavkama i Poslovnika, a koje su citirane u dijelu ove odluke pod nazivom „relevantni propisi“, Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o sui generis postupku u kojem je apelant (pored toga što je bio učesnik u postupku pred Uredom i Sudom BiH) kao ugovorni organ zapravo imao status prvostepene instance (i to u postupku povodom prigovora), a da je Ured nesumnjivo imao status drugostepenog organa koji je odlučivao u žalbenom postupku.

37. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 10. Poslovnika Ureda propisano da se žalbeni postupak provodi u skladu s odredbama Zakona o javnim nabavkama, Zakona o upravnom postupku i tim poslovnikom. Međutim, Ustavni sud primjećuje da odredbama navedenih propisa nije eksplicitno propisana obaveza održavanja javne rasprave pred Uredom kao drugostepenim organom u žalbenom postupku. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana

9. Poslovnika propisano da se odluka u postupku donosi nakon kompletiranja neophodne dokumentacije i utvrđivanja svih relevantnih činjenica, kao i svih dokaza bitnih za donošenje odluke po žalbi. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta nespornim proizlazi da je Ured upravo postupio u smislu navedene odredbe jer je izvršio uvid u tendersku dokumentaciju, zapisnik s otvaranja ponuda, ponudu ponuđača, ponudu izabranog ponuđača, Odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača, prigovor ponuđača i Odluku po prigovoru, te je zatražio od ponuđača da specificira zahtjev za naknadu štete, koji je dostavio apelantu i koji se na njega očitovao. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da Ured nije imao zakonsku obavezu održavanja usmene javne rasprave u konkretnom slučaju. Ustavni sud dalje primjećuje da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je Sud BiH presudu povodom apelantove tužbe podnesene protiv rješenja Ureda donio na nejavnoj sjednici, iako je apelant zatražio održavanje usmene rasprave pred tim sudom. Međutim, Ustavni sud ukazuje da, shodno odredbama člana 29. Zakona o upravnim sporovima, nije predviđena obaveza suda da održi usmenu javnu raspravu u upravnom sporu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da ni apelant nije podnio zahtjev za preispitivanje te presude (podnio ga je ponuđač), čija je mogućnost podnošenja odredbom člana 49. stav 2. ZUS-a predviđena zbog povrede zakona Bosne i Hercegovine ili zbog povrede pravila postupka koji je prethodio donošenju osporavane odluke, pa proizlazi da je apelant smatrao da do takvih povreda nije ni došlo, odnosno da je s navedenom odlukom zapravo bio zadovoljan. U prilog tome idu i navodi odgovora koji je, kako proizlazi iz osporene presude, apelant dostavio Sudu BiH povodom ponuđačevog zahtjeva za preispitivanje sudske odluke (osporio navode zahtjeva, dostavio dokaz o uplati osporavanom presudom dosuđenog iznosa i predložio da se zahtjev odbije kao neosnovan). Dalje, imajući u vidu činjenicu da je zahtjev za preispitivanje te presude podnio ponuđač, te da, shodno odredbi člana 53, Apelaciono odjeljenje rješava o zahtjevu, po pravilu, na nejavnoj sjednici, a osporavanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne vidi povredu procesnih odredaba u tome što je Apelaciono vijeće osporenu odluku kojom je preinačilo tu presudu tako što je odbilo apelantovu tužbu donijelo na nejavnoj sjednici.

38. Dalje, Ustavni sud primjećuje da, imajući u vidu činjenicu da je prvostepeni postupak zapravo proveden pred apelantom kao ugovornim organom i uzimajući u obzir da u drugostepenom postupku pred Uredom, kao ni u postupku pred Sudom BiH odnosno Apelacionim vijećem nije održana usmena odnosno javna rasprava, iz dostavljene dokumentacije nespornim proizlazi da je apelant učestvovao u svim fazama postupka. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da sama činjenica da je apelant kao ugovorni organ proveo prvostepeni postupak ukazuje na to da je imao uvid u svu dokumentaciju vezanu za konkretan postupak javne nabavke (među kojima je i ponuda ponuđača), a koja je kasnije dostavljena Uredu. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je ponuđačeva žalba dostavljena apelantu kako bi se upoznao s njezinim sadržajem, ali da apelant nije dostavio odgovor na žalbu. Zatim, proizlazi da je apelantu u postupku pred Uredom zatraženo izjašnjenje na navode i dokaze ponuđača u vezi s troškovima pripreme ponude i pričinjenom štetom i dostavljena mu je specifikacija troškova (čiji je sastavni dio nalaz i mišljenje vještaka), koje izjašnjenje je apelant dostavio Uredu, osporavajući tu specifikaciju, ali pri čemu nije predlagao izvođenje drugih dokaza. Također, Ustavni sud zapaža da je apelantu zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH dostavljen na odgovor, koji je apelant dostavio Apelacionom vijeću. Dakle, iz navedenog Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da osporava i komentira dokaze suprotne strane, što je i učinio osporavanjem specifikacije, te da je imao mogućnost da predlaže svoje dokaze, što u postupku pred Uredom nije učinio, a prvostepenom presudom koju je Sud BiH (kako to proizlazi iz obrazloženja te presude) donio na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog na osnovu dokumentacije u spisu predmeta (dakle ne na osnovu dokaza izvedenih pred tim sudom) zapravo je bio zadovoljan u smislu postupka koji je prethodio njenom donošenju. Iz navedenog također proizlazi da su apelantovi stavovi vezani za konkretan predmet nesporno bili poznati Uredu i Sudu BiH, a i Apelacionom vijeću prilikom donošenja osporene odluke (vidi, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 85/06 od 15. februara 2007. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno i stavove Evropskog suda u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da u takvim okolnostima, iako u postupku pred Uredom, Sudom BiH i Apelacionim vijećem nije održana usmena javna rasprava, nema elemenata koji bi ukazivali da je, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, apelant stavljen u znatno podređen položaj u odnosu na ponuđača, pogotovo imajući u vidu činjenicu da je prvostepeni postupak zapravo proveden pred apelantom. Imajući u vidu navedeno, neosnovani su apelantovi navodi da nije bio ravnopravno tretiran sa suprotnom stranom i da je povrijeđen princip kontradiktornosti postupka. Pored toga, u odnosu na navode o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja korespondira odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uvjet postojanja te povrede, da je sud iz nekog od procesnih razloga odbacio da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04). Shodno tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu.

39. U vezi s ostalim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće, odlučujući o predlagačevom zahtjevu za preispitivanje presude Suda BiH, nasuprot apelantovom mišljenju, u obrazloženju osporene odluke dalo dovoljno jasne i logične razloge za svoj zaključak da je tom presudom pogrešno primijenjen član 52. stav 5. Zakona o javnim nabavkama kada je ponuđaču dosuđen najniži iznos propisane naknade štete, odnosno 1% od ukupne ponuđačeve ponuđene cijene. Imajući u vidu činjenicu da apelant ni u redovnom postupku niti u apelaciji nije osporavao utvrđeni iznos ponuđačeve ponuđene cijene u konkretnom slučaju, a u procentu u kojem je upravo utvrđen i iznos naknade štete koju je apelant obavezan platiti ponuđaču, te dovodeći navedeno u vezu sa sadržajem odredbe člana 52. stav 5. Zakona o javnim nabavkama kao lex specialis zakona u konkretnom slučaju, kao i sa sadržajem odredbe člana 49. stav 2. ZUS-a, na koju se pozvao apelant, te s obrazloženjem presude Apelacionog vijeća, Ustavni sud u tom obrazloženju ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju Apelacionog vijeća. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

B. U odnosu na suđenje u razumnom roku B.1. Relevantni principi

40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). B.2. Analiza razumnosti trajanja postupka

41. Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant zapravo ukazuje samo na nerazumnu dužinu trajanja predmetnog postupka pred Uredom, ne dovodeći u pitanje razumnost trajanja postupka pred Sudom BiH. Shodno tome, Ustavni sud će ispitati ove apelacione navode samo u odnosu na postupak pred Uredom.

42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je postupak pred Uredom započeo podnošenjem žalbe ponuđača 11. aprila 2006. godine protiv apelantove odluke od 4. aprila 2006. godine i da je prvi set postupaka pred tim organom trajao sve do donošenja Rješenja broj U-298/11 od 30. marta 2011. godine, odnosno skoro pet godina, da bi drugi set postupaka pred tim organom (nakon što je navedeno rješenje ukinuto presudom Suda BiH od 19. jula 2013. godine i predmet vraćen Uredu na ponovni postupak) trajao nešto više od sedam mjeseci, odnosno do donošenja Rješenja broj UP2-01-07.1-1262-7/13 od 6. marta 2014. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je cjelokupan postupak pred Uredom (i prvobitni i ponovni) trajao nešto više od pet i po godina i to je relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine trajanja postupka.

43. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja su se u konkretnom slučaju trebala raspraviti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu. Također, iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. U odnosu na ponašanje Ureda, Ustavni sud zapaža da je Uredu trebalo skoro pet godina da bi donio odluku u prvom setu postupaka pred tim organom, pri čemu nije ponudio nikakvo opravdanja zašto mu je trebalo toliko vremena za donošenje odluke u ponovnom postupku, pogotovo imajući u vidu činjenicu da je u drugom setu postupaka pred tim organom (nakon što mu je predmet vraćen na ponovno odlučivanje) odluku donio u nekoliko puta kraćem roku od oko sedam mjeseci.

44. Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, te ocjenjujući dužinu trajanja postupka u cjelini, smatra da ukupan period od nešto više od pet i po godina u kojem je pred Uredom okončan predmetni postupak ipak ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. A.3. Pitanje naknade nematerijalne štete

45. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, da će je odrediti na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Dakle, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud određuje naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

46. Imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog predmeta, naročito činjenicu da apelant u postupku pred Ustavnim sudom nije ni zatražio naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja apelantovog prava dovoljna satisfakcija za apelanta.

Pravo na imovinu

47. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o kršenju tog prava u suštini zasniva na utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine također neosnovani.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine budući da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni upravni postupak trajao više od pet i po godina, a Ured nije dao nikakvo opravdanje za nepostupanje u tako dugom vremenskom roku.

49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji upućuju na zaključak da je činjenično stanje nepotpuno i netačno utvrđeno i da su u postupku pred Apelacionim vijećem proizvoljno primijenjeni relevantni propisi, niti iz činjenica konkretnog slučaja proizlazi da je povrijeđen princip ravnopravnosti u postupku i pravo na pristup sudu.

50. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant navode o kršenju tog prava zapravo svodi na navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu u postupku pred Apelacionim vijećem.

51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5318/15 (JP ELEKTROPRIVREDA d.d. Sarajevo, ZD… | Sudska praksa | Aktio