Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2742/15 (G. T.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2742/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2742/15, rješavajući apelaciju Gordane Todić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Todić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 021165 13 Rev 2 od 12. marta 2015. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 021165 12 Gž 4 od 18.

februara 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 021165 12 P 3 od 3. oktobra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gordana Todić (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnijela je 30. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 021165 13 Rev 2 od 12. marta 2015. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 021165 12 Gž 4 od 18. februara 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 021165 12 P 3 od 3. oktobra 2012. godine. Dopisima od 22. jula 2015. godine, 11. novembra 2016. godine i 27. februara 2017. godine apelantkinja je urgirala rješavanje njene apelacije i dopunila apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužiteljke Ivane Kovačević (u daljnjem tekstu: tužiteljka) zatraženo je 29. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljka dostavili su odgovor na apelaciju 5. jula, 10. jula i 18. jula 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 021165 12 P 3 od 3. oktobra 2012. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljke i apelantkinja obavezana da iseli i tužiteljki preda u državinu dvosobni stan koji se nalazi u Bijeljini, bliže označen u izreci presude, te da joj na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 6.040,00 KM, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je predmet spora svojina na predmetnom stanu, te da je tužiteljka tokom postupka tvrdila da je svojinu na navedenom stanu stekla ugovorom o zajedničkoj izgradnji, te diobom sagrađene zgrade, koji je zaključila s izvođačem radova kao drugom ugovornom stranom, a zatim i uknjižbom prava svojine u zemljišnim knjigama na predmetnom stanu. Ukazano je da apelantkinja smatra da je u ovom slučaju došlo do konkurencije ugovora budući da je ona predmetni stan kupila od sufinansijera gradnje GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Hase Bijeljina, pa kako se nakon zaključenja tog ugovora uselila u taj stan smatra da je kao posjednik stana jača u pravu od tužiteljke.

7. Istaknuto je da je iz ugovora o zajedničkoj izgradnji od 22. septembra 2003. godine, zaključenog između T. S. i tužiteljke, obje na jednoj strani kao organizatori gradnje i GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Hase Bijeljina, ovjeren kod suda 30. januara 2007. godine, utvrđeno da su tužiteljka i T. S. dale svoje parcele, bliže označene u obrazloženju presude, radi izgradnje stambeno-poslovnog objekta, a izvođač radova GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Hase Bijeljina se, pored ostalog, obavezao da izvede sve građevinske radove, odnosno sagradi tu zgradu. Ukazano je da su članom 7 navedenog ugovora strane utvrdile i procente koji će im pripasti od neto površine izgrađenog prodajnog prostora, i to T. S. dio od 15,71%, tužiteljki dio od 4,29%, a izvođaču radova GP „Tehnika Inžinjering“ d.o.o. Hase Bijeljina dio od 80%.

8. Dalje je navedeno da su iste ugovorne strane ugovorom o diobi od 22. septembra 2003. godine, ovjeren 30. januara 2007. godine, ugovorile da tužiteljki pripadaju tačno određeni stanovi u stambenoj zgradi, i to: stan na drugom spratu, površine 46,58 m , etažne oznake 2-32 i stan na trećem spratu, površine 43,27 m , etažne oznake 3-44. Ukazano je da je upravo ovaj drugi stan predmet spora, što je utvrđeno uvidom u navedeni ugovor.

9. Dalje je navedeno da se tužiteljka nakon zaključenja navedenog ugovora o diobi uknjižila kao vlasnik spornog stana čime je, prema mišljenju prvostepenog suda, u smislu člana 33 tada važećeg Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) stekla svojinu na spornom stanu. Ukazano je da je na isti način sticanje prava svojine na osnovu pravnog posla regulisano i članom 53 stav 1 sada važećeg Zakona o stvarnim pravima.

10. Prema tome, prvostepeni sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljka, davanjem svog zemljišta za izgradnju jedne veće stambeno-poslovne zgrade, a zatim i diobom sagrađenog prostora s drugom ugovornom stranom, te uknjižbom prava svojine na spornom stanu, stekla svojinu na tom stanu.

11. Prema mišljenju prvostepenog suda, neosnovani su apelantkinjini navodi da postoji konkurencija ugovora i da je ona, time što je zaključila ugovor o kupoprodaji spornog stana i ulaskom u posjed stana, stekla jači pravni osnov na predmetnom stanu od tužiteljke.

12. Naglašeno je da je tačno da je u ugovoru o kupoprodaji stana od 24. oktobra 2003. godine, koji je ovjeren 28. novembra 2003. godine, navedeno da je apelantkinja sporni stan kupila od GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Hase Bijeljina. Takođe je tačno da je apelantkinja u posjedu spornog stana, što proizlazi iz navoda parničnih stranaka, kao i iz iskaza svjedoka M. M. i M. J.

13. Međutim, ukazano je da je iz iskaza svjedoka M. G. i M. Đ. utvrđeno da sporni stan apelantkinja nije kupila od GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Hase Bijeljina, već od M. Đ. Prvostepeni sud je naveo da je poklonio povjerenje iskazima svjedoka M. G. i M. Đ. jer su ti iskazi međusobno saglasni, a u vezi su i s drugim provedenim dokazima. S tim u vezi je navedeno da iz potvrde o isplati od 4. marta 2005. godine i naloga blagajni od 30. jula 2004. godine proizlazi da je apelantkinja kupoprodajnu cijenu za sporni stan isplatila M. Đ., a ne GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Hase Bijeljina, koji je u spomenutom ugovoru naveden kao prodavac stana, što potvrđuje iskaze svjedoka M. P. i M. Đ. o tome da je apelantkinja sporni stan kupila od M. Đ.

14. Navedeno je da iskaz svjedoka M. G. potvrđuje kao dokaz ugovor od 8. decembra 2003. godine, zaključen između Raiffaisen banke i apelantkinje, i ugovor o jemstvu od 8. decembra 2003. godine, zaključen između Raiffaisen banke s jedne strane i Z. J., G. K. i Ž. R. s druge strane, jer je ovaj svjedok tvrdio da je on kao zakonski zastupnik GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Hase Bijeljina u ime tog poslodavca zaključio navedeni ugovor o kupoprodaji spornog stana s apelantkinjom samo iz razloga kako bi joj omogućio da dobije kredit od banke, ali ne s ciljem da joj proda sporni stan. Prvostepeni sud je naveo da je iskaz svjedoka M. G. potkrijepljen i time što iz navedenog ugovora o kupoprodaji spornog stana od 24. marta 2003. godine proizlazi da u njemu nema izjavljene volje prodavca da se apelantkinja uknjiži u zemljišnim knjigama kao vlasnik spornog stana.

15. Istaknuto je da navedeno proizlazi iz spisa Osnovnog suda u kojem je tužiteljka podnijela tužbu protiv tuženog u tom sporu M. Đ., kojom je tražila da sud obaveže tog tuženog da joj na ime manje površine stana od one koju je taj tuženi trebao da joj preda po ugovoru o zajedničkoj izgradnji isplati određenu sumu novca. Ukazano je da je predmet tog spora bila susjedna zgrada koja nije u vezi sa spornim stanom i ugovorom o zajedničkoj izgradnji koji je tužiteljka zaključila s GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Hase Bijeljina. Navedeno je da je na glavnoj raspravi od 1. marta 2012. godine tuženi M. Đ. izjavio da je prodao dva stana koja su trebala da pripadnu tužiteljki u susjednoj zgradi koju je gradila GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Hase Bijeljina.

16. Dalje je prvostepeni sud naveo da iskazi svjedoka M. M. i M. J. potvrđuju da je apelantkinja koristila kredite radi kupovine stana, a što u vezi sa spomenutim iskazima svjedoka M. G., M. Đ., ugovora o kreditu i ugovora o jemstvu upućuju na zaključak da je navedeni ugovor o kupoprodaji, kojim je apelantkinja kupila sporni stan od GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Hase Bijeljina, samo fiktivan jer je cilj tog ugovora bio da apelantkinja dobije kredit od banke, a ne i da kupi sada sporni stan, što je tvrdio svjedok M. G.

17. Prvostepeni sud se pozvao na odredbu člana 66 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da navedeni kupoprodajni ugovor, zaključen između GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Hase Bijeljina, i apelantkinje o kupoprodaji spornog stana nije proizveo nikakva pravna dejstva jer apelantkinja nije ni isplatila tom prodavcu kupoprodajnu cijenu, već M. Đ. od koga je u stvari kupila taj stan. Takođe je ukazano da je apelantkinji taj stan u posjed predao M. Đ., a ne GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Hase Bijeljina koji je u ugovoru naveden kao prodavac.

18. Na osnovu navedenog, prema mišljenju Osnovnog suda, proizlazi da je apelantkinja sporni stan kupila od nevlasnika, a to je M. Đ., koji nije bio ni vlasnik zemljišta na kojem je stambena zgrada sagrađena, niti je gradio tu stambenu zgradu, pa prema tome nije mogao da stekne nikakva prava na spornom stanu, pa samim tim ni da raspolaže sada spornim stanom.

19. Navedeno je da je sporni stan sagradio GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Hase Bijeljina na zemljištu koje je svojina tužiteljke i T. S., a što je potkrijepljeno ugovorom o zajedničkoj gradnji stambeno-poslovne zgrade.

20. Prvostepeni sud je naglasio da se svojina ne može steći od nevlasnika, te da stoga apelantkinja nije ni stekla svojinu na spornom stanu, niti u predmetnom slučaju postoji konkurencija ugovora. Prema mišljenju prvostepenog suda, konkurencija ugovora bi postojala kada bi apelantkinja sporni stan zaista kupila od GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Hase Bijeljina. Međutim, iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantkinja sporni stan kupila od nevlasnika M. Đ.

21. Prema mišljenju prvostepenog suda, čak i pod pretpostavkom da je apelantkinja sporni stan kupila od vlasnika, a iz provedenih dokaza proizlazi da nije, ona u tom slučaju ne bi mogla steći svojinu na spornom stanu. Ukazano je na odredbu člana 57 stav 1 Zakona o stvarnim pravima iz koje proizlazi da u slučaju da je više lica zaključilo s vlasnikom pravne poslove radi sticanja svojine iste nepokretnosti, svojinu će steći ono lice koje je kao savjesno prvo podnijelo zahtjev za upis u zemljišnu knjigu ako su ispunjenje ostale pretpostavke za sticanje svojine.

22. Dalje je ukazano da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je tužiteljka, kao savjesna i na osnovu valjanog pravnog posla, uknjižbom stekla svojinu na spornom stanu. U odnosu na apelantkinju je navedeno da se ona ne bi ni mogla uknjižiti kao vlasnik spornog stana jer iz ugovora o kupoprodaji stana od 24. oktobra 2003. godine proizlazi da u tom ugovoru nema valjano izjavljene volje zemljišno-knjižne svojine prodavca usmjerene na to da njegova svojina pređe na sticaoca u smislu člana 53 stav 3 Zakona o stvarnim pravima.

23. Stoga, kako je iz provedenih dokaza utvrđeno da je tužiteljka vlasnik spornog stana, te kako se apelantkinja nalazi u posjedu stana, to je prvostepeni sud u smislu čl. 126 stav 1 i 127 stav 1 Zakona o stvarnim pravima obavezao apelantkinju da tužiteljki preda u posjed sporni stan.

24. Protiv prvostepene presude apelantkinja je podnijela žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 80 0 P 021165 12 Gž 4 od 18. februara 2013. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljke za naknadu troškova postupka po žalbi u iznosu od 900,00 KM.

25. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je Okružni sud u svemu prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda.

26. Protiv drugostepene presude apelantkinja je podnijela reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 80 0 P 021165 13 Rev 2 od 12. marta 2015. godine odbio kao neosnovanu.

27. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je na osnovu pravilne ocjene iskaza svjedoka M. Đ. i svjedoka M. G., inače direktora GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Bijeljina, utvrđeno da je apelantkinja kupoprodajnu cijenu za sporni stan isplatila M. Đ., a ne GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Bijeljina, bez obzira što je formalno-pravno s navedenom firmom 24. oktobra 2003. godine zaključila pismeni kupoprodajni ugovor za sporni stan, ovjeren 28. novembra 2003. godine. Prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilnost ovog zaključka proizlazi iz naloga blagajne od 30. jula 2004. godine, prema kojem je apelantkinja „na ime avansa za stan po ugovoru od 24. oktobra 2003. godine“ uplatila iznos od 28.000,00 KM „primaocu“ M. Đ., kao i potvrde ovjerene kod prvostepenog suda pod brojem 829/05 iz čije sadržine slijedi da je apelantkinja preuzela obavezu da će 4. marta 2005. godine izvršiti uplatu iznosa od 5.000,00 KM na ime kupljenog stana, a preostali dio novca da će isplatiti nakon prelaska stana u njenu svojinu. U potpisu ove potvrde apelantkinja je označena kao kupac, a M. Đ. kao prodavac stana. Ukazano je da apelantkinja tokom postupka nije prezentovala svoj pismeni ugovor s M. Đ., niti je dokazivala da je on vlasnik spornog stana. Pri tome je nesporno da njen ugovor s GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Bijeljina nije sadržavao clausula intabulandi, odnosno nije dokazala da joj je pravo na uknjižbu dato na drugi način (posebnom ispravom) od strane GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Bijeljina.

28. Dalje je navedeno da je svjedok M. G. u iskazu naveo da je kupoprodajni ugovor od 24. oktobra 2003. godine zaključio s apelantkinjom kako bi joj omogućio da dobije kredit kod „Raiffeisen Bank“ d.d. za kupovinu nekog drugog stana (ne spornog stana) koji se nalazio u sastavu izgrađenog stambeno-poslovnog objekta, a da je iznos odobrenog kredita u visini od 14.600,00 KM, koji mu je uplatila „Raiffeisen Bank“ d.d., predao M. Đ. (što on nije osporio u svom iskazu). Ukazano je da je navedeni svjedok negirao da je tuženoj zaista „faktički“ prodao sporni stan, odnosno da joj ga je predao u državinu.

29. Istaknuto je da je iz izvedenih dokaza utvrđeno da je tužiteljka s GP „Tehnika Inžinjering“ d.o.o. Bijeljina nakon zaključenja ugovora o zajedničkoj izgradnji stambeno-poslovnog objekta istog dana (22. septembra 2003. godine) zaključila i pismeni ugovor ,,o diobi zajednički izgrađenih nepokretnosti“, prema kojem tužiteljki u faktički posjed na ime njenog udjela od 4,29%, pripada, između ostalog, i sporni stan, te da je ovaj ugovor ovjeren kod prvostepenog suda 30. januara 2007. godine. Na osnovu navedenih ugovora tužiteljka je 13. juna 2007. godine podnijela zahtjev za uknjižbu, a rješenjem od 10. avgusta 2007. godine uknjižena je kao vlasnik spornog stana u zk. ulošku broj 15572 k. o. Bijeljina

1. Istaknuto je da apelantkinja nije ostvarila upis svojine.

30. Navedeno je da je tužiteljkin osnov sticanja svojine nad spornim stanom ugovor o zajedničkoj izgradnji i ugovor o diobi na osnovu kojeg joj je, po osnovu njenog udjela u izgradnji, pripao sporni stan u svojinu, dok su drugi dijelovi zgrade (stanovi i podrumi individualno određeni u ugovoru o diobi) pripali GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Bijeljina. Iz navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, slijedi da GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Bijeljina ne polaže svojinska prava u odnosu na sporni stan jer mu diobom nije pripao.

31. Vrhovni sud je ukazao da tužiteljka kao upisani nosilac prava svojine nad spornim stanom svoja prava u odnosu na nepokretnost ostvaruje podnošenjem tužbe za predaju stvari od nevlasnika u državinu, kako je i postavljen zahtjev u ovoj parnici. Naglašeno je da se u konkretnom slučaju kod tužbenog zahtjeva za predaju u državinu spornog stana, za koji zahtjev je sud vezan u smislu odredbe člana 2 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), meritorno ne odlučuje o pravnoj valjanosti ugovora o prodaji spornog stana (njega može razmatrati u formi prethodnog pitanja). Prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovani su apelantkinjini navodi da je u konkretnom slučaju tužbom trebao biti obuhvaćen i prodavac spornog stana GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Bijeljina imajući u vidu da elementi tužbe ,,rei vindicatio“ pretpostavljaju atribute svojine, identiteta stvari i državine. Ukazano je da samo u slučaju da je tužbenim zahtjevom traženo utvrđenje pravne valjanosti ugovora koji se odnosi na predmet spornog stana, tada bi, pored tužiteljke i apelantkinje, tužbom morao biti obuhvaćen i prodavac, tj. GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Bijeljina. S tim u vezi je navedeno da kako se zahtjev za predaju stvari odnosi samo prema onom licu koje je u državini stvari onda se samo to lice treba nalaziti na strani pasivne legitimacije.

32. Vrhovni sud je naveo da se pravilno revizijom ukazuje da prvostepeni sud nije u obrazloženju odluke dao razloge zašto je odbio apelantkinjin prijedlog da se prekine postupak u ovoj parnici do okončanja parnice broj 80 0 P 036258 12 P, ali da to, samo po sebi, ne predstavlja povredu postupka koja je od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Pri tome se Vrhovni sud u pogledu toga pozvao na relevantne odredbe ZPP (str. 5 presude).

33. U vezi s tim je istaknuto da je apelantkinja 30. decembra 2011. godine podnijela tužbu protiv tužiteljke iz predmetne parnice i GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Bijeljina, te da je predmet zaveden pod brojem 80 0 P 036258 12 P, radi utvrđenja da ima jači pravni osnov na spornom stanu od tužiteljke, uz eventualni zahtjev da se raskida ugovor koji je zaključila s GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Bijeljina i koji se obavezuje da joj isplati iznos od 14.600,00 KM. Ukazano je da je tužiteljka podneskom od 25. decembra 2014. godine kao dopunu odgovora na reviziju dostavila i Presudu Okružnog suda broj 80 0 P 036258 14 Gž od 13. novembra 2014. godine iz koje slijedi da je pravosnažno odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kao tužiteljke u toj parnici u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da ima jači pravni osnov na spornom stanu od tužiteljke u predmetnom sporu i da se raskida ugovor koji je zaključila s tuženim u tom sporu GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Bijeljina.

34. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da sud odluku o postavljenom zahtjevu donosi na osnovu činjenica koje su postojale, te su utvrđene do zaključenja glavne rasprave (6. septembar 2012. godine) pred prvostepenim sudom. Stoga, činjenice koje su nastale nakon zaključenja glavne rasprave, prema mišljenju revizionog suda, nisu relevantne za odluku o tužbenom zahtjevu, pa tako ni navedena presuda.

35. Ukazano je da se odredba člana 57 Zakona o stvarnim pravima odnosi na situaciju kada više lica s vlasnikom zaključi pravne poslove radi sticanja svojine iste nepokretnosti. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je ugovor apelantkinje i GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Bijeljina u vezi s prodajom spornog stana bio prividan (član 66 ZOO) jer je sklopljen u svrhu omogućavanja apelantkinji da ostvari stambeni kredit. Kod takvog odnosa se, prema mišljenju Vrhovnog suda, radi o tzv. fiktivnom simuliranom ugovoru kod koga strane sklapaju ugovor sa svrhom da bi kod trećih lica izazvale utisak da je između njih ugovor sklopljen, ali su saglasne da zapravo ne žele taj ugovor i zato on ne proizvodi nikakav učinak među ugovaračima.

36. Istaknuto je da je u stvari „pravi prodavac“ spornog stana apelantkinji bio M. Đ. koji nije vlasnik stana, a ne GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Bijeljina koji takođe nije bio vlasnik stana. Naglašeno je da je tačno da se apelantkinja nalazi u državini spornog stana od 2005. godine, ali da ona samo zbog toga nema jači pravni osnov državine budući da to ne proizlazi iz tumačenja sadržine odredbe člana 57 stav 3 Zakona o stvarnim pravima, kako to smatra apelantkinja. Navedeno je da se odredba člana 57 stav 3 Zakona o stvarnim pravima ne može tumačiti odvojeno od stava 2 navedenog člana, iz čega proizlazi da se i u slučaju jačeg prava po osnovu samostalne državine traži savjesnost na strani neposrednog držaoca, a koju savjesnost apelantkinja nema jer je znala da njen ugovor s GP „Tehnika inženjering“ d.o.o. Bijeljina prividan, a da je stvarni ugovor zaključila s licem koje nije vlasnik, što je mogla provjeriti uvidom u stanje u zemljišnoj knjizi i što joj nije bilo nepoznato. Pri tome je ukazano da se pitanje savjesnosti odnosno nesavjesnosti kupca iste nepokretnosti procjenjuje prema momentu sklapanja ugovara, pravnog posla kao osnova za sticanje svojine, a ne prema okolnostima koje su uslijedile nakon toga.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

37. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ukazuje da su potpuno proizvoljni zaključci redovnih sudova o tome da tužiteljkin ugovor o diobi od 30. januara 2007. godine proizvodi pravno dejstvo za sticanje svojine na spornom stanu jer se po osnovu njega uknjižila u zemljišnim knjigama, te da se u konkretnom slučaju ne radi o „konkurenciji ugovora“, tj. o ocjeni jačeg pravnog osnova za sticanje svojine saglasno odredbama člana 57 stav 3 Zakona o stvarnim pravima. Prema apelantkinjinom mišljenju, činjenica da se apelantkinja nalazi u nesmetanom posjedu spornog stana od 27. januara 2005. godine govori o nesavjesnosti tužiteljke kako u vrijeme zaključivanja ugovora o diobi od 30. januara 2007. godine tako i u vrijeme uknjižbe prava svojine na spornom stanu. Prema tome, apelantkinja smatra da tužiteljka i preduzeće „Tehnika inženjering“ d.o.o. Bijeljina kao suinvestitori iz ugovora od 30. januara 2007. godine nisu mogli „dijeliti“ stanove na kojima su treća lica već teretnim pravnim poslom stekla pravni osnov za sticanje prava svojine, kao i pravo stanovanja useljenjem u sporni stan uz saglasnost prodavca. Ukazuje da ugovor o zajedničkoj izgradnji od 22. septembra 2003. godine nije ograničavao pravo izvođača radova preduzeća „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Bijeljina da prodaje stanove u izgradnji jer je očigledno gradnja i finansirana iz sredstava prodaje stanova u izgradnji kao budućih stvari. Istaknuto je da tužiteljka, a ni preduzeće „Tehnika inžinjering“ d.o.o Bijeljina nisu apelantkinji osporavali miran posjed stana od njenog useljenja u stan od 27. januara 2005. godine do podnošenja tužbe u predmetnom postupku od 14. aprila 2010. godine, a što, prema njenom mišljenju, ukazuje da je ona u savjesnom i zakonitom posjedu po osnovu valjanog pravnog posla, čime je očigledno da su osporene presude kojima se apelantkinji nalaže da se iseli iz stana „nezakonite“ i kao takve neodržive. U dopuni apelacije apelantkinja dostavlja potvrdu iz koje se vidi da je ona na ime kupovine predmetnog stana uplatila 13.000,00 KM na blagajni preduzeća GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Bijeljina. Takođe ukazuje na svoju tešku porodičnu i finansijsku situaciju. Ističe da je 30. juna 2016. godine iseljena iz predmetnog stana, te da su u stanu ostale njene lične stvari.

b) Odgovor na apelaciju

38. Vrhovni sud je naveo da navodi izneseni u apelaciji predstavljaju ponavljanje navoda iz revizije koje je cijenio Vrhovni sud prilikom donošenja revizione presude. Ukazuje da apelacija ne nudi nijedan konkretan dokaz o počinjenoj povredi na koju se poziva, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

39. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima iznesenim u drugostepenoj presudi, te da osporenom presudom tog suda nije došlo do kršenja apelantkinjinih ustavnih prava.

40. Osnovni sud je naveo da su razlozi za odlučenje u konkretnom slučaju navedeni u obrazloženju osporenih odluka, te da su apelantkinjini navodi iz apelacije neosnovani.

41. Tužiteljka navodi da je apelantkinja pokušala da kupi stan od nevlasnika, te da apelantkinja tvrdi da je stan od 43 m kupila od spomenute firme za 14.600,00 KM, što je apsurd. Smatra da osporenim presudama nije došlo do kršenja apelantkinjinih ustavnih prava.

V.Relevantni propisi

42. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

43. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15) relevantne odredbe glase:

Član 53.

(1)Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije drukčije određeno.

(2)Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku propisanim posebnim zakonom.

(3)Svojina se prenosi na osnovu valjano izjavljene volje zemljišnoknjižnog vlasnika usmjerene na to da njegova svojina pređe na sticaoca (clausula intabulandi). Ova izjava volje može biti data u pravnom poslu koji je upravljen na prijenos svojine ili u posebnoj ispravi, koja mora biti sačinjena u zakonom propisanom obliku za prijenos svojine na nepokretnostima.

(4)Provedena uknjižba djeluje od trenutka kada je sudu podnesen zahtjev za uknjižbu.

Član 57.

(1)U slučaju da je više lica zaključilo sa vlasnikom pravne poslove radi sticanja svojine iste nepokretnosti, svojinu će steći ono lice koje je kao savjesno prvo podnijelo zahtjev za upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i ostale pretpostavke za sticanje svojine. Savjesnost mora postojati u trenutku podnošenja zahtjeva za upis.

(2)Ako je jedno od više lica koja su sa vlasnikom zaključila pravni posao radi sticanja svojine iste nepokretnosti, podnijelo zahtjev za upis u zemljišnu knjigu, odnosno izvršilo upis u svoju korist, i pri tome bilo nesavjesno, savjesna lica, navedena iz stava 1. ovog člana imaju pravo u roku od tri godine od izvršenoga upisa podnijeti tužbu za brisanje i uknjižbu prava svojine u svoju korist, kao i izvršiti zabilježbu spora.

(3)U pravu je jače ono lice koje je prije zaključilo pravni posao, a najjače je ono koje je uvedeno u samostalnu državinu nepokretnosti.

Član 126.

(1)Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

(2)Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Član 127.

(1)Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

(2)Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

(3)Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba o svom trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.

44. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 66.

(1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.

(2) Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.

(3) Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećem savjesnom licu.

45. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

46. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

47. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

48. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 021165 13 Rev 2 od 12. marta 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 31. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

49. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

50. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

51. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

52. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

53. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje predaje u posjed stana odnosno iseljenje apelantkinje iz predmetnog stana po tužbi tužiteljke, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

54. Apelantkinja ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

55. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

56. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku usvojen tužbeni zahtjev tužiteljke i apelantkinja obavezana da tužiteljki preda u državinu predmetni stan. Iz apelantkinjinih navoda iz dopune apelacije proizlazi da je ona u smislu izvršenja osporenih presuda iseljena iz predmetnog stana 30. juna 2016. godine.

57. Razmatrajući apelantkinjine navode iz apelacije Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u predmetnom postupku sproveo dokazni postupak u kojem je apelantkinja imala mogućnost predlaganja dokaza kojima bi opovrgla tužbeni zahtjev tužiteljke i dokazala da ona ima jači pravni osnov za sticanje prava svojine na spornom stanu. Međutim, na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrđene su relevantne činjenice iz kojih proizlazi da je apelantkinja predmetni stan u stvari kupila od nevlasnika M. Đ., te da je ugovor koji je apelantkinja zaključila s GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Bijeljina od 24. oktobra 2003. godine fiktivan odnosno prividan u smislu odredbe člana 66 ZOO, zbog čega ne proizvodi pravno dejstvo u smislu sticanja prava svojine na spornom stanu. Naime, Ustavni sud zapaža da je navedeni ugovor GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Bijeljina s apelantkinjom zaključio samo s ciljem kako bi apelantkinja dobila kredit kod „Raiffeisen Bank“ d.d. za kupovinu nekog drugog stana, te da je iznos novca koji je apelantkinja dobila na ime kredita ona predala M. Đ. koji je apelantkinji predao predmetni stan u posjed. Dalje, Ustavni sud primjećuje da ugovor od 24. oktobra 2003. godine na kojem apelantkinja zasniva svoje pravo svojine na spornom stanu nema clausulu intabulandi, odnosno da nema valjano izjavljene volje zemljišno-knjižnog vlasnika (prodavca) usmjerene na to da njegova svojina pređe na sticaoca-apelantkinju (član 53 stav 3 Zakona o stvarnim pravima), a kako bi se u skladu s tim izvršio prenos prava svojine u zemljišnim knjigama na apelantkinju s ciljem sticanja svojine na spornom stanu. Međutim proizlazi da navedeni ugovor nije mogao biti osnov za upis apelantkinjinog prava svojine na spornom stanu budući da je fiktivan odnosno prividan, o čemu su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali argumentovane razloge u kojima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost na apelantkinjinu štetu.

58. S druge strane, utvrđeno je da je tužiteljka stekla pravo svojine na spornom stanu, i to na osnovu ugovora o zajedničkoj izgradnji stambeno-poslovnog objekta stana i ugovora o diobi zajednički izgrađenih nepokretnosti, oba zaključena 22. septembra 2003. godine, ovjerena 30. januara 2007. godine, pri čemu je utvrđeno da je prilikom zaključivanja navedenih ugovora tužiteljka bila savjesna, te da se na osnovu navedenih ugovora uknjižila kao vlasnik spornog stana. Pri tome su redovni sudovi u osporenim presudama utvrdili da je tužiteljki po osnovu njenog udjela u izgradnji stambenog objekta upravo pripao sporni stan u svojinu. Dakle, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku tužiteljka dokazala da predmetni stan predstavlja njenu svojinu i da se nalazi u apelantkinjinoj državini, a u smislu člana 37 ZOSPO i čl. 126 i 127 stav 1 Zakona o stvarnim pravima. Dalje, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u osporenim odlukama dali veoma jasne i argumentovane razloge u pogledu primjene odredbe člana 57 st. 2 i 3 Zakona o stvarnim pravima u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost na način kako to apelantkinja ukazuje u apelaciji. Takođe, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenim odlukama redovni sudovi su jasno obrazložili zbog čega se u konkretnom slučaju ne radi o konkurenciji ugovora, kako je to apelantkinja u predmetnom postupku tvrdila. Slijedom navedenog, primjenjujući sve relevantne pravne propise (ZOSPO, Zakon o stvarnim pravima, ZOO i ZPP) redovni sudovi su u predmetnom postupku utvrdili osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljke, a što apelantkinja svojim argumentima nije uspjela osporiti. U takvom zaključku redovnih sudova, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti predmetnog pravnog slučaja, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na način kako to apelantkinja nastoji prikazati u apelaciji.

59. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja u predmetnom postupku imala veoma aktivnu ulogu, kao i stručnu pomoć advokata. Ona je tokom cijelog postupka imala mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima tužiteljke i tako ospori njen tužbeni zahtjev. Apelantkinja je u toku postupka, takođe, koristila raspoložive pravne lijekove (žalba i revizija) koje su cijenili redovni sudovi (Okružni sud i Vrhovni sud) i povodom kojih su apelantkinji dali odgovore na relevantne navode iz žalbe i revizije u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Stoga, uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, kao i apelantkinjine navode i raspoloživu dokumentaciju koju je apelantkinja priložila uz apelaciju, Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova u osporenim presudama.

60. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u dopuni apelacije apelantkinja dostavila potvrdu od 24. oktobra 2003. godine kojom želi da dokaže da je iznos od 13.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene iz ugovora zaključenog s GP „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Bijeljina od 24. oktobra 2003. godine položila i platila na blagajni navedene firme. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja ničim ne ukazuje da je ovu potvrdu podnosila redovnim sudovima tokom trajanja predmetnog postupka, iz čega proizlazi da je po prvi puta prilaže uz apelaciju pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima kada apelanti određene navode po prvi puta ističu u apelaciji, Ustavni su ističe da ove navode i dokaze u tom pravcu apelantkinja ne može uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je trebala koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26 i AP 1808/10 od 15. januara 2014. godine, tačka 29, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) . Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantkinjini navodi neosnovani.

61. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

62. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovih prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantkinjini navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

63. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali veoma jasne razloge.

64. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na dom i imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tih prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

65. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2742/15 (G. T.) | Sudska praksa | Aktio