Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2821/15 (N. S.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Nasljedstvo
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dosjelost
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2821/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2821/15, rješavajući apelaciju Nade Savičić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nade Savičić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 019894 14 Gž 2 od 9. marta 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nada Savičić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Beograda, koju zastupa Mirjana Savić, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijela je 5. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 019894 14 Gž 2 od 9. marta 2015. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 2821/15.

2. Apelantkinja je 2. oktobra 2015. godine Ustavnom sudu podnijela apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 019894 15 Rev od 30. jula 2015. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 4500/15.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Budući da predmetne apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2821/15 i AP 4500/15 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2821/15.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Bosiljke Marić, Rade Marković, Slađe Marić Ademaj i Nade Crnčević (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena, trećetužena, četvrtotužena ili tužene) zatraženo je 31. septembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Okružni sud i punomoćnici tuženih Mile Maričić, advokat iz Mrkonjić Grada i Goran Marić, advokat iz Banje Luke, dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 5. oktobra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Apelantkinja je tužbom podnesenom Osnovnom sudu u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv pravnog prednika tuženih (njihovog oca) zatražila utvrđenje prava svojine po osnovu nasljeđa. Tužbu je zasnovala na tvrdnji da je ½ nepokretnosti koje su postale predmet ostavinskog postupka iza smrti njene i majke pravnog prednika tuženih Darinke Vuković (u daljnjem tekstu: ostaviteljica) naslijedila nakon smrti svog oca Save Vukovića (umro 1942. godine), da je u vrijeme očeve smrti bila maloljetna i da je zbog toga ostaviteljica 1952. godine prilikom formiranja popisnog katastra, sve nepokretnosti koje su predstavljale njihovo zajedničko nasljeđe upisala na svoje ime. S obzirom na to da je ostaviteljica 1944. godine zaključila novi brak u kojem je stekla još jedno dijete (prednik tuženih), da je umrla 1991. godine i da je predmet ostavinske mase postala sva imovina koja je upisana na ime ostaviteljice, apelantkinja je zatražila utvrđenje prava svojine na nepokretnostima iz ostavinske mase ostaviteljice stečene po osnovu nasljeđa iza svog oca.

8. Pravni prednik tuženih je osporio tužbu i postavljeni zahtjev. Pravni prednik tuženih je umro tokom trajanja parničnog postupka, pa su tužene kao njegove nasljednice preuzele postupak i stekle pravnu poziciju tuženih. Osim toga, tokom postupka su istakle protivtužbeni zahtjev za utvrđenje prava svojine ostaviteljice po osnovu održaja.

9. Osnovni sud je Presudom broj 75 0 P 019894 14 Gž 2 od 9. marta 2015. godine usvojio apelantkinjin tužbeni zahtjev tako što je utvrdio da je apelantkinja po osnovu nasljeđa iza svog oca suvlasnik s dijelom ½ na nepokretnostima upisanim u K. O. Mrkonjić Grad (bliže oznake nepokretnosti navedene u izreci presude; u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti), te da navedene nepokretnosti ulaze u ostavinsku masu iza ostaviteljice s dijelom ½, što su tužene dužne priznati i dozvoliti da se u katastru zemljišta izvrši upis susvojinskog dijela na apelantkinjino ime s dijelom ½. Istom presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražile utvrđenje da je ostaviteljica na predmetnim nepokretnostima svojinu stekla održajem, te da predmetne nepokretnosti ulaze u ostavinsku masu ostaviteljice, što je apelantkinja dužna trpjeti i priznati da se u ostavinskom predmetu broj O-263/05 predmetne nepokretnosti rasporede na zakonske nasljednike ostaviteljice.

10. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je među parničnim strankama bilo sporno da li je apelantkinja po osnovu nasljeđa iza svog oca suvlasnik s dijelom ½ na predmetnim nepokretnostima i da li te nepokretnosti ulaze u ostavinsku masu ostaviteljice s dijelom 1/1 ili s dijelom 1/2. Iz rezultata dokaznog postupka, kako je dalje obrazloženo, Osnovni sud je utvrdio da su predmetne nepokretnosti bile u posjedu apelantkinjinog oca koji je nestao 1942. godine, da su ga naslijedile apelantkinja i ostaviteljica (apelantkinjina majka), da je ostaviteljica počev od 1942. godine držala u posjedu predmetne nepokretnosti sve do smrti 1991. godine, da je ostaviteljica upisana kao posjednik tih nepokretnosti u katastru i da apelantkinja od 1958. godine živi u Beogradu. Osim toga, Osnovni sud je istakao da nijedan dokaz ne upućuje na zaključak da je ostaviteljica na spornom dijelu predmetnih nepokretnosti stekla pravo svojine budući da iz apelantkinjinog iskaza proizlazi da je ostaviteljica njen susvojinski dio držala po sporazumu s apelantkinjom. Osnovni sud je na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza zaključio da je apelantkinjin tužbeni zahtjev osnovan i da je apelantkinja na osnovu nasljeđa iza svog oca, koji je umro 1942. godine, suvlasnik s dijelom od ½ na predmetnim nepokretnostima, te da ostavinsku masu ostaviteljice čine te nepokretnosti u dijelu ½. S druge strane, Osnovni sud je iz izvedenih dokaza zaključio da protivtužbeni zahtjev tuženih nije osnovan i da ostaviteljica, korišćenjem predmetnih nepokretnosti u periodu od 50 godina, nije mogla steći pravo održajem na apelantkinjinom susvojinskom dijelu.

11. Okružni sud je Presudom broj 75 0 P 019894 14 Gž 2 od 9. marta 2015. godine žalbu tuženih uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio. Navedena presuda je preinačena tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen, dok je protivtužbeni zahtjev tuženih usvojen, te je utvrđeno da je ostaviteljica na predmetnim nepokretnostima stekla svojinu održajem i da navedene nepokretnosti ulaze u ostavinsku masu ostaviteljice, što je apelantkinja dužna priznati i trpjeti da se u ostavinskom predmetu Osnovnog suda broj O- 263/05 predmetne nepokretnosti rasporede na zakonske nasljednike ostaviteljice. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenična utvrđenja i odlučenje iz prvostepene presude, te s tim u vezi, nakon što je prvostepenu presudu ispitao u granicama razloga navedenih u žalbama i po službenoj dužnosti, prvostepenu presudu preinačio. S tim u vezi je naveo da iz utvrđenja prvostepenog suda proizilazi sljedeće: da je apelantkinjin otac umro 3. septembra 1941. godine; da je njegova smrt naknadno utvrđena i upisana u Matičnu knjigu umrlih 2005. godine; da iza apelantkinjinog oca nije sproveden ostavinski postupak; da su apelantkinja i ostaviteljica jedine zakonske nasljednice apelantkinjinog oca (kći i supruga); da ostavina umrlog lica po sili zakona prelazi na nasljednike u času smrti ostavitelja i da se tim časom otvara nasljedstvo i istovremeno nastaje prelaz ostavine na nasljednike; da su apelantkinja i ostaviteljica časom smrti apelantkinjinog oca stekle pravo zajedničke svojine na predmetnim nepokretnostima (pravo susvojine s dijelom ½) i da je ostaviteljica bila posjednik predmetnih nepokretnosti od smrti apelantkinjinog oca 1941. godine do svoje smrti 1991. godine. Naprijed navedene činjenice, kako je dalje obrazloženo, među parničnim strankama tokom prvostepenog postupka nisu bile sporne, niti je bilo sporno da je ostaviteljica upisana u katastar kao posjednik navedenih nepokretnosti.

12. Kod odgovora na sporno pitanje koje se tiče obima ostavinske mase ostaviteljice (1/2 ili 1/1) Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja iz prvostepene presude i s tim u vezi zaključio da rješenja Osnovnog suda (ukupno pet) na osnovu kojih su u periodu od 1980. do 1983. godine sprovedeni kupoprodajni ugovori, kojima je ostaviteljica raspolagala predmetnim nepokretnostima u svojstvu prodavca i prodala dio nepokretnosti, ozbiljno dovode u pitanje apelantkinjinu tvrdnju i zaključak prvostepenog suda da je ostaviteljica nepokretnosti prodavala po njenom odobrenju. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da iz pismenih isprava i apelantkinjinog iskaza proizlazi da je ostaviteljica prodala dio zajedničkih nepokretnosti - pet placeva i da apelantkinja od prodaje nije dobila novac. Iz navedenog je Okružni sud zaključio da je ostaviteljica prodaju izvršila u svoje ime i za svoj račun. Stoga je, prema ocjeni Okružnog suda, neprihvatljiv činjenični zaključak prvostepenog suda prema kojem je ostaviteljica predmetne nepokretnosti držala u posjedu i prodavala ih po apelantkinjom odobrenju. Za razliku od prvostepenog suda, Okružni sud je ponovio stanovište sudske prakse prema kojoj suvlasnik može steći pravo svojine na cijeloj stvari pod opštim pretpostavkama, a to, između ostalog, znači i održajem. Za sticanje svojine održajem na nepokretnoj stvari koja je svojina drugog lica nužno je da se ispune dva uslova, i to savjestan posjed i zakonom određeno vrijeme od 20 godina, pri čemu se savjesnost posjeda pretpostavlja a nesavjesnost se u postupku dokazuje (ko se pozove na nesavjesnost). U vezi s tim je napomenuto da je ostaviteljica 50 godina držala u posjedu predmetne nepokretnosti, ponašala se kao vlasnik i jasno manifestovala sva svojinsko-pravna ovlašćenja (prodavala nepokretnosti u svoje ime i za svoj račun), 1953. godine na navedenim nepokretnostima upisana ko posjednik u katastarskom operatu, pa su kod takvog stanja stvari, prema ocjeni Okružnog suda, ispunjeni uslovi za sticanje prava svojine na osnovu odredbe iz člana 28 stav 4 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Imajući u vidu, kako je zaključio Okružni sud, da je ostaviteljica za života stekla pravo svojine na predmetnim nepokretnostima održajem to predmetne nepokretnosti predstavljaju njenu ostavinsku imovinu u smislu odredbe člana 2 Zakona o nasljeđivanju, pa je iz navedenih razloga protivtuženi zahtjev osnovan, a apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan i kao takav odbijen.

13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 75 0 P 019894 15 Rev od 30. jula 2015. godine apelantkinjinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbacio jer vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, kako je propisano u odredbi člana 237 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osim toga, u izjavljenoj reviziji, kako je dalje obrazloženo, apelantkinja nije izričito zatražila da se o reviziji odluči u smislu odredbe iz člana 237 stav 3 ZPP, niti je jasno izložila razloge zbog kojih smatra da je konkretno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, pa je revizija odbačena kao nedopuštena.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantkinja smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno, kako je eksplicitno navela, njeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Navedena prava su garantovana članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je Okružni sud u okolnostima konkretnog slučaja pogrešno primijenio materijalno pravo izvođenjem pogrešnih zaključaka u pogledu savjesnosti posjeda. S tim u vezi je ukazala na pogrešan zaključak iz kog proizlazi da je ostaviteljica držanjem spornih nepokretnosti u periodu od 50 godina i prodajom dijela zajedničkih nepokretnosti u svoje ime i za svoj račun postala vlasnik tih nepokretnosti. Apelantkinja smatra da je ostaviteljica kao posjednik predmetnih nepokretnosti bila u izvinjavajućoj zabludi jer je za apelantkinju kao zakonsku nasljednicu znala i stoga nije mogla biti u uvjerenju da je isključivi vlasnik tih nepokretnosti. Osim toga, na ostaviteljicu (svoju majku) nikakvim pravnim radnjama nije prenijela svoj susvojinski dio, pa smatra da je time dokazana nesavjesnost ostaviteljice.

15. U apelaciji registrovanoj pod brojem AP 4500/15 apelantkinja je osporila rješenje Vrhovnog suda kojim je njena revizija odbačena kao nedopuštena, ukazujući da je jasno naveden revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji je osporenim rješenjem odbačen.

b) Odgovor na apelaciju

16. Okružni sud, suprotno apelantkinjinom stanovištu, smatra da u postupku donošenja odluke od strane tog suda nisu povrijeđena prava na koja je apelacijom ukazano, te u cjelini ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci.

17. Prvotužena, drugotužena i trećetužena su u odgovoru na apelaciju posredstvom svog punomoćnika ukazale da je apelacija zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza, a da, u suštini, apelantkinja nije ponudila nikakve dokaze za takve svoje tvrdnje. Apelantkinja je, kako smatraju, nezadovoljna ishodom sudskog postupka. Smatraju da je postupak pred Okružnim sudom sproveden uz sve garancije koje pruža član 6 Evropske konvencije, te da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Predloženo je da se apelacija odbije ili odbaci kao nedopuštena.

18. Četvrtotužena smatra da je apelacija neosnovana jer pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja apelacijom nije dozvoljeno, a apelantkinja nije uopšte navela koje odredbe Ustava ili zakona su povrijeđene odlukom drugostepenog suda. Smatra da je apelacija neosnovana. V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 210.

Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kad je nije utvrdio.

Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi.

Član 211.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo da primjeni ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

Član 229.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

[...] 2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

[...] 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

5) ako je utvrdio da je prvostepenom presudom prekoračen tužbeni zahtjev.

20. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03), koji je važio u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:

Član 28.

[...] Savestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.

Naslednik postaje savestan držalac od trenutka otvaranja nasleđa i u slučaju kada je ostavilac bio nesavestan držalac, a naslednik to nije znao niti je mogao znati, a vreme za održaj počinje teći od trenutka otvaranja nasleđa.

21. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80), koji je važio u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Nasljeđivati se mogu stvari i prava koja pripadaju pojedincima.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju apelantkinja se 5. juna 2015. godine obratila Ustavnom sudu osporivši Presudu Okružnog suda broj 75 0 P 019894 14 Gž 2 od 9. marta 2015. godine koju je primila 7. aprila 2015. godine. Protiv navedene presude apelantkinja je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem 75 0 P 019894 15 Rev od 30. jula 2015. godine apelantkinjinu reviziju odbacio kao nedopuštenu. Iz navedenog proizlazi da revizija kao vanredan pravni lijek u okolnostima konkretnog slučaja nije bila djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4185/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 10, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa je konačna odluka Presuda Okružnog suda broj 75 0 P 019894 14 Gž 2 od 9. marta 2015. godine koju je apelantkinja primila 7. aprila 2015. godine, a 5. juna 2015. godine blagovremeno, tj. u roku od 60 dana podnijela apelaciju, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantkinja pobija presudu Okružnog suda ukazujući da su joj tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenom odlukom odlučivalo o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđenje prava svojine po osnovu nasljeđa i protivtužbenom zahtjevu tuženih usmjerenom na utvrđenje prava svojine ostaviteljice održajem, pa proizlazi da se predmetni postupak ticao utvrđivanja apelantkinjinih građanskih prava, pa stoga apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. Suština navoda apelacije s aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je Okružni sud povodom žalbe tuženih pogrešno primijenio materijalno pravo izvođenjem pogrešnih zaključaka u pogledu izvedenih dokaza.

31. U vezi s ključnim prigovorima koji se predmetom apelacijom pokreću, a tiču se pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda Okružnog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

33. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je Okružni sud koji je u predmetnom slučaju donio konačnu odluku, svoj stav o osnovanosti žalbe tuženih, a tim i osnovanosti njihovog protivtužbenog zahtjeva dovoljno jasno i argumentovano obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog prava. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud na podlozi činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda i nespornih činjenica, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, Zakona o nasljeđivanju i odredbe ZOSPO, izveo zaključak da je ostaviteljica na predmetnim nepokretnostima originarnim putem u smislu odredbe člana 28 stav 4 ZOSPO održajem stekla svojinu koja predstavlja njenu ostavinsku imovinu. Okružni sud je naime u obrazloženju presude ponovio odlučne činjenice iz prvostepene presude, i to da su apelantkinja i ostaviteljica časom smrti apelantkinjinog oca (i supruga ostaviteljice) na predmetnim nepokretnostima na osnovu nasljeđa stekle pravo zajedničke svojine (susvojine s dijelovima ½), da je ostaviteljica predmetne nepokretnosti držala u savjesnom posjedu u trajanju od 50 godina (od 1942. do 1991) i da je kao svjestan posjednik i suvlasnik predmetnih nepokretnosti stekla pravo svojine na apelantkinjinom susvojinskom dijelu. S tog aspekta je ukazano na zakonske odredbe kojima je regulisano sticanje prava svojine održajem uz ispunjenje propisanih uslova koji se tiču savjesnosti posjeda i proteka zakonom određenog vremena (20 godina savjesnog posjeda), pri čemu se savjesnost posjeda pretpostavlja, a suprotno tome (nesavjesnost) dokazuje onaj ko osporava navedenu pretpostavku, zbog čega nije mogao biti prihvaćen stav prvostepenog suda da se iz ostavinske mase ostaviteljice izdvoji ½ i upis tog susvojinskog dijela izvrši na apelantkinjino ime. U tom smislu je, kako proizlazi iz obrazloženja osporene presude, Okružni sud, suprotno zaključku prvostepenog suda, drugačijom ocjenom istih dokaza – sadržaja kupoprodajnih ugovora i pratećih rješenja iz perioda od 1980. do 1983. godine koje je ostaviteljica zaključila s trećim licima u svrhu prodaje dijela nepokretnosti, izveo zaključak da je ostaviteljica u navedenom periodu prodala pet placeva (a ne jedan kako je zaključio prvostepeni sud) i da u vezi s tim pravnim poslovima apelantkinji nije dala novac na ime susvojinskog dijela, niti je tražila njenu saglasnost. To dalje znači, kako je zaključio Okružni sud, da je ostaviteljica prodaju nepokretnosti izvršila u svoje ime i za svoj račun, a ne po apelantkinjinom odobrenju, kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud, i na taj način, manifestujući svoja svojinsko-pravna ovlašćenja, za života stekla pravo svojine održajem na nepokretnostima koje su predmet tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, čiji dio od ½ apelantkinja neosnovano zahtijeva na osnovu nasljeđa, zbog čega je prvostepena presuda preinačena.

34. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZOSPO i Zakona o nasljeđivanju, koje je Okružni sud imao u vidu prilikom odlučenja o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu i protivtužbenom zahtjevu tuženih, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava i izvođenju zaključaka na podlozi činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda i nespornih činjenica. Navedeno posebno jer je Okružni sud u osporenoj odluci obrazložio na kojim relevantnim propisima materijalnog i procesnog prava je zasnovao svoju odluku, davši za svoj stav argumentovano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelantkinja je takođe navela da joj je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je drugostepeni sud na činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku primijenio relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2821/15 (N. S.) | Sudska praksa | Aktio