Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2493/15 („Unicredit banka“ a. d. Banja Luka)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Stjecanje bez osnova
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine · čl. 32
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 210
- Zakon o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2493/15
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2493/15, rješavajući apelaciju UniCredit Banke a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija UniCredit Banke a.d.
Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 036728 14 Gž od 12. februara 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. UniCredit Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa advokatska firma „Sajić“ iz Banje Luke, podnijela je 18. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 036728 14 Gž od 12. februara 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i tužioca N. L. iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 24. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
2. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. avgusta 2017. godine, dok tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 036728 04 P od 27. maja 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da sud donese presudu kojom se obavezuju apelantkinja i M. B. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da tužiocu solidarno isplate iznos od 25.010,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. aprila 1995. godine pa do konačne isplate. Tužilac je obavezan da apelantkinji nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.895,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude 27. maja 2014. godine do isplate, u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Navedeni tužbeni zahtjev tužilac je temeljio na odredbama člana 210 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/89, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO), navodeći da je 25. marta 1995. godine, na javnoj prodaji, kupio nekretnine drugotuženog, ali da je novac, u iznosu od 25.010,00 tadašnjih DM, uplatio na račun pravnog prednika apelantkinje (Banjalučka banka d.d. Banja Luka), koja je bila povjerilac drugotuženog. Međutim, tužilac nije postao vlasnik nekretnina koje je kupio na javnoj prodaji, jer su te nekretnine vraćene drugotuženom na osnovu odluke CRPC-a, a također mu nije vraćen ni novac koji je uplatio na račun pravnog prednika apelantkinje. Ipak, Osnovni sud je smatrao da, u konkretnom slučaju, na strani apelantkinje kao tužene nisu ispunjeni uslovi iz člana 210 ZOO, te je odbio tužiočev postavljeni tužbeni zahtjev, dajući razloge koji su detaljnije navedeni u obrazloženju prvostepene presude.
5. Apelacijom se osporava Presuda Okružnog sud broj 71 0 P 036728 14 Gž od 12. februara 2015. godine kojom je žalba tužioca uvažena, te je presuda Osnovnog suda preinačena, a apelantkinja i drugotuženi obavezani da tužiocu solidarno isplate iznos od 25.010,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. marta 2004. godine pa do konačne isplate, te da mu naknade i troškove parničnog postupka u iznosu od 2.370,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. maja 2014. godine, pa do konačne isplate.
6. Okružni sud smatra da je između tužioca i apelantkinje nesporno da je tužilac u postupku prinudnog izvršenja, koji je vođen radi potraživanja apelantkinje od drugotuženog, za predmet izvršenja kupio nekretninu drugotuženog, te apelantkinji isplatio iznos od 25.010,00 DM. Takođe je nesporno da je ista nekretnina vraćena u posjed drugotuženom shodno odluci CRPC-a od 4. juna 2003. godine. Nadalje, obrazlažući pravni osnov za svoju odluku, Okružni sud smatra da se na nesporne činjenice mogu primijeniti odredbe člana 210 ZOO.
7. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari među parničnim strankama je nesporno, kao što je navedeno, „da je tužilac u postupku prinudnog izvršenja kupio nekretninu od drugotuženog isplatom iznosa od 25.010,00 DM prvotuženoj kao povjeriocu“. Međutim, takav valjan pravni osnov isplate istog iznosa je učinjen s ciljem da tužilac stekne predmetnu nekretninu u svojinu, a kako se to i navodi u Rješenju o dosudi Osnovnog suda u Ključu broj 1-5/93 od 27. aprila 1995. godine a koji se pravni osnov nije ostvario s obzirom na zahtjev drugotuženog za povrat predmetnih nekretnina, te odluku CRPC-a kojom je njegov zahtjev usvojen. Iznos koji je tužilac isplatio prvotuženoj od 25.010,00 DM danas predstavlja iznos od 25.010,00 KM, a shodno članu 32 Zakona o Centralnoj banci („Službeni glasnik BiH“ br. 1/97, 29/02, 8/03, 13/03, 14/03, 9/05, 76/06 i 32/07). To je iznos za koji su se tuženi neosnovano obogatili, odnosno stekli ga bez osnova na račun tužioca, i to drugotuženi jer je tužilac za njega isplatio dug koji je on imao prema apelantkinji, a prvotužena (apelantkinja) se naplatom duga od tužioca u iznosu od 25.010,00 KM, takođe, neosnovano obogatila, jer se nije ostvario osnov sticanja svojine na predmetnoj nekretnini tužioca. Zbog tih razloga je i neosnovan prigovor pasivne legitimacije apelantkinje, kada je među parničnim strankama nesporno da je potraživan iznos iz tužbenog zahtjeva tužilac isplatio apelantkinji.
8. U pogledu prigovora zastare potraživanj koji je istakla apelantkinja, Okružni sud je ustanovio da je takav prigovor neosnovan. Naime, odlukom CRPC-a od 4. juna 2003. godine godine, kojom je odbačen zahtjev tužioca da se potvrdi da je bio savjestan posjednik predmetne nekretnine, počeo je, u smislu člana 360 ZOO, teći rok zastare koji u konkretnom slučaju iznosi 10 godina, a shodno članu 371 ZOO. Međutim, pošto je tužilac 25. marta 2004. godine podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari, on je, shodno članu 388 ZOO, izvršio prekid zastarijevanja.
9. U vezi sa sporednim traženjima zakonske zatezne kamate, koja se potražuje u pogledu nesporne visine glavnog duga u iznosu od 25.010,00 KM, počev od 27. aprila 1995. godine, Okružni sud je ustanovio da je takav zahtjev tužioca djelimično osnovan, i to počev od dana podnošenja tužbe, tj. 25. marta 2004. godine, pa do konačne isplate, a shodno članu 214 ZOO. Naime, članom 214 ZOO je propisano da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i zatezna kamata, i to ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a u ovoj pravnoj stvari tuženi su pali u docnju, u smislu člana 324 ZOO, podnošenjem tužbe.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Apelantkinja smatra da je drugostepena odluka nezakonita i neosnovana i da je drugostepeni sud ovakvom odlukom direktno povrijedio njena ustavna prava, a da je prvostepena odluka donesena u skladu sa zakonom. Iz dokumentacije koja je izvedena kao dokaz u prvostepenom postupku kao nesporno proizilazi da je postupak pred sudom na osnovu zakonskih propisa sa valjanim osnovom i pokretnut i okončan na način kako je to propisano Zakonom o izvršnom postupku. Takođe je nesporno da je u izvršnom postupku, koji je vođen pred Osnovnim sudom u Ključu, tužilac kupio nekretnine koje su bile predmet izvršnog postupka, a iz zapisnika sa javnog nadmetanja je nesporno da su sredstva koja je tužilac uplatio na žiro-račun suda iz čega proizilazi da nema osnova i da nisu ispunjeni zakonski uslovi za sticanje bez osnova.
12. Međutim, apelantkinja smatra da „na njenoj strani nema neosnovanog bogaćenja“, niti ijednog uslova za primjenu ovog instituta, ali je, takođe, nesporno da neosnovano bogaćenje postoji kod drugotuženog, koji je kod apelanta iskoristio kreditna sredstva, koja nije vratio i na prevaran način, znajući da nema pravo na predmetnu nekretninu, vratio je, zloupotrebljavajući odredbe Zakona o prestanku primjene. Stoga, u odnosu na tužioca i apelantkinju, kako se navodi u apelaciji, ne postoji nesrazmjera, jer je apelantkinja, da bi namirila svoja potraživanja, prodala imovinu dužnika, ovde drugotuženog, a tužilac je nekretninu kupio, te kupoprodajnu cijenu uplatio na račun suda, pa je sud rješenjem o dosudi dosudio predmetnu nekretninu tužiocu.
13. Dakle, nesporno je da se samo drugotuženi neosnovano obogatio, pa zbog tog razloga nema mjesta za tužbeni zahtjev tužioca prema apelantkinji, naročito nema mjesta za solidarnu odgovornost apelantkinje i drugotuženog, jer je apelantkinja postupala u skladu sa zakonom, a drugotuženi je bio nesavjestan i na prevaran način je prisvojio nekretninu na koju nije imao pravo, a što ne može ni u kojem slučaju da se stavi na teret i odgovornost apelantkinji. Stoga, apelantkinja predlaže da Ustavni sud utvrdi da je apelacija osnovana, te da meritorno riješi stvar na način da odluku Okružnog suda preinači tako što će žalbu tužioca odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu odluku, odnosno da ukine osporenu odluku i predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
14. Okružni sud smatra da su apelantkinjini navodi neosnovani, pa sud u cijelosti ostaje kod osporene odluke i predlaže da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te “Službeni glasnik RS” br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 ) relevantne odredbe glase: Opšte pravilo Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.
Obim vraćanja Član 214.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Kad dužnik dolazi u docnju Član 324.
(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. Opšte pravilo Član 360.
(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Opšti rok zastarjelosti Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Podizanje tužbe Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 036728 14 Gž od 12. februara 2012. godine. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 14. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
21. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelantkinja osporavala navode tužioca da se neosnovano obogatila, odnosno da je iznos od 25.010,00 KM stekla bez osnova, pa u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
22. Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava presudu Okružnog suda, tvrdeći da je osporena presuda donesena na osnovu nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
24. Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, u konkretnoj pravnoj stvari, kao nesporno utvrdio da je tužilac u postupku prinudnog izvršenja kupio nekretninu od drugotuženog isplatom iznosa od 25.010,00 DM prvotuženoj kao povjeriocu. Nadalje je utvrđeno da je isplata navedenog novčanog iznosa prvotuženoj učinjena s ciljem da tužilac stekne predmetnu nekretninu u svojinu, koji se, s obzirom na zahtjev drugotuženog za povrat predmetne imovine i odluku CRPC-a, nije ostvario. Stoga, Okružni sud navodi da iznos koji je tužilac isplatio prvotuženoj od 25.010,00 DM, koji danas predstavlja iznos od 25.010,00 KM, a shodno članu 32 Zakona o Centralnoj banci, predstavlja iznos za koji su se i prvotužena i drugotuženi neosnovano obogatili, odnosno stekli bez osnova na račun tužioca, i to drugotuženi, jer je tužilac za njega isplatio dug koji je on imao prema prvotuženoj, a prvotužena naplatom tog duga od tužioca u iznosu od 25.010,00 KM, jer osnov sticanja svojine na predmetnoj nekretnini se nije ostvario u korist tužioca. Zbog toga je Okružni sud smatrao da su solidarno odgovorni i apelantkinja i drugotuženi.
25. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporene odluke ne proizilazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog prava koju je Okružni sud primijenio u toku postupka. Naime, za Ustavni sud je ključno da su osporenom presudom apelantkinja i drugotuženi proglašeni solidarno odgovornim prema tužiocu. Apelantkinja zadržava svoje pravo da u odgovarajućoj parnici, te u skladu sa relevantnim propisima, potražuje od drugotuženog dug koji on ima prema njoj po osnovu odobrenog kredita. U konkretnom slučaju, po mišljenju Ustavnog suda, ne može se izbjeći da apelantkinja ili drugotuženi (ne) vrate tužiocu iznos koji je on uplatio na javnoj prodaji s obzirom na to da se nije ispunio cilj zbog kojeg je tužilac izvršio uplatu. To ni na koji način ne utiče na apelantkinjino pravo da od drugotuženog potražuje svoj dug. Bilo bi protivno ustavnim pravima tuženog očekivati (kao što apelantkinja sugeriše u apelaciji) da tužilac snosi sav teret i da se isključivo „preko njegovih leđa“ namiruje dug koji apelantkinja ima prema drugotuženom, jer ukoliko bi se prihvatio stav apelacije, tužilac bi izgubio sve (ostao bi bez novca i nekretnina), a apelantkinja, kao što je navedeno, zadržava svoje pravo da od drugotuženog potražuje dug na ime odobrenog kredita.
26. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelantkinje na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
27. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantkinje o kršenju ovih prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelantkinje, niti je bilo procesnih propusta u toku postupka, te kada je Okružni sud za svoju odluku dao argumentovane i jasne razloge.
29. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman