Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4391/17 (F. V.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Sloboda kretanja
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Mjere zabrane
  • Proporcionalnost
  • Mjera obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4391/17

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4391/17, rješavajući apelaciju Ferde Vukoje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ferde Vukoje podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 022481 17 Kv 6 od 11. septembra 2017. godine i broj S1 2 K 022481 17 Krn 16 od 30.

augusta 2017. godine u odnosu na član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se apelacija Ferde Vukoje podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 022481 17 Kv 6 od 11.

septembra 2017. godine i broj S1 2 K 022481 17 Krn 16 od 30.

augusta 2017. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ferdo Vukoje (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 022481 17 Kv 6 od 11. septembra 2017. godine i broj S1 2 K 022481 17 Krn 16 od 30. augusta 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH dostavio je odgovor na apelaciju. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH donio je Rješenje broj S1 2 K 022481 17 Krn 16 od 30. augusta 2017. godine kojim je djelomično usvojen prijedlog Tužilaštva pa je apelantu i drugim licima odredio mjere zabrane, i to: a) zabranu putovanja iz člana 126. stav 2. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te šta se preduzima s ciljem izvršenja te zabrane; b) zabranu sastajanja s određenim licima iz člana 126. stav 1. tačka c) ZKPBiH kojom se osumnjičenima zabranjuje međusobno kontaktiranje ili povezivanje na bilo koji način sa saosumnjičenim i svjedocima u ovom krivičnom predmetu, uključujući bilo koji vid neposredne i posredne komunikacije, te približavanje njima na udaljenosti do 100 metara. Izrečene mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a kontrola opravdanosti vršit će se svaka dva mjeseca. U slučaju da osumnjičeni prekrše mjere zabrane može im se odrediti pritvor. O izvršenju mjera zabrane starat će se policijske stanice i Granična policija BiH.

6. U obrazloženju rješenja naveden je historijat, i to: da su osumnjičenim bile određene mjere pritvora, te da je 16. augusta 2017. godine Tužilaštvo dostavilo prijedlog za ukidanje mjere pritvora i izricanja mjera zabrane (napuštanje boravišta, zabrane putovanja i zabrane sastajanja). Sud BiH je 17. augusta 2017. godine ukinuo pritvor osumnjičenim, te su odmah pušteni na slobodu, a odbio kao neblagovremen prijedlog Tužilaštva za određivanje mjera zabrane. Po žalbi Sud BiH je rješenje ukinuo (u odnosu na mjere zabrane) i vratio na ponovni postupak.

7. Sud BiH je, postupajući u ponovljenom postupku, održao ročište za razmatranje prijedloga Tužilaštva pa je nakon što su se stranke i branioci izjasnili donio odluku dajući za to razloge.

8. Na str. 8-13. rješenja Sud BiH se bavi pitanjem osnovane sumnje i dokazima iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje, te Sud BiH zaključuje da je iz navedenih činjenica i okolnosti utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni (G. N., M. N., J. M., M. M. i Ž. B.) počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi s krivičnim djelima krijumčarenje iz člana 214. KZ, teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona FBiH, a sve u vezi sa članom 53. KZ.

9. Ocjenjujući navode iz prijedloga, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od utjecaja na tok postupka i opasnost od ponavljanja krivičnog djela osumnjičenih, zbog čega je osnovano određivanje mjere zabrana kontaktiranja s određenim licima iz člana 126.a) stav 1. tačka c) ZKPBiH i mjere zabrana putovanja iz člana 126. stav 2.

ZKPBiH.

10. Sud BiH je našao opravdanim osumnjičenim izreći mjeru zabrane iz člana 126.a) stav 1. tačka c) ZKPBiH, sa kojom se i odbrana saglasila, a koja mjera je neophodna radi otklanjanja opasnosti od uništavanja, sakrivanja, izmjene ili krivotvorenja dokaza ili tragova važnih za ovaj predmet, kao i otklanjanje opasnosti od utjecaja na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, te ponavljanje predmetnih krivičnih djela. U odnosu na ometanje krivičnog postupka utjecajem na svjedoke i druge saučesnike, Sud BiH ukazuje da relevantna praksa međunarodnih sudova strah od ometanja krivičnog postupka definira kao jasne indicije ili posebne činjenične okolnosti koje čine strah osnovanim. Ove indicije i činjenične okolnosti mogu se odnositi na pritisak ili zastrašivanje svjedoka, pokušaj kontakta s drugim eventualnim saučesnicima, uklanjanje ili pokušaj uklanjanja dokaza ili dokumenata. Pri odlučivanju Sud BiH navodi da je ocijenio da je postupak u fazi istrage, da je u ovoj fazi neophodno otkloniti neželjeni utjecaj na prikupljanje dokaza, koje je u toku, da priroda predmetnih krivičnih djela podrazumijeva i postojanje dobro organizirane i komunikacijski povezane mreže lica uz čiju bi pomoć osumnjičeni mogli lako stupiti u kontakt s drugim saučesnicima, zbog čega im je s ciljem daljnjeg nesmetanog vođenja postupka i onemogućavanja osumnjičenih da na bilo koji način ometaju krivični postupak utjecajem na saučesnike i potencijalne svjedoke osnovano odrediti mjeru zabrane kontaktiranja i sastajanja s određenim licima iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH.

11. Sud je također imao u vidu da su određeni osumnjičeni (navedena dva lica) iz pritvorske jedinice koristili mobilne telefone u svrhu ostvarivanja komunikacije s drugim licima.

12. Dakle, imajući u vidu i prethodne aktivnosti osumnjičenih, te načine izvršenja krivičnih djela, težinu, kontinuitet, kao i broj izvršenja krivičnih dijela, proizašle iz rezultata provedenih posebnih i drugih istražnih radnji koje su bile usmjerene na skrivanje tragova važnih za krivični postupak, te utjecaj na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, sve to predstavlja okolnosti koje ukazuju da postoji rizik od ometanja postupka, kao i postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivična djela.

13. Sud BiH nadalje navodi da iako se navedena mjera u pravilu izriče kada postoji opasnost od bjekstva, ona je učinkovita i u smislu onemogućavanja osumnjičenih da se sastanu i da na drugi način stupe u kontakt s potencijalnim osumnjičenim i svjedocima u ovom predmetu, pri tome ocjenjujući navode Tužilaštva da je veći broj lica još u bjekstvu, kao i da se prekogranični prijevoz putničkih automobila odvijao uz podršku pripadnika grupe i to službenika UIOBiH, službenika Granične policije i drugih. U tom smislu Sud BiH je ocijenio da se i bojazan od ponavljanja krivičnog djela, odnosno njegovog dovršenja, u ovom procesnom momentu može kvalitetno osigurati upravo zabranom kontaktiranja i zabranom putovanja, s obzirom na to da će na taj način osumnjičeni biti spriječeni da ponovo ostvare međusobni kontakt i kontakt s drugim licima s kojima su, kako se osnovano sumnja, preduzimali radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela. Sve opisane okolnosti slučaja, prema mišljenju Suda BiH, ukazuju na to da će osumnjičeni bez navedenih mjera zabrane biti u mogućnosti ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače, te skrivati tragove važne za krivični postupak, kao i nastaviti preduzimati radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela.

14. Kada su u pitanju „žalbeni navodi“ odbrane osumnjičenih da su od momenta kada je pritvor ukinut do momenta održavanja ročišta povodom navedenog prijedloga osumnjičeni već putovali i napuštali BiH, nasuprot svim okolnostima predmetnog slučaja, prema ocjeni Suda BiH oni ne pružaju dovoljne garancije da osumnjičeni neće utjecati na istragu, odnosno daljnji tok predmetnog krivičnog postupka koji se vodi protiv njih. Također, Sud BiH je naveo da je prilikom donošenja rješenja ispitao okolnosti „lične prirode“ u odnosu na apelanta, odnosno mogućnost da u kontinuitetu ostvaruje neophodni medicinski tretman. Sud BiH dalje obrazlaže zašto nije prihvatio prijedlog Tužilaštva u pogledu određivanja mjere zabrane napuštanja boravišta, te sud navodi da je razmotrio mogućnost primjene drugih, blažih mjera, ali je ocjenjujući sve navedene činjenice i okolnosti u njihovoj sveukupnosti zaključak Suda BiH da se u konkretnom slučaju nesmetano vođenje postupka može osigurati jedino mjerama koje je izrekao.

15. Sud BiH, odlučujući o žalbi Tužilaštva, apelanta i ostalih osumnjičenih, donio je Rješenje broj S1 2 K 022481 17 Kv 6 od 11. septembra 2017. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja uz prijedlog da Vijeće žalbu uvaži, osporeno rješenje ukine, ukine određene mjere zabrane ili alternativno da Sud BiH osporavano rješenje vrati na ponovno odlučivanje. Apelant je osporio zaključke u pogledu postojanja osnovane sumnje, te u odnosu na zabranu sastajanja naveo da je ova mjera neprovediva jer apelant ne zna ko su svjedoci u predmetu. Kada je riječ o mjeri zabrane putovanja, u žalbi se navodi da je od apelantovog lišenja slobode isteklo maksimalno trajanje pritvora u istrazi, te imajući u vidu da mjere zabrane predstavljaju zamjenu za pritvor, te da se na njih primjenjuju odredbe koje se primjenjuju na pritvor, to, prema apelantovom mišljenju, isticanje maksimalnog trajanja pritvora čini određivanje mjera zabrane nedopuštenim. Dalje se navodi da mjera pritvora predstavlja sankciju za nepoštovanje mjera zabrane, a s obzirom na to da je osumnjičeni već proveo maksimalno vrijeme u pritvoru, takva situacija u konkretnom slučaju nije moguća. Također, apelant je isticao da mjere zabrane koje su u konkretnom slučaju određene nisu propisane u ZKP jer on ne poznaje mjeru zabrane kontaktiranja ili povezivanja, a ni približavanja na bilo koju udaljenost, nego isključivo zabranu sastajanja, te se pozvao na praksu Ustavnog suda BiH u predmetu AP 1381/12. Također, apelant je isticao da su mjere nerazumljive, da je prekoračen prijedlog Tužilaštva i da su neosnovane. Sud BiH navodi odgovore odbrana na žalbu Tužilaštva.

16. Nakon što je ispitalo osporavano rješenje u granicama žalbenih navoda i nakon izvršenog uvida u spis, vanpretresno vijeće je donijelo navedenu odluku. Između ostalog, vijeće je razmotrilo navode branilaca koji su osporili određivanje mjera zabrane iz člana 126. stav 2. ZKPBiH. U tom smislu, Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda kada se mjera može izreći. Također, Sud BiH je ocijenio neosnovanim apelantove navode kojim ukazuje da su mjere zabrane alternativne mjeri pritvora i da se ne mogu izreći nakon proteka maksimalnog trajanja pritvora u istrazi budući da su mjere zabrane samostalne mjere osiguranja prisustva osumnjičenih odnosno optuženih i uspješnog vođenja postupka, čije je trajanje propisano odredbama člana 126.b stav 6. ZKPBiH, koju odredbu Sud BiH citira.

17. Također, vijeće je razmotrilo navode branilaca koji su u svojim žalbama osporavali određivanje mjere zabrane sastajanja s određenim licima iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKP. U tom smislu, vijeće nalazi da je u osporavanom rješenju pravilno sud našao opravdanim osumnjičenim izreći mjeru zabrane iz člana 126.a) stav 1. tačka c) ZKPBiH, a koja mjera je, i prema ocjeni tog vijeća, neophodna radi otklanjanja opasnosti od uništavanja, sakrivanja, izmjene ili krivotvorenja dokaza ili tragova važnih za ovaj predmet, kao i otklanjanja opasnosti od utjecaja na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, te ponavljanje predmetnih krivičnih djela osumnjičenih, te ponovio zaključak prvostepenog suda u tom dijelu i ocijenio da je neophodno kumulativno egzistiranje ove mjere s mjerom zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH.

18. U tom smislu, iako u svojim žalbama branioci apostrofiraju činjenicu da osumnjičenima nije poznat identitet svjedoka zbog čega ne mogu ugroziti krivični postupak, vijeće ističe da je već u ranijim rješenjima suda konstatirano da su u dotadašnjem toku postupka prikupljena saznanja o konkretiziranom vršenju utjecaja pojedinih osumnjičenih na lica koja bi eventualno mogla imati saznanja o otuđenju i otkupu motornih vozila. S tim u vezi, iako je utjecaj na svjedoke konkretiziran samo od pojedinih osumnjičenih, vijeće napominje da se oni nalaze de facto u procesnoj, a s obzirom na sadržaj dokaza u spisu i u činjeničnoj zajednici, u kakvoj situaciji je utjecaj jednog od osumnjičenog na svjedoka predmetnih događaja od nesumnjive koristi i za ostale osumnjičene. Upravo zbog toga neophodno je postupanje Suda BiH s naročitim oprezom kada je riječ o onemogućavanju da se koluziona opasnost koja postoji kod osumnjičenih realizira, a u skladu s dužnošću Suda BiH da očuva integritet krivičnog postupka i njegov nesmetan tok, a kojom svrhom se, prema ocjeni tog vijeća, a suprotno navodima branilaca, sud rukovodio prilikom donošenja osporavanog rješenja i određivanja mjere zabrane sastajanja iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH. Slijedom navedenog, Sud BiH je navode branilaca istaknute u tom pravcu odbio kao neosnovane.

19. Osvrćući se na navode apelantovog branioca kojima je isticao da je Sud BiH prilikom donošenja osporavanog rješenja odredio mjere zabrane koje nisu propisane ZKP, budući da on ne poznaje mjeru zabrane kontaktiranja ili povezivanja, a ni približavanja na bilo koju udaljenost, vijeće je navelo da je izrekom osporavanog rješenja, a i u okviru obrazloženja, navedeno da je in concreto riječ o mjeri zabrane sastajanja s određenim licima, a koja formulacija je upravo predviđena članom 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH, pri čemu vijeće ističe da preostali dio teksta predstavlja opis i preciziranje spomenute mjere zabrane, koju je Sud BiH, shodno odredbama člana 126.c stav 3. ZKPBiH, dužan navesti u rješenju kojim se određuju mjere zabrane. Vijeće je istaklo da je spomenutim odredbama propisana i obaveza suda da između ostalog odredi i razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenom licu, a što je pravilno učinjeno i u osporavanom rješenju sudije za prethodni postupak, zbog čega je vijeće prigovore branioca iznesene u tom pravcu odbilo kao neosnovane.

20. Imajući u vidu navedeno, vijeće u obrazloženju osporavanog rješenja, suprotno braniočevim navodima, nije našlo elemente proizvoljnosti odnosno prekoračenja zahtjeva, niti je utvrdilo da je Sud BiH prilikom njegovog donošenja načinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka j) i k) ZKPBiH.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant u apelaciji ističe povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant u apelaciji problematizira da li mjere zabrane predstavljaju zamjenu za pritvor i da li se na mjere zabrane propisuju rokovi koje ZKPBiH primjenjuje za pritvor. Apelant s tim u vezi navodi da je isteklo šest mjeseci od njegovog lišenja slobode i da je isteklo maksimalno trajanje pritvora, a budući da mjere zabrane predstavljaju zamjenu za pritvor, prema apelantovom mišljenju, nakon proteka navedenog roka trajanja mjere pritvora ne može se izreći ni mjera zabrane. Osim navedenog, apelant ukazuju da mu je izrečena mjera zabrane koju ZKPBiH ne poznaje, odnosno kontaktiranje i povezivanje s osumnjičenim i svjedocima i približavanje na 100 metara, što unosi pravnu nesigurnost. Apelant je podneskom od 4. decembra 2017. godine obavijestio Ustavni sud da ostaje pri apelaciji u cijelosti, te da je Sud BiH, uprkos povredama za koje apelant nalazi da su počinjene u izvornom rješenju, donio novo rješenje (od 13. novembra 2017. godine) u kojem je navedeno da i dalje postoje razlozi za određene mjere zabrane apelantu.

b) Odgovor na apelaciju

22. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima koje je iznio u osporenom rješenju, te nalazi da su pravilno primijenjene relevantne odredbe ZKP, za šta je sud dao obrazloženje, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Odjeljak 4 - "Mjere zabrane" Član 126.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Član 126.a Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,

b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,

c) zabranu sastajanja s određenim osobama,

d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu, i

e) privremeno oduzimanje vozačke dozvole.

(2) Ostale mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 126. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere.

Član 126.b Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(2) Kada odlučuje o pritvoru, Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.

(3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.

(4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa - taj sudija, odnosno predsjednik vijeća.

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a Tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stav (7) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Član 126.c Sadržaj mjera zabrane (1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog Sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.

(2) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane putovanja Sud će narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje zabrane korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Rješenje će sadržavati lične podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.

(3) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja Sud će odrediti mjesto i područje te udaljenost ispod koje im se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti.

(4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim licima Sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenom licu.

(5) U rješenju kojim izriče mjeru povremenog javljanja određenom organu Sud će odrediti službeno lice kojem se osumnjičeni ili optuženi mora javljati, rok u kojem se mora javljati i način vođenja evidencije o javljanju osumnjičenog ili optuženog.

(6) U rješenju kojim izriče mjeru privremenog oduzimanja vozačke dozvole Sud će navesti kategorije za koje će vozačka dozvola biti suspendovana. Rješenje će sadržavati lične podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

26. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava iz člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku.

27. Saglasno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

28. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o mjerama zabrane ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

29. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

Ostala prava

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Suda BiH protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 3. septembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 23. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

33. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud najprije zapaža da apelant osporava odluku redovnog suda koja se odnosi na mjere zabrane: zabrana putovanja i zabrana sastajanja s određenim licima. Nadalje, iz osporenih odluka proizlazi da je cilj izrečenih mjera efikasno vođenje krivičnog postupka. Slijedom navedenog, imajući u vidu suštinu apelantovih navoda, tj. da su mjere zabrane izrečene nakon što je protekao rok za njihovo izricanje, jer je apelant šest mjeseci bio u pritvoru, kao i da mu je izrečena mjera zabrane koja nije predviđena u odredbama ZKPBiH, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u kontekstu prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

34. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

35. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

36. U odnosu na pravo na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud; Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godina, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V).

37. U konkretnom slučaju apelantu su određene mjere zabrane putovanja (te mu je s ciljem izvršenja ove mjere oduzet pasoš), kao i zabrana sastajanja s određenim licima, odnosno međusobno kontaktiranje ili povezivanje na bilo koji način s ostalim osumnjičenim i svjedocima u konkretnom krivičnom predmetu, uključujući bilo koji vid neposredne i posredne komunikacije kao i približavanje njima na udaljenosti do 100 metara. Shodno navedenom, proizlazi da izrečene mjere predstavljaju ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja u smislu navedenog stava. Na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica da apelantu nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma i da održava kontakte sa vanjskim svijetom, ali uz navedena ograničenja (vidi, mutatis mutandis, De Tommaso protiv Italije, presuda od 27. februara 2017. godine, stav 88).

38. Ustavni sud podsjeća da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i postići pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud, pored ostalih, Battista protiv Italije, aplikacija broj 43978/09, stav 37, ECHR 2014; naprijed citiranu Khlyustov, stav 64).

39. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom“ zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnovu u domaćem pravu već upućuje i na kvalitet zakona u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim licima i predvidiv u pogledu njegovih efekata (vidi citiranu De Tommaso protiv Italije, stav 106. s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Pri tome, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.

40. U konkretnom slučaju, iz apelantovih navoda proizlazi da osporava da su mjere zabrane zasnovane na relevantnim odredbama ZKP kako u pogledu proteka roka tako i u pogledu sadržaja naredbe iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKP.

41. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da u odnosu na apelanta, kao i na ostala navedena lica, postoje dokazi koji ukazuju na osnovanu sumnju da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, a što je sud ispitao prije donošenja rješenja o mjerama zabrane. Također, Tužilaštvo je u odnosu na apelanta i ostale navelo zašto smatra da su mjere zabrane potrebne, a Sud BiH je utvrdio da je izricanje mjera opravdano, dajući veoma konkretna obrazloženja u odnosu na apelanta i ostale, a u vezi s konkretnim krivičnim postupkom. Kada je u pitanju apelantov navod da je bio u pritvoru i da je istekao rok od šest mjeseci, iz kojih razloga više nije moguće izreći mjere zabrane jer su mjere zabrane alternativne pritvoru i ne mogu se izreći nakon proteka maksimalnog roka trajanja pritvora, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH ispitao ove navode i u toku redovnog postupka i ocijenio ih neosnovanim pozivajući se na odredbu člana 126.b stav 6. ZKPBiH, kojom je propisano trajanje mjera zabrane „dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude, ako tom licu nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne, ako je tom licu izrečena kazna zatvora“, kao i koliko dugo može trajati mjera zabrane putovanja. Također, Sud BiH je naglasio da se zbog kršenja mjera zabrane osumnjičenim odnosno optuženim može odrediti pritvor. Ustavni sud smatra da upravo član 126.b stav 5. ZKP (a ne stav 6. kako je u rješenju navedeno) pravi jasnu razliku u trajanju mjere pritvora (koji je ograničen u svim fazama postupka i koji se mora striktno primjenjivati) u odnosu na mjere zabrane koje nisu ograničenog karaktera, iako postoji obavezna kontrola opravdanosti i mjera zabrane. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u rješenju koje je donio, a u vezi s apelantovim navodima da su mu izrečene mjere koje nisu propisane u ZKPBiH (kontaktiranje i povezivanje i približavanje na određenoj udaljenosti svjedocima i osumnjičenim), ukazao da je apelantu (i ostalim) izrečena konkretno mjera zabrane sastajanja s određenim licima, a koja formulacija je propisana odredbama ZKPBiH, a da preostali dio teksta predstavlja opis i preciziranje spomenute mjere zabrane, a što je sud dužan navesti, te je taj apelantov navod smatrao neosnovanim. Imajući u vidu jasna i detaljna obrazloženja rješenja Suda BiH koja su donijeta uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane apelantu izrečene u skladu sa zakonom.

42. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li su mjere zabrane koje su apelantu izrečene nužne i neophodne u demokratskom društvu, odnosno da li su proporcionalne cilju kojem se teži.

43. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane koje su izrečene apelantu posljedica postupka koji se vodi protiv apelanta kao osumnjičenog (i ostalih lica), da je predmet u fazi istrage i da je sud ocijenio da su izrečene mjere neophodne radi uspješnog vođenja krivičnog postupka, odnosno prema mišljenju suda „sve opisane okolnosti slučaja ukazuju da će osumnjičeni, bez navedenih mjera zabrane, biti u mogućnosti ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače, te skrivanje tragova važnih za postupak i nastaviti preduzimati radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela.“ Stoga, Ustavni sud nalazi da su te mjere određene s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka i utvrđivanja istine, što sigurno, bez obzira na konačan rezultat postupka, opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka i sprečavanja kriminala, te one ne predstavljaju pretjeran teret za apelanta u odnosu na cilj koji se njima želi postići u datoj situaciji, pogotovo što, bez obzira na trajanje mjera zabrane koje su određene rješenjem suda (dok za tim postoji potreba), postoji obaveza kontrole opravdanosti mjera zabrane svaka dva mjeseca, o čemu će redovni sud voditi računa, te ocijeniti njihovu daljnju opravdanost i ukinuti mjere čim nađe da za njih više ne egzistiraju razlozi, odnosno ne postoje okolnosti zbog kojih su određene. Također, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije ukazao na neproporcionalnost izrečenih mjera, već je, u suštini, osporio njihovu zakonitost koju je Ustavni sud prethodno ispitao.

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su osporena rješenja jasna i obrazložena, donijeta u skladu sa zakonom, te kada je sud naveo jasne razloge za neophodnost izricanja mjera zabrane.

46. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4391/17 (F. V.) | Sudska praksa | Aktio