Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1588/17 (S. B., D. V. i S. J.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1588/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1588/17, rješavajući apelaciju S. B. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli S. B., D. V. i S. J. protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 033012 15 Rev od 31. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. B., D. V. i S. J. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Manda Mišanović, advokat iz Petrova, podnijeli su 24. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 033012 15 Rev od 31. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbačena je revizija apelanata (kao tužilaca), u postupku koji se vodio radi utvrđenja pravnog odnosa i ništavosti ugovora.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanata (koji je bliže naveden u izreci prvostepene presude) koji se odnosi na nenovčano potraživanje, te da je u tužbi apelanata označena vrijednost spora 10.000 KM. Vrhovni sud je istakao da kada se tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje, da je za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju tužilac označi u tužbi (član 53. stav 2. tačka 4. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP, i član 316. stav 1. u vezi sa članom 321. stav 2. ZPP). Nadalje, ako je tužilac suviše visoko ili suviše nisko označio vrijednost predmeta spora, sud će najdocnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora (stav 3. člana 321. ZPP). Zatim, da nakon toga nastupa prekluzija u pogledu mogućnosti da sud odredi vrijednost predmeta spora, te da se u daljem toku postupka ista ne može mijenjati. Vrhovni sud je naglasio da kada se tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje, da se vrijednost predmeta spora koju su tužioci označili u tužbi ne može mijenjati u daljem toku postupka u pogledu tog istog zahtjeva i svaka dispozicija stranaka u tom pravcu je nedozvoljena. U vezi sa navedenim je istaknuto da je bez pravnog dejstva to što su apelanti „u nastavku ročišta za glavnu raspravu 11. decembra 2013. godine, ostajući kod tužbenog zahtjeva, u troškovniku koji su priložili u spis označili vrijednost predmeta spora u iznosu od 31.000,00 KM“. Vrhovni sud je zaključio da kako vrijednost predmeta spora od 10.000,00 KM ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, da proizlazi, saglasno odredbi člana 237. stav 2. ZPP (kojom je propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM), da revizija apelanata nije dozvoljena.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na pravično suđenje jer je Vrhovni sud, odbacujući reviziju apelanata, proizvoljno primijenio odredbe ZPP. Name, apelanti navode da je istina da su u tužbi označili vrijednost spora u visini od 10.000,00 KM ali da su apelanti na prvom održanom pripremnom ročištu 29. avgusta 2013. godine povećali vrijednost spora na 31.000,00 KM, a koju povećanu vrijednost su prvostepeni i drugostepeni sud prihvatili, te da je netačno da su apelanti tek u advokatskom troškovniku odredili vrijednost spora.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio ZPP kada je odbacio reviziju apelanata kao nedopuštenu. U vezi s tim, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZPP u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud primjećuje da je tačan navod apelanata da je Vrhovni sud pogrešno istakao da su apelanti tek u troškovniku na glavnoj raspravi označili vrijednost predmeta spora u iznosu od 31.000,00 KM, umjesto na pripremnom ročištu. Međutim, s obzirom na obrazloženje Vrhovnog suda u kojem, tumačeći relevantne odredbe ZPP, navodi da vrijednost predmeta spora koju su apelanti označili u tužbi, s obzirom da se tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje, ne može mijenjati u daljem toku postupka (dakle, da apelanti kao tužioci ne mogu mijenjati vrijednost spora), sporni navod Vrhovnog suda ne utiče na drugačije rješenje konkretnog predmeta, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1588/17 (S. B., D. V. i S. J.) | Sudska praksa | Aktio