Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1778/17 ("Tehnograd Company" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1778/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1778/17, rješavajući apelaciju "Tehnograd Company" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Tehnograd Company" d.o.o. Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 139672 14 Rev od 14.
februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Tehnograd Company" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 8. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 139672 14 Rev od 14. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, poništeno je apelantovo rješenje o otkazu Ugovora o radu od 1. jula 2008. godine, te je naloženo apelantu da tužitelja (S. S.) vrati na posao, rasporedi na radno mjesto ne kojem je bio prije otkaza ugovora o radu i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da među strankama nije sporno da su ekonomski, tehnički i organizacijski razlozi doveli do prestanka potrebe za radom izvjesnog broja zaposlenika kod apelanta. Međutim, da je sporno da li je apelant kao poslodavac, umjesto ranije obaveze da izradi program zapošljavanja, odnosno zbrinjavanja viška radnika, postupio po izmijenjenom članu 98. Zakona o radu, kojim je predviđeno konsultovanje sa vijećem zaposlenika, odnosno sindikatom. Naime, da se obavezno konsultovanje u smislu člana 98. i člana 99. Zakona o radu zasniva na aktu u pismenoj formi, koji je pripremio poslodavac i koji se dostavlja vijeću zaposlenika ili sindikatu prije početka konsultovanja i sadrži tačno određene podatke. Vrhovni sud je istakao da je apelant izradio Program zbrinjavanja tehnološkog viška zaposlenika zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga, koji nižestepeni sudovi cijene kao pismeni akt i kao osnovu za konsultovanje, ali da utvrđuju iz provedenih dokaza da program nije sadržavao podatke precizno navedene u stavu 2. člana 99. Zakona o radu (kojim je propisano, između ostalog, da akt u pismenoj formi iz stava 1. tog člana treba da sadrži, naročito, slijeće podatke: razloge za predviđeno otkazivanje ugovora o radu, broj i kategoriju zaposlenika za čije je ugovore predviđen otkaz, mjere za koje poslodavac smatra da se pomoću njih mogu izbjeći neki ili svi predviđeni otkazi (npr. raspoređivanje zaposlenika na drugo radno mjesto kod istog poslodavca, prekvalifikacija gdje je to potrebno, privremeno skraćivanje radnog vremena), mjere za koje poslodavac smatra da bi mogle pomoći zaposlenicima da nađu zaposlenje kod drugog poslodavca, mjere za koje poslodavac smatra da se mogu poduzeti u cilju prekvalificiranja zaposlenika radi zapošljavanja kod drugog poslodavca), niti da je na osnovu tog akta izvršeno konsultovanje sa sindikatom. U vezi s tim je istaknuto da okolnost da sindikat nije dostavio svoju suglasnost za otkaz ugovora o radu, sama za sebe, ne utiče na zakonitost pobijane odluke, kako se navodi i u apelantovoj reviziji. Međutim, Vrhovni sud je naglasio da, suprotno apelantovim revizijskim navodima, da apelant kao tuženi nije ispoštovao odredbe vezane za postupak prije otkaza ugovora o radu, odnosno da nije sačinio akt u pismenoj formi na način kako je propisano članom 99. Zakona o radu, sa jasno nabrojanim podacima, te da o istom nije raspravljano niti se apelant konsultovao sa sindikatom, te da zbog toga sudovi nisu mogli ulaziti i u socijalno-ekonomsku pa i ličnu (profesionalnu) svrhovitost otkaza ugovora o radu tužitelju. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da nisu bile ispunjene zakonom propisane pretpostavke za otkaz ugovora o radu tužitelju. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo, odnosno da je netačno da je predmetno rješenje o otkazu Ugovora o radu nezakonito, te da je nezakonit postupak koji je prethodio njenom donošenju.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o radu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman