Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3419/16 ("INTERKERAMIKA" d.o.o. Bihać)
Odluka donesena 30. 11. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3419/16
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
30. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP 3419/16, rješavajući zahtjev „INTERKERAMIKA“ d.o.o. Bihać za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „INTERKERAMIKA“ d.o.o.
Bihać za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „INTERKERAMIKA“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 10. augusta 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 012491 14 Rev od 31. maja 2016. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 012491 14 Gž2 od 7. marta 2014. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 012491 09 P 2 od 29. novembra 2013. godine. Apelant je 1. februara i 9. novembra 2017. godine urgirao za postupanje po apelaciji. Apelant je 16. novembra 2017. godine podnio urgenciju Ustavnom sudu za postupanje po apelaciju, u kojoj je naveo da, u slučaju da Ustavni sud odredi privremenu mjeru, tražilac izvršenja ne trpi nikakve štetne posljedice, dok bi u suprotnom apelant, u slučaju da se održi usmeno javno nadmetanje i proda njegov udio, pretrpio nesagledivu štetu. Nadalje, apelant je 21. novembra 2017. godine, obavijestio Ustavni sud da je odloženo zakazano usmeno javno nadmetanje za prodaju predmetnog vlasničkog udjela apelanta, te je predložio Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru kojom bi, u predmetu broj 17 0 P 012491 14 I, zabranio Općinskom sudu prodaju zaplijenjenog vlasničkog udjela apelanta u pravnom licu ,,INTERKERAMIKA-EURO“ d.o.o. Bihać do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Apelant je 14. novembra 2017. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio Općinskom sudu prodaju zaplijenjenog vlasničkog udjela apelanta u pravnom licu „INTERKERAMIKA-EURO“ d.o.o. Bihać, zakazana za 20. novembar 2017. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
3. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 012491 09 P 2 od 29. novembra 2013. godine, obavezan je apelant da isplati Hajri Nakiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime prometne vrijednosti osnivačkog udjela tužitelja u apelantu, kao društvu, a koji se sastoji od 49% dijela nekretnina bliže označenih u izreci presude - iznos od 357.506,92 KM, na ime 49% vrijednosti robe na zalihi apelanta - iznos od 511.969,64 KM, te na ime 49% vrijednosti vozila u vlasništvu apelanta - iznos od 40.448,22 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, i troškovima parničnog postupka, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Presudom je dalje odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu za isplatu prometne vrijednosti osnivačkog udjela u društvu tužitelja preko dosuđenog iznosa, kao i sa preostalim zahtjevom za naknadu parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, te zahtjev tužitelja da se zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos obračunavaju počev od 1. septembra 2009. godine. Presudom je odbijen i apelantov zahtjev da mu tužitelj nadoknadi troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među strankama nije bilo sporno da su tužitelj i zakonski zastupnik apelanta vlasnici apelanta i to tužitelj sa 49%, a zakonski zastupnik apelanta sa 51%. Dalje je naveo da se apelant nije protivio istupanju tužitelja iz društva, pa je u predmetnoj pravnoj stvari između parničnih stranaka bila sporna visina tržišne vrijednosti apelanta. Općinski sud je citirao odredbu člana 340. Zakona o privrednim društvima FBiH, kojom je propisano da član društva ima pravo tužbom tražiti istupanje iz društva, ako su mu ostali članovi ili organi društva prouzrokovali štetu ili je spriječen da ispunjava svoje obaveze ili mu društvo nameće nesrazmjerne obaveze. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da je iz dokaza koje je izveo tužitelj proizilazilo da je apelant onemogućio tužitelja, kao osnivača, da pristupi društvu. Istaknuto je da se i apelant, u odgovoru na tužbu, nije protivio da tužitelj istupi iz društva, pa je prvostepena presuda, koja je donesena u prethodnom postupku po istoj tužbi, bila pravosnažna u dijelu gdje je utvrđeno da je tužitelj istupio iz članstva apelanta sa danom 1. septembar 2009. godine. Nadalje, citirana je i odredba člana 342. Zakona o privrednim društvima FBiH, prema kojoj član koji je istupio iz društva ima pravo na nadoknadu tržišne vrijednosti udjela na dan prestanka članstva. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je visina tržišne vrijednosti apelanta utvrđena na temelju vještačenja po vještacima građevinske, mašinske i financijske struke, koji su u toku postupka utvrdili i identifikovali koje nekretnine pripadaju apelantu do momenta prestanka članstva tužitelja u društvu, te zatim utvrdili tržišnu vrijednost vozila apelanta, vrijednost nekretnina i tržišnu vrijednost roba na dan 1. septembar 2009. i 8. septembar 2009. godine, a prema popisnim listama. Istaknuto je da je u suštini između parničnih stranaka bila sporna samo tržišna vrijednost roba apelanta u momentu kada je tužitelj obavijestio apelanta da istupa iz društva (1. septembar 2009.godine), odnosno da je apelant smatrao da je stvarna tržišna vrijednost, vrijednost utvrđena prema popisnim listama od 8. septembra 2009. godine, i to u visini koju je, prema dopunskom nalazu, utvrdio vještak financijske struke Esma Kovačević. Međutim, Općinski sud nije prihvatio apelantove navode da je stvarna tržišna vrijednost roba apelanta ona koja je navedena u popisnim listama od 8. septembra 2009 godine iz razloga što je smatrao da je stvarna vrijednost roba apelanta konstatovana u popisu od 1. septembra 2009. godine kada je tužitelj istupio iz društva. Istaknuto je da su navedenog dana prilikom popisa bili prisutni tužitelj, članovi komisijeradnici i sadašnji zakonski zastupnik apelanta, a u to vrijeme osnivač sa 51% vlasničkog udjela, dok je popis roba od 8. septembra 2009. godine, sačinjen po odluci sadašnjeg zakonskog zastupnika apelanta bez prisustva tužitelja. Stoga je Općinski sud ocijenio da naknadni popis od 8. septembra 2009. godine, bez prisustva tužitelja, nije odgovarao popisu od 1. septembra 2009. godine, kada su sve ovlaštene osobe bile prisutne, te nije mogao prihvatiti popis i vrijednost roba od 8. septembra 2009. godine kao relevantan. Istaknuto je da je navedeni popis sačinjen po internoj odluci apelanta i nije se mogao prihvatiti kao dokaz o stvarnoj vrijednosti roba u vrijeme kada je tužitelja istupio iz društva. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da su svi apelantovi prigovori na način popisa roba na dan 1. septembar 2009. godine bili neosnovani, te da apelant ničim nije dokazao svoje tvrdnje vezane za bilo kakve zloupotrebe od strane tužitelja, odnosno da popisne liste od 1. septembra 2009. godine nisu odgovarale stvarnom stanju roba na zalihama.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 012491 14 Gž2 od 7. marta 2014. godine, odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno smatrao relevantnim popisne liste i utvrđenu vrijednost roba na zalihama u skladištu sa danom 31. august 2009. godine, a utvrđeno od strane ekonomskog vještaka Almira Lipovače, na temelju popisnih lista od 13.i 14. jula 2009. godine i na osnovu bilansnog stanja apelanta sa danom 31. augusta 2009. godine, u vrijeme prije istupanja tužitelja iz apelanta. S tim u vezi, obrazloženo je da je prema odlukama nadležnih organa apelanta, tužitelj razriješen dužnosti direktora 22. jula 2009. godine, da mu je odlukom zabranjeno raspolaganje imovinom apelanta, te je tužitelj istupio iz društva 1. septembra 2009. godine. Dalje je obrazloženo da su prije navedenog dana tužitelj i apelant u njihovom prisustvu uz imenovanu popisnu komisiju sačinili redovni popis roba na zalihama u skladištu. Po mišljenju Kantonalnog suda, popis roba na zalihama sačinjen u julu 2009. godine (13. i 14. jula) i vrijednost roba prema bilansu stanja sa danom 31. august 2009. godine, su bili relevantni dokumenti o vrijednosti roba zaključno sa danom 31. augusta 2009. godine. Naime, obrazloženo je da je popis sačinjen na propisan način u prisustvu oba osnivača od strane imenovane popisne komisije, pa je stoga prvostepeni sud pravilno uzeo u obzir te isprave kao dokaze o vrijednosti roba na zalihama. Kantonalni sud je zaključio da vanredni popis roba na zalihama sačinjen 8. septembra 2009. godine od samog apelanta a bez prisustva tužitelja, nije bio relevantan jer je sačinjen nakon što je tužitelj kao osnivač istupio iz društva 1. septembra 2009. godine. Istaknuto je da navedenom popisu i nije prisustvovao tužitelj upravo zato što je prije toga već istupio iz društva i što je prije istupanja već sačinjen redovni popis robe na zalihama u prisustvu oba osnivača. Stoga, po ocjeni Kantonalnog suda, nije bila bitna apelantova tvrdnja da je tužitelj bio pozvan na vanredni popis ali da nije htio učestvovati u popisu.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 P 012491 14 Rev od 31. maja 2016. godine, odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije bio osnovan revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, obrazložio je da su u predmetnoj činjenično-pravnoj situaciji, iz koje je proizilazilo da je tužitelj osnivač apelanta, koliki su njegovi osnivački udjeli, odnosno sredstva koja je unio i koliki je obim štete, pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo, odredbe čl. 340. i 342. Zakona o privrednim društvima FBiH.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu kao sastavni dio prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je za posljedicu imalo pogrešno i nepotpuno utvrđenje činjenica bitnih za rješavanje ove pravne stvari. Apelant smatra da je pogrešan stav redovnih sudova da je redovni popis, izvršen u prisutnosti osnivača apelanta, jedino mjerodavan za utvrđenje vrijednosti robe na zalihi, te s tim u vezi citira odredbe čl. 25. i 26. Zakona o računovodstvu i reviziji u FBiH. Ističe da je prvostepeni sud morao izvršiti uvid u Statut apelanta kako bi mogao donijeti pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku o tužiteljevom tužbenom zahtjevu. Apelant je citirao određeni član Statuta, i istaknuo da je navedenom odredbom propisano da se naknada-otpremnina isplaćuje u tri rate, dok je prvostepeni sud odlučio da se isplata po tužbenom zahtjevu izvrši u roku 30 dana od dana donošenja presude. Smatra da je prvostepeni sud kao jedini mjerodavan datum za istupanje iz društvo mogao utvrditi datum kada je podnesena tužba, te u tom slučaju bi morao uzeti u obzir i rezultate vanrednog popisa zaliha robe od 8. septembra 2009. godine. Imajući u vidu da je postupak neopravdano dugo trajao (nepunih šest godina), apelant traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM u odnosu na utvrđenu povredu prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
10. U pogledu zahtjeva za privremenu mjeru, apelant navodi da je na osnovu osporene prvostepene presude pokrenut izvršni postupak pred Općinskim sudom, te da je Općinski sud donio zaključak o prodaji, kojim je odredio prvu prodaju zaplijenjenog vlasničkog udjela apelanta u pravnom licu „INTERKERAMIKA-EURO“ d.o.o. Bihać, i to putem usmenog javnog nadmetanja 20. novembra 2017. godine u 9 sati. U zahtjevu od 21. novembra 2017. godine, apelant ističe da je zahtjev opravdan jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o privrednim društvima, te da nisu imali u vidu relevantne odredbe Statuta apelanta.
11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. Ustavni sud podsjeća da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere nije posebno obrazložio, nego ga je u suštini zasnovao na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, što u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo postupanje nadležnog suda po odluci koja je pravosnažna i izvršna.
14. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove u kontekstu navoda iz zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelant osim navoda koji se tiču merituma spora, a koje Ustavni sud ne može ispitivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje o meritumu apelacije, nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost određivanja privremene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan jer u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje odredba člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
15. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman