Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3620/17 (I. B., D. M., K. M., M. Š., I. P. i T. Z.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3620/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3620/17, rješavajući apelacije Ivana Bagarića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ivan Bagarić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 031356 17 Rev od 6. juna 2017. godine, Davorka Matić protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032725 16 Rsž od 9. februara 2016. godine, Katica Mihaljević protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032730 15 Rsž od 23. februara 2017. godine, Mate Šteko protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032772 16 Rsž od 23. avgusta 2017. godine, Ilija Perković protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032764 16 Rsž od 23. avgusta 2017. godine i Tomislav Zrno protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032766 16 Rsž od 23. avgusta 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3620/17
1. Ivan Bagarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 25. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 031356 17 Rev od 6. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 031356 15 Rsž od 2. decembra 2016. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Rs 031356 14 Rs od 27. oktobra 2015. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže Kanton 10 (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime razlika manje isplaćene osnovne plate isplati određeni novčani iznos za period od 1. juna 2011. godine do 30. juna 2015. godine.
AP-4251/17
2. Davorka Matić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Livna, koju zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnijela je 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 032725 17 Rev od 24. avgusta 2017. godine, kojim je odbačena apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 032725 16 Rsž od 9. februara 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-449/17 od 15. juna 2017. godine, a u vezi sa predmetom AP-1094/17, konstatuje se da je presuda Kantonalnog suda od 9. februara 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda broj 68 0 Rs 032725 14 Rs od 20. januara 2016. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da joj tuženi na ime razlika osnovne plate isplati određeni novčani iznos za period od 1. januara 2012. godine do 30. septembra 2015. godine.
AP-4252/17
3. Katica Mihaljević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Livna, koju zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnijela je 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 032730 17 Rev od 24. avgusta 2017. godine, kojim je odbačena apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 032730 15 Rsž od 23. februara 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-713/17 od 10. maja 2017. godine, a u vezi sa predmetom AP-1201/17, konstatuje se da je presuda Kantonalnog suda od 23. februara 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog i preinačena Presuda Općinskog suda broj 68 0 Rs 032730 14 Rs od 28. maja 2015. godine, na način da je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da joj na ime razlika osnovne plate isplati određeni novčani iznos za period od 1. januara 2012. godine do 28. februara 2015. godine. AP-4346/17
4. Mate Šteko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 19. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 032772 16 Rsž od 23. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda broj 68 0 Rs 032772 14 Rs od 12. januara 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi na ime razlika osnovne plate isplati određeni novčani iznos za period od 1. jula 2011. godine do 30. septembra 2015. godine.
AP-4347/17
5. Ilija Perković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 19. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 032764 16 Rsž od 23. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda broj 68 0 Rs 032764 14 Rs od 12. maja 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi na ime razlika osnovne plate isplati određena novčana sredstva za period od 1. oktobra 2012. godine do 31. decembra 2015. godine.
AP-4402/17
6. Tomislav Zrno (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 24. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 032766 16 Rsž od 23. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda broj 68 0 Rs 032766 14 Rs od 26. januara 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi na ime razlika osnovne plaće isplati određeni novčani iznos za period od 1. oktobra 2011. godine do 30. novembra 2015. godine.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3620/17.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
9. U obrazloženjima osporenih odluka je navedeno, između ostalog, da su apelanti djelatnici tuženog, raspoređeni na radna mjesta policajac, narednik, stariji narednik, viši referent u odjelu poslova i viši inspektor i da im je za utuženi period tuženi obračunavao i isplaćivao platu s obzirom na čin koji im je dodijeljen, u skladu sa Zakonom o policijskim službenicima Kantona 10, Odluci o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plate policijskih službenika MUP-a Kantona 10 i Pravilnika o platama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnog odnosa policijskih službenika MUP-a Kantona 10. Dalje je navedeno da je odredbama člana 1. Zakona o platama i naknadama policijskih službenika Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o platama i naknadama) propisano da se ovim zakonom uređuju plate, platni razredi i koeficijenti za platne razrede policijskih službenika Federacije Bosne i Hercegovine, naknade, kao i druga pitanja koja se odnose na primanja policijskih službenika, te primjena ovog zakona u kantonima. Takođe, u obrazloženjima osporenih odluka je navedeno da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu za utvrđivanje ustavnosti Zakona o plaćama i naknadama donio Odluku broj U-36/11 od 17. aprila 2012. godine kojom je utvrdio da osporeni dio člana 1. navedenog zakona u dijelu koji glasi „te primjena ovog zakona u kantonima“ i čl. 31. do 35. istog zakona nisu u neskladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Shodno tome, ukazano je da je Zakonom o plaćama i naknadama propisan isključivo načelni okvir za uređivanje pitanja visine i načina ostvarivanja plata, naknada, dodataka na platu, koeficijenta i platnih razreda policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutarnjih poslova, a što proizilazi iz odredaba člana 31. Zakona o platama i naknadama kojima je propisano da će se visina i način ostvarivanja plata, naknada i dodataka na platu, koeficijenti i platni razredi policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutarnjih poslova utvrditi kantonalnim propisom koji će sadržavati načela iz člana 4. ovog zakona i biti usklađen sa članom 3. stav 2. i čl. 6, 7. i 9. ovog zakona. Osim toga, u obrazloženjima osporenih odluka je navedeno da je odredbama člana 34. Zakona o platama i naknadama propisano da visinu i način ostvarivanja dodataka na platu i naknade utvrđuje vlada kantona, dok je odredbama člana 35. istog zakona propisana obaveza kantona da u roku od 90 dana od dana donošenja ovog zakona donesu svoje odgovarajuće propise. Pored toga, ukazano je da tuženi nije donio propise iz odredaba člana 31. Zakona o platama i naknadama i da tim zakonom nije propisano da će se isti primjenjivati i u kantonima sve do dana donošenja kantonalnih propisa. Isto tako, istaknuto je da je odredbama člana 68. Zakona o radu propisano da se plate zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, dok je odredbama člana 69. stav 2. ovog zakona propisano da poslodavac ne može zaposleniku obračunati i isplatiti platu manju od plate utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Imajući u vidu da je tuženi obračunao i isplatio apelantima plate (za utužene periode), u skladu sa važećim kantonalnim propisima, a da je odredbama čl. 31. do 35. Zakona o platama i naknadama propisan isključivo načelni okvir, opće smjernice i elementi koje su kantoni dužni primijeniti prilikom donošenja i usaglašavanja propisa iz oblasti plata i naknada policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutarnjih poslova, te da navedenim zakonom nije propisano da će se isti primjenjivati u kantonima sve dok kantoni ne donesu kantonalne propise iz člana 31. tog zakona, zaključeno je da su neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata kojim potražuju razliku plata isplaćenu od strane tuženog u odnosu na visinu plate koja je regulisana odredbama Zakona o platama i naknadama. Najzad, u osporenim odlukama je navedeno da je odredbama člana 31. Zakona o platama i naknadama određeno da se plate policijskih službenika kantona određuju u skladu sa kantonalnim propisima, s tim da osnovna plata ne može biti manja od 70% od prosječne neto plate isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjem objavljenom statističkom podatku (član 6.), a pri tome mora biti ispoštovano načelo „ista plata za isti čin policijskog službenika“ (član 4.) i jedinstveni isplatni koeficijent za obračun plata (član 6.), ali da apelanti tokom postupaka nisu dokazivali da je njihova osnovna plata u utuženim periodima manja od 70% od prosječne neto plate isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Apelacioni navodi
10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnim slučajevima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1368/17 od 18. jula 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman