Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3598/15 (M. K.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3598/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3598/15, rješavajući apelaciju Milana Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Kneževića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 033107 15 Rev od 15. maja 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 033107 13 Gž od 15.

marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 0033107 12 P od 2. novembra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milan Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 18. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 033107 15 Rev od 15. maja 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 033107 13 Gž od 15. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 0033107 12 P od 2. novembra 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Postupajući po ranijim apelacijama istog apelanta Ustavni sud je donio više odluka (vidi, između ostalih, Ustavni sud odluke br. AP 3935/15 od 14. oktobra 2015. godine i AP 2465/13 od 7. oktobra 2014. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Općine Bihać (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Elektroprivrede BiH – Elektrodistribucija Bihać (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 16. augusta odnosno 3. novembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, te zastupnici tuženih su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 17. augusta do 14. novembra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Odlučujući u ponovnom postupku o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 4. januara 2012. godine, Općinski sud je obavezao prvotuženu (Općinu Bihać) da o svom trošku obnovi – izgradi apelantove porušene dvorišne građevinske, pomoćne objekte, ukupne korisne površine od 109 m (stav I izreke presude), te da mu zbog onemogućavanja korištenja poslovnog prostora u periodu od 22. maja 1996. do 22. septembra 2004. godine isplati ukupan iznos od 200.000,00 KM, zajedno s kamatama (stav III izreke presude), te je stavom II izreke presude drugotužena (Elektrodistribucija Bihać) obavezana da na mjestu drvarnice uspostavi stanje koje je bilo prije otpočinjanja radova na gradnji trafostanica, dok je stavom IV izreke presude odbijena preinaka tužbe koju je apelant izvršio nakon zaključenja pripremnog ročišta (sve preciznije navedeno u st. od I do IV izreke presude).

7. Na osnovu velikog broja provedenih dokaza (detaljnije na strani 3. i 4. obrazloženja) i njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Općinski sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi osnovani. Prilikom odlučenja Općinski sud je, između ostalog, imao u vidu da je apelant vlasnik porodične stambene zgrade u Bihaću s pravom korištenja na zemljištu na kojem je izgrađena porodična stambena zgrada i pomoćni objekti, zatim da je organ uprave prvotužene - nadležna građevinska inspekcija u upravnom postupku pravomoćnim rješenjem naredila apelantu uklanjanje bespravno izgrađene garaže, koja je i srušena tokom 1996. godine, da apelant po saznanju za navedeni upravni postupak i rušenje garaže nije podnosio pravna sredstva u upravnom postupku radi eventualnog dokazivanja nezakonitosti upravnih akata kojima je naloženo rušenje garaže. Međutim, Općinski sud je, imajući u vidu da je apelant 1998. godine ishodio odluku Komisije za imovinske zahtjeve i raseljena lica (u daljnjem tekstu: CRPC), zaključio da apelant nije ni bio dužan da osporava upravne akte s obzirom na pravni učinak odluke CRPC kojom su stavljeni van snage svi pravni akti koji su doneseni nakon 1. aprila 1992. godine, iz čega proizlazi da su upravni akti na osnovu kojih je garaža srušena nezakoniti, te za konkretan slučaj nije ni bitno da li je garaža, koja je izgrađena prije 1. aprila 1992. godine, izgrađena sa ili bez građevinske dozvole. U vezi s takvim stavom Općinski sud se pozvao na Aneks

7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum za mir), zatim Amandman broj 6 na Ustav Federacije BiH, te na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to čl. 155, 185. i 189, koje je citirao, kao i na odredbe Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, i to na čl. 27. i 28, koje je također citirao.

8. Nadalje je Općinski sud naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je prvotužena apelantov poslovni prostor svojim rješenjem iz maja 1996. godine dala na privremeno korištenje B. D. (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik) uz plaćanje mjesečne naknade (444 DEM), s tim da je u rješenju konstatirano da je privremeni korisnik vlastitim sredstvima u iznosu od 47.419 DEM doveo poslovni prostor u funkciju, a rješenjem od 17. jula 1998. godine prvotužena je odredila da sa 16. julom 1998. godine prestaje uprava prvotužene na poslovnom prostoru čiji je vlasnik apelant, da se on (zajedno s porodičnom kućom) vraća u posjed apelantu, a da privremenom korisniku prestaje pravo privremenog korištenja poslovnog prostora iz kojeg je dužan iseliti odmah i prostor predati apelantu u posjed, slobodan od lica i stvari. Međutim, iz provedenih dokaza je proizašlo da primopredaja nije izvršena jer apelant nije htio preuzeti poslovni prostor sa stvarima privremenog korisnika. Iz takvog činjeničnog utvrđenja Općinski sud je zaključio da se radi o propustu prvotužene da vrati apelantu prostor slobodan od lica i stvari, kako je rješenjem određeno, te da je taj propust u uzročnoj vezi s nastalom štetom koju apelant potražuje shodno ZOO. O visini štete Općinski sud se iscrpnije izjasnio na strani 7. obrazloženja presude.

9. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 P 033107 13 Gž od 15. marta 2013. godine žalbu prvotužene (Općina Bihać) uvažio i prvostepenu presudu u stavu I i III preinačio tako da je apelantove tužbene zahtjeve odbio (da prvotužena o svom trošku obnovi porušene pomoćne objekte i isplati iznos od 200.000,00 KM zajedno s kamatama). Istom presudom uvažena je žalba drugotužene (Elektrodistribucija Bihać) i prvostepena presuda u stavu II izreke presude ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, dok je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda u stavu IV izreke presude potvrđena.

10. Kantonalni sud je, ispitujući žalbu prvotužene, zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Drugostepeni sud je u tom pravcu naveo da je prvostepeni sud odluku zasnovao samo na odluci CRPC od 18. juna 1998. godine koja se odnosi na apelantovo pravo da svoju imovinu u Bihaću vrati u posjed, što nije sporno, pri čemu je tom odlukom utvrđeno da su svi pravni akti nadležnih organa koji su doneseni nakon 1. aprila 1992. godine kojima se oduzimaju i ograničavaju apelantova imovinska prava nevažeći. Kantonalni sud je nadalje pojasnio da je prvostepeni sud iz sadržaja odluke CRPC zaključio da su apelantovi pomoćni objekti srušeni nezakonito, te da sud nema mogućnost da preispituje zakonitost akata koji su stavljeni van snage, pri čemu je, prema ocjeni Kantonalnog suda, takav zaključak pogrešan.

11. Kantonalni sud je pojasnio da je smisao odluka CRPC zapravo vraćanje imovine raseljenim licima i izbjeglicama koji su svoju imovinu napustili zbog ratnih dešavanja, pri čemu smisao odluka CRPC nije u tome da se bespravno izgrađeni objekti legaliziraju, niti da se legalizira nezakonito postupanje građana, ni legaliziranje bespravne gradnje jer bi se u protivnom doveli u neravnopravan položaj građani koji nisu povratnici, a domaći zakoni im ne dopuštaju nelegalnu gradnju. Dakle, prema ocjeni Kantonalnog suda, intencija odluka CRPC nije bila da se građani stave u neravnopravan položaj, niti da se tim odlukama zaštite nelegalna postupanja građana. Uz to, Kantonalni sud je još dodao da su organi uprave proveli zakonit postupak i donijeli zakonita rješenja o nelegalnosti gradnje, pri čemu je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u postupku i pobija odluke organa uprave. Stoga, kako je istakao Kantonalni sud, u postupanju organa prvotužene nije bilo protivpravnosti, a bez protivpravnosti ne postoji ni obaveza da se šteta naknadi u smislu člana 155. ZOO pa, budući da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo koje normira materijalnu štetu i obavezu njene naknade, u smislu čl. 154, 155 i 185. ZOO, prvostepena presuda je u stavu I preinačena tako što je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan na osnovu člana 229. stav (1) tačka 4) ZPP.

12. Nadalje je Kantonalni sud utvrdio da je žalba prvotužene u dijelu kojim je obavezana na isplatu izgubljene zarade zbog nekorištenja poslovnog prostora (stav III izreke presude) osnovana jer je, prema ocjeni Kantonalnog suda, takav tužbeni zahtjev neosnovan iz dva razloga. Prvi razlog je zastara potraživanja, što je prvotužena isticala tokom prvostepenog postupka, kao i u žalbi, iako se prvostepeni sud u svojoj odluci nije bavio istaknutim prigovorom. U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da je prigovor zastare potraživanja opravdan navodeći, između ostalog, da je rok za zastaru potraživanja počeo teći 22. septembra 2004. godine kao dan dospijeća obaveze u smislu člana 361. ZOO. U tom pravcu je još navedeno da je apelant znao da je prvotužena držala u posjedu njegov poslovni prostor, odnosno znao je i za štetu i za štetnika, pa kako je rok za zastaru potraživanja štete tri godine od dana saznanja za štetu i učinioca, odnosno pet godina od učinjene štete (član 361. st. 1. i 2. ZOO) proizlazi da je zastarni rok istekao 23. septembra 2007. godine istekom subjektivnog roka, odnosno 23. septembra 2009. godine istekom objektivnog roka. Imajući u vidu da je naknadu ovog vida štete apelant postavio tokom postupka podneskom od 4. januara 2012. godine nesporno je, shodno prethodno iznesenom, da je nastupila zastara potraživanja za naknadu ovog vida štete.

13. Drugi razlog zbog kojeg je Kantonalni sud ocijenio da je ovaj dio tužbenog zahtjeva neosnovan jeste činjenica da apelant nije dokazao tvrdnju da bi zaista ostvario zaradu od izdavanja u zakup poslovnog prostora u iznosu koji je tražio, odnosno nije dokazao da li bi uopće mogao izdavati u zakup poslovni prostor i stjecati zaradu, a posebno ne u iznosu koji je prvostepeni sud utvrdio od 2.257,00 KM mjesečno (o čemu se Kantonalni sud detaljnije izjasnio na strani 5. obrazloženja), pa je i u ovom dijelu Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu odbivši tužbeni zahtjev za naknadu štete primjenom člana 229. stav (1) tačka 4) ZPP.

14. U vezi s neosnovanošću apelantove žalbe u dijelu kojim je odbijena preinaka tužbe (stav IV izreke presude) Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da žalba niti jednim navodom ne dovodi u sumnju zakonitost odluke u tom dijelu jer žalba samo analizira i navodi činjenice iz spornog događaja između stranaka, odnosno apelant žalbu uopće nije konkretizirao, pa je Kantonalni sud, ne nalazeći prigovore opravdanim, zaključio da je prvostepeni sud u tom dijelu donio zakonitu odluku koju je jasno obrazložio, a dato obrazloženje je taj sud prihvatio u cijelosti.

15. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, donio Presudu broj 17 0 P 033107 15 Rev 2 od 15. maja 2015. godine kojom je reviziju odbio. Nakon što je ispitao osporenu presudu Vrhovni sud je u cijelosti podržao stav drugostepenog suda u pravomoćno odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva. Zatim je Vrhovni sud istakao da apelant, iako pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka, ne navodi konkretno u čemu se sastoji ta povreda, odnosno ne navodi koje to odredbe ZPP drugostepeni sud nije primijenio ili ih je nepravilno primijenio, a koje su utjecale na zakonitost drugostepene odluke.

16. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je stav drugostepenog suda da odluka CRPC za apelanta sadržajno predstavlja povrat njegove imovine, ali ne i toleriranje nelegalne gradnje i zaštitu nelegalnog postupanja kao građanina. Shodno tome, imajući u vidu da je prvotužena na osnovu pravomoćnih i izvršnih rješenja nadležnih upravnih organa (koja apelant u upravnom postupku nije pobijao) porušila apelantove objekte, da u takvom postupanju nije bilo protivpravnosti prvotužene, proizlazi zaključak o tome da između navedene štetne radnje na kojoj apelant zasniva odštetnu odgovornost prvotužene i štete za koju tvrdi da mu je počinjena rušenjem građevinskih pomoćnih objekata nema uzročne veze, što znači da zbog nepostojanja svih traženih pretpostavki za odštetnu odgovornost nema osnova za obavezivanje prvotužene na isplatu utužene naknade štete u smislu člana 155. ZOO, niti za uspostavljanje ranijeg stanja pomoćnih objekata, kako je bilo prije zakonitog rušenja u smislu člana 185. ZOO.

17. Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepena odluka je zakonita i u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 200.000,00 KM zbog nekorištenja poslovnog prostora u periodu od 22. maja 1996. do 22. septembra 2004. godine. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud ovaj dio tužbenog zahtjeva pravilno odbio zbog zastare potraživanja, te u svemu podržao obrazloženje drugostepenog suda u vezi s tim, prihvativši istovremeno i rezonovanje drugostepenog suda da da eventualno nije bilo zastare potraživanja tužbeni zahtjev bi bio neosnovan zato što apelant u toku postupka nije dokazao konkretnu mogućnost izdavanja poslovnog prostora u zakup, a ni visinu zakupnine koju bi mogao ostvariti. U dijelu odluke o odbijanju zahtjeva za preinaku tužbe Vrhovni sud je pojasnio da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant tužbu preinačio na glavnoj raspravi, čemu su se tuženi usprotivili, a apelant nije pružio dokaz da preinaku nije mogao izvršiti bez svoje krivice prije glavne rasprave, zbog čega nisu bili ispunjeni uvjeti za primjenu člana 57. stav (2) ZPP. Vrhovni sud je, imajući u vidu sve navedeno, odlučio kao u izreci presude primjenom člana 248. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na jednakost pred zakonom, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na slobodan povratak u prebivalište iz člana II-A-3 Ustava FBiH. Apelant zapravo osporava stavove Vrhovnog i Kantonalnog suda s kojima se ne slaže, posebno da je njegova naslijeđena imovina nelegalno izgrađena jer je, prema njegovoj ocjeni, sve to dobro smišljena laž, pri čemu svoje navode o nezakonitosti odluka ne konkretizira relevantnim primjedbama. Zatim apelant, između ostalog, ističe da je njegov otac, koji je izgradio sporne pomoćne objekte, imao svu potrebnu dokumentaciju za gradnju, što su Kantonalni i Vrhovni sud zanemarili, a u postupku su, prema apelantovoj ocjeni, navedeni sudovi zapravo bili zastupnici prvotužene. Nadalje, smatra da njegovo potraživanje nije obuhvaćeno zastarom jer je tužbu podnio blagovremeno tokom 2002. godine, a to što sudovi nisu postupali blagovremeno je bio osnov Vrhovnom sudu da zaključi da je potraživanje zastarjelo, što, prema njegovoj ocjeni, nije tačno. Nadalje tvrdi da je prvotužena raspolagala njegovom imovinom i njegovu imovinu izdavala u podzakup i zato ubirala novac, pri čemu redovni sudovi nisu cijenili iskaze zakupaca njegovog poslovnog prostora u smislu člana 8. ZPP. Nadalje se navodi da je apelantu poslovni prostor vraćen u posjed, ali da je znatno oštećen. Predloženo je da se apelacija usvoji i da se presude Vrhovnog i Kantonalnog suda proglase nevažećim i da se potvrdi prvostepena presuda.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelantovom stavu, smatra da pri donošenju osporene odluke nisu uskraćena garantirana prava apelanta iz Ustava BiH na koja se apelant pozvao, niti je u revizionoj presudi primjena prava bila proizvoljna.

20. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri navodima datim u osporenoj odluci, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju detaljno opisao hronologiju postupka, te je taj sud nakon uvida u apelaciju i cjelokupan spis zaključio da je apelacija u cijelosti neosnovana i proizvoljna jer su sudovi postupali zakonito.

22. Prvotužena, odnosno Grad Bihać je kao pravni sljednik prvotužene, koji je shodno članu 4. Statutarne odluke o organizaciji Grada Bihaća preuzeo nadležnost, prava, obaveze i imovinu prvotužene, naveo da je apelacija potpuno neosnovana, te je predložio da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.

23. Služba za imovinsko-pravne poslove Grada Bihaća je također dostavila odgovor na apelaciju ukazavši da je ta služba bila zadužena za provedbu odluke CRPC i da je ona u cijelosti provedena, odnosno da je apelantu vraćena prijeratna imovina u Bihaću, te da je postupak pred tom službom okončan.

24. Drugotužena je u odgovoru na apelaciju ocijenila sve apelantove navode neosnovanim jer je kao učesnica u postupku u cijelosti ispunila svoju obavezu koja joj je naložena presudom Kantonalnog suda (u ponovnom postupku), te apelantu izgradila armirano-betonsku ploču u njegovom prisustvu i uz njegovu saglasnost. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 , „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185. st. (1) i (2) (1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

Obična šteta ili izmakla korist Član 189. st. (1), (2) i (3) (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Potraživanje naknade štete Član 376. st. (1) i (2) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

26. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 7. stav (1) (1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza, Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 229. stav (1) tačka 4) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudu pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

Član 248 Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 P 033107 15 Rev 2 od 15. maja 2015. godine u dijelu kojim je pravomoćno okončan postupak u odnosu na prvotuženu Općinu Bihać, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant pobija osporene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te, iako to eksplicitno nije naveo, iz navoda apelacije proizlazi da apelant suštinski ukazuje na kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te na odredbe Aneksa 7. Okvirnog sporazuma za mir.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

34. U konkretnom slučaju postupak se ticao apelantovih imovinskih prava u kontekstu njegove imovine, dakle radilo se o postupku građansko-pravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. U vezi s apelantovim prigovorima kojim osporava presude redovnih sudova zbog proizvoljne primjene materijalnog prava Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

37. U vezi s prigovorima kojima se dovodi u sumnju ocjena dokaza od strane redovnih sudova Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

38. Polazeći od gore navedenih standarda Ustavni sud kao prvo naglašava da, imajući u vidu da apelant predmetnom apelacijom osporava i postupanje organa uprave, smatrajući i upravni postupak nezakonitim, redovni sudovi u parničnom postupku nisu bili nadležni da preispituju odluke organa uprave, već su redovni sudovi upravo bili vezani tim odlukama, pa sve apelantove prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud u okviru ovog postupka smatra neosnovanim.

39. U vezi s apelantovim istaknutim prigovorima koji se, u suštini, svode na proizvoljnu primjenu prava i proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, uvažavajući žalbu prvotužene, jasno naveo iz kog razloga je zaključio da su apelantovi zahtjevi usmjereni prema prvotuženoj neosnovani (st. I i III izreke presude), davši za svoj stav detaljno i argumentirano obrazloženje koje je kao pravilno i zasnovano na relevantnim odredbama prava u cijelosti prihvatio Vrhovni sud. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je i donio konačnu odluku u ovom predmetu, prilikom odlučenja imao u vidu da su u zakonito provedenom upravnom postupku, u okviru koga je apelantu bilo omogućeno da učestvuje, srušeni bespravno izgrađeni pomoćni objekti, te da stoga na strani prvotužene nije postojala protivpravnost, odnosno da između nastale štete i postupanja prvotužene nije postojala potrebna uzročno-posljedična veza za odštetnu odgovornost u smislu čl. 155. i 185. ZOO. U vezi s drugim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženu (isplata na ime nekorištenja poslovnog prostora) utvrđeno je da je taj dio zahtjeva obuhvaćen zastarom potraživanja, pri čemu su uzete u obzir sve relevantne okolnosti (posebno datum kada je apelant postavio takav zahtjev tokom postupka) koje su sagledane u svjetlu člana

376. ZOO, te je još naglašeno da osnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva apelant ničim nije dokazao. Kako apelant svoje apelacione navode nije konkretizirao, osim što je iznio svoje viđenje postupka i neslaganje sa stavovima Kantonalnog i Vrhovnog suda iz razloga koji se, u suštini, ne mogu dovesti u vezu s predmetnim postupkom, Ustavni sud ne vidi potrebu da dodatno pojašnjava obrazloženja navedenih sudova koja Ustavni sud u cijelosti prihvata kao argumentirana i zasnovana na relevantnim odredbama ZOO i ZPP. U vezi s apelantovim prigovorima kojim tek paušalno ukazuje i na problem s dužinom trajanja predmetnog postupka Ustavni sud podsjeća da je, odlučujući o apelantovoj apelaciji koju je podnio u toku trajanja predmetnog postupka, donesena odluka kojom je utvrđeno kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ (op. cit. AP 2465/13).

40. Shodno svemu navedenom Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata u okolnostima konkretnog slučaja ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost koja bi posljedično ukazala na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u segmentima na koje je neosnovano ukazao.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

42. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da apelant, osim pozivanja na kršenje navedenog prava, ničim nije obrazložio u čemu se sastoji kršenje tog prava, već pozivanje na kršenje navedenog prava zapravo zasniva na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, o čemu se Ustavni sud prethodno izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, pa iz istih razloga Ustavni sud pozivanja na kršenje prava na imovinu smatra neosnovanim.

Ostali prigovori

43. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje Aneksa 7. Okvirnog sporazuma za mir Ustavni sud, imajući u vidu da je odluka CRPC provedena u cijelosti, odnosno da je apelantu njegova prijeratna imovina vraćena u posjed, što apelant i ne opovrgava, smatra da se predmetni postupak u okviru koga se raspravljalo pitanje naknade štete ne može dovesti u vezu sa suštinskim smislom prava na povrat imovine koje proklamira Aneks 7. Okvirnog sporazuma za mir.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, prihvatio stav Kantonalnog suda o neosnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženu, za šta je dao relevantno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, a iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da su apelantu bile uskraćene procesne garancije koje su mu omogućavale da u postupku ravnopravno učestvuje.

45. Nema ni kršenja relevantnih odredaba Aneksa 7. Okvirnog sporazuma za mir kada iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelantu vraćena imovina u Bihaću, a predmetni postupak u okviru koga je apelant tražio naknadu štete se ne može dovesti u vezu sa suštinom prava na povrat imovine koje imaju u vidu odredbe navedenog aneksa.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3598/15 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio