Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3760/17 („Jelić Tours“ d.o.o. Prnjavor)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3760/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3760/17, rješavajući apelaciju „Jelić Tours“ d.o.o. Prnjavor, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Jelić Tours“ d.o.o. Prnjavor protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 058856 16 Rev od 19. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Jelić Tours“ d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Đorđe Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnio je 8. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 058856 16 Rev od 19. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 058856 15 Pž od 17. februara 2016. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 058856 09 Ps od 10. decembra 2014. godine u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi („Pring“ d.o.o. Banjaluka) na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos, dok je u dijelu u kojem je utvrđeno da je Ugovor o prodaji vozila od 27. decembra 2007. godine koji su zaključili apelant, kao kupac i tuženi, kao prodavac raskinut, apelantova žalba odbačena kao nedopuštena.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je tuženi isporučio apelantu vozilo – autobus i da je apelant isplatio tuženom dio ugovorene cijene, avansa, a da mu nije isplatio ostatak ugovorene cijene. Dalje je navedeno da je apelant obavijestio tuženog o nedostacima koje je pronašao prilikom dekonzerviranja vozila i pozvao ga da otkloni nedostatke u što kraćem roku, te da je tuženi obavijestio apelanta da raskida ugovor o prodaji jer proizvođač nije u mogućnosti odgovoriti na apelantov zahtjev u ostavljenom roku, nakon čega je tuženi obavijestio apelanta da mu vrati vozilo jer kupoprodajna cijena nije isplaćena. Takođe je navedeno da je apelant obavijestio tuženog da je ugovor raskinut po samom zakonu jer nije, kako je tražio, izvršeno uklanjanje fizičkih nedostataka na vozilu, niti mu je dato drugo vozilo. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da je vještak mašinske struke D. T., koji je na apelantov zahtjev nakon isporuke vozila, izvršio pregled i konstatovao nedostatke na vozilu i koji je kao svjedok naveo da su na bočnoj strani autobusa vidljiva izbočenja koja su nastala zbog neravnina na rešetkastoj konstrukciji karoserije, ali da ovi nedostaci ne utiču na upotrebna svojstva vozila, već su estetske prirode. Vještak je naveo da tahograf predstavlja obavezan uređaj na vozilu, ali je moguće i da ga sam kupac ugradi (zavisi od sporazuma ugovarača), dok na primjedbu apelanta u vezi nedostatka mjenjača nije mogao dati mišljenje jer nije bio u mogućnosti izvršiti probnu vožnju (u momentu pregleda vozilo nije bilo registrovano). Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je svjedok D. R. (vlasnik preduzeća čija je glavna djelatnost prevoz putnika u drumskom saobraćaju i koji je kupio predmetno vozilo i sa njim prešao 950000 km) izjavio da autobus nije imao materijalne nedostatke koji bi onemogućili njegovu redovnu upotrebu, kao i da vozači nisu imali primjedbi u odnosu na mjenjač. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili, pod uslovima određenim ovim zakonom, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 523. ZOO propisano opšte pravilo za naknadu štete u slučaju raskida prodaje tako da kad je prodaja raskinuta zbog povrede ugovora od strane jednog od ugovarača, druga strana ima pravo na naknadu štete koju zbog toga trpi, prema opštim pravilima o naknadi štete nastale povodom ugovora. Vrhovni sud je naveo da u smislu odredaba člana 479. ZOO materijalni nedostatak na prodatoj i predatoj stvari postoji, između ostalog, ako stvar nema svojstva za njenu redovnu upotrebu ili za promet (tačka 1.), ako stvar nema potrebna svojstva za naročitu upotrebu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavcu, ili je morala biti poznata (tačka 2.) i ako stvar nema svojstva i odlike koje su izričito ili prećutno ugovorene, odnosno propisane (tačka 3.). Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i citirane zakonske odredbe, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tuženi raskinuo predmetni ugovor zbog neispunjenja ugovorne obaveze od strane apelanta, kao kupca, odnosno neplaćanja ostatka kupoprodajne cijene u ugovorenom roku, saglasno odredbama člana 124. ZOO. Vrhovni sud je istakao da je pravilan i zaključak nižestepenih sudova da tuženi nije skrivio raskid ugovora, pa da u smislu odredaba člana
523. ZOO nije odgovoran za naknadu štete koju je zahtijevao apelant. S obzirom da je apelant, u toku postupka, dokazao postojanje eksternih nedostataka, a da nije dokazao da je mjenjač bio neispravan, te da za nepostojanje tahografa i kuke za vuču, neusklađenosti boje sjedišta i zavjesa sa narudžbom nije dokazao da je to bilo ugovoreno predmetnim ugovorom i specifikacijom, Vrhovni sud je konstatovao da je neosnovan apelantov prigovor da su nižestepeni sudovi pogrešno odlučili o odgovornosti tuženog kao prodavca za materijalne nedostatke na vozilu i njegovoj odgovornosti za raskid ugovora i naknadu štete.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je postojanje štete potvrđeno vještačenjem vještaka mašinske struke. Apelant smatra da je Vrhovni sud paušalno i površno cijenio dokaze, te da je u osporenoj odluci proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su Vrhovni sud i nižestepeni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman