Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1293/17 (S. H.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Pojam diskriminacije
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1293/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1293/17, rješavajući apelaciju Samira Husejnagića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Samir Husejnagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 027282 16 Rev od 24. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Samir Husejnagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, podnio je 5. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 027282 16 Rev od 24. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUP SBK) i to rješenje od 15. februara 2011. godine kojim je na radno mjesto stručni suradnik za provođenje propisa o oružju i javnim okupljanjima u PS Jajce odabran A. Z. i rješenje od 15. februara 2011. godine kojim je na iste poslove u PS Gornji Vakuf-Uskoplje odabrana E. H., pravno ništava, te da ista ne proizvode nikakav pravni učinak, da se naloži MUP SBK da izvrši ponovni izbor između prijavljenih kandidata, imajući u vidu koji su se kandidati u Javnom natječaju za ta radna mjesta i izvršenom testiranju pokazali kao najbolji.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je trećetužena (Agencija za državnu službu F BiH) provela postupak javnog oglašavanja slobodnih radnih mjesta u Policijskoj stanici Jajce i Gornji Vakuf- Uskoplje u skladu sa odredbama Zakona o državnoj službi u F BiH, nakon čega je proveden postupak provjere opšteg i stručnog znanja kandidata. Nadalje, da je trećetužena sačinila listu uspješnih kandidata na kojoj su se nalazili apelant sa 98,50 % bodova, kandidat A. Z. sa 91,50 % i E. H. sa 83,25 % bodova, pa da je rukovodilac nadležne državne službe zatražio mišljenje trećetužene o postavljanju A. Z. i E. H., kao kandidata koji ispunjavaju uslove konkursa, te da je trećetužena dostavila pozitivno mišljanja o ispunjavanju zakonskih uslova za postavljanje navedenih kandidata. Zatim, da su na upražnjena radna mjesta u PS Jajce primljen A. Z., a u PS Gornji Vakuf-Uskoplje E. H., te da je apelantova žalba na primljeno obavještenje o izboru navedenih kandidata odbijena rješenjem Odbora za žalbe. Vrhovni sud je istakao, da su nižestepeni sudovi, polazeći od navedenog činjeničnog utvrđenja, odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, jer su ocijenili da je izbor kandidata pravilno proveden (u skladu sa članom 31. stav 1. Zakona o državnoj upravi u F BiH: „Državnog službenika postavlja rukovoditelj organa državne službe, uz prethodno pribavljeno mišljenje Agencije, s liste uspješnih kandidata koji su prošli javni natječaj“, članom 30. Uredbe o uslovima, načinu i programu za polaganje ispita iz opšteg znanja i stručnog ispita za kandidate za državnu službu u F BiH: „Listu uspješnih kandidata čine kandidati koji su na stručnom ispitu postigli najmanje 70% od ukupnog broja bodova.“ i članom 3. Pravilnika o jedinstvenim kriterijima i postupku imenovanja i postavljanja državnih službenika u organima državne službe u F BiH: „Rukovodilac organa državne službe, uz prethodno pribavljeno mišljenje Agencije, postavlja kandidata, sa liste uspješnih kandidata, za kojeg procijeni da će najbolje obavljati poslove radnog mjesta na koje se vrši postavljenje, u skladu sa odredbama propisa iz člana
61. Zakona o državnoj službu u F BiH“). Takođe, da su nižestepeni sudovi ocijenili da izborom kandidata koji imaju manji broj bodova u odnosu na apelanta, prema apelantu nije učinjena diskriminacija, jer je nadležni rukovodilac državni službenik imao ovlaštenje da sa liste uspješnih kandidata izabere kandidate za koje ocjeni da će najbolje obavljati poslove. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani apelantovi prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da su odredbe Zakona o državnoj službi u F BiH takve da omogućavaju diskriminaciju izborom kandidata koji na testu provjere znanja nisu imali najbolje rezultate. Naime, da apelant tokom postupka nije pružio dovoljno dokaza, ocjenom kojih bi se moglo pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, jer diskriminirajuća primjena zakona u konkretnom slučaju nije očigledna, čime se apelantovi navodi o diskriminaciji pokazuju paušalnim. Vrhovni sud je zaključio da predmetna rješenja kojima su na upražnjena radna mjesta primljeni kandidati A. Z. i E. H. nisu posljedica diskriminirajućeg postupanja prema apelantu, pa da se apelantovi revizijski navodi mogu smatrati subjektivnim mišljenje zasnovanim na vlastitom tumačenju sadržaja propisa koje nema objektivno uporište za udovoljavanje tužbenom zahtjevu. Naime, da apelantove tvrdnje da je trebao biti izabran jer je na ispitu provjere znanja pokazao najbolje rezultate, ne uzimajući u obzir procjenu ko će od kandidata najbolje obavljati posao, ne predstavlja diskriminaciju koju predviđa odredba člana 12. u vezi sa čl. 2. i 13. Zakona o zabrani diskriminacije.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je na predmetnom konkursu diskriminiran i da je trebao biti izabran jer je na ispitu provjere znanja pokazao najbolje rezultate, da je nedopustivo da rukovodilac vrši procjenu koji će kandidat obavljati najbolje posao, te da je član 31. Zakona o državnoj službi F BiH diskriminatoran i neustavan. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama gore već navedenim.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji uglavnom odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili drugostepeni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U pogledu apelantovih navoda da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava (jer nije izabran na predmetnom konkursu kao kandidat koji je imao najbolje rezultate na ispitu provjere znanja), nije ponudio argumente koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman