Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4225/17 (Ž. R. S.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4225/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4225/17, rješavajući apelacije Željeznica Republike Srpske a.d. Doboj, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijele Željeznice Republike Srpske a.d. Doboj protiv:

- Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 230179 17 Rsž od 29. septembra 2017. godine,

- Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 230187 17 Rsž od 29. septembra 2017. godine,

- Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 252956 17 Rsž od 29. septembra 2017. godine,

- Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 252325 17 Rsž od 29. septembra 2017. godine,

- Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 206239 16 Rsž od 9. septembra 2016. godine,

- Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 206357 17 Rsž 2 od 27. oktobra 2017. godine,

- Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 252898 17 Rsž od 29. septembra 2017. godine i

- Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 252299 17 Rsž od 29. septembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4225/17

1. Željeznice Republike Srpske a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, podnijela je 11. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 230179 17 Rsž od 29. septembra 2017. godine.

AP-4226/17

2. Apelantkinja, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, Banjaluke, podnijela je 11. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Rs 230187 17 Rsž od 29. septembra 2017. godine.

AP-4406/17

3. Apelantkinja, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, advokat iz Banjaluke, podnijela je 26. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Rs 252956 17 Rsž od 29. septembra 2017. godine. AP-4407/17

4. Apelantkinja, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, advokat iz Banjaluke, podnijela je 26. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Rs 252325 17 Rsž od 29. septembra 2017. godine. AP-4475/17

5. Apelantkinja, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, iz Banjaluke, podnijela je 30. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Rs 206239 16 Rsž od 9. septembra 2016. godine.

AP-4658/17

6. Apelantkinja, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, Banjaluke, podnijela je 9. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Rs 206357 17 Rsž 2 od 27. oktobra 2017. godine.

AP-4659/17

7. Apelantkinja, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, advokat iz Banjaluke, podnijela je 9. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Rs 252898 17 Rsž od 29. septembra 2017. godine. AP-4660/17

8. Apelantkinja, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, iz Banjaluke, podnijela je 9. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Rs 252299 17 Rsž od 29. septembra 2017. godine.

Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4225/17.

10. Na prijedlog potpredsjednika Zlatka M. Kneževića, Ustavni sud je donio odluku da on neće učestvovati u radu i odlučivanju u ovom predmetu, zbog postojanja razloga iz člana 90. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

11. Osporenim konačnim odlukama obavezana je apelantkinja da isplati tužiteljima (apelantkinjini radnici, poimenično navedeni u osporenim odlukama) naknadu za korištenje godišnjeg odmora (regres) i naknadu za topli obrok za određene vremenske periode, kao i da pojednim tužiteljima isplati naknadu za troškove prevoza za određene vremenske periode.

12. U obrazloženjima osporenih odluka je navedeno, između ostalog, da su neosnovani apelantkinjini žalbeni navodi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno na način što je sud, prihvatajući odredbe kolektivnih ugovora kao imperativne i obaveznog karaktera, zanemario odredbe člana 99. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, kojima je propisano da se pri tumačenju spornih odredaba ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba tražiti zajedničku namjeru ugovarača. Naime, Okružni sud je naveo da su naknade na ime regresa, toplog obroka i prevoza regulisana odredbama člana 33. Opšteg kolektivnog ugovora ("Službeni glasnik RS" broj 40/10, u daljnjem tekstu: OKU) i odredbama člana 75. Posebnog kolektivnog ugovora saobraćaja i veza Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 75/06 i 29/13, u daljnjem tekstu: PKU). S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da naprijed navedene odredbe nisu nejasne ugovorne odredbe koje je potrebno tumačiti, te da je tim odredbama na jasan način, pored ostalog, utvrđena obaveza poslodavca da zaposlenima prilikom korištenja godišnjeg odmora isplaćuje regres u visini od najmanje tri cijene rada utvrđene granskim kolektivnim ugovorom, zatim troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa dnevno u visini 50% osnove iz člana 29. OKU-a, tj. u visini 50% najniže plate srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika, te naknadu troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla, ukoliko prevoz nije organizovan od strane poslodavca u visini do pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju. Pored toga, Okružni sud je istakao da je, suprotno apelantkinjinom mišljenju, obaveznost primjene kolektivnih ugovora utvđena odredbama člana 10, 13. i 160. Zakona o radu, te se ne radi o insistiranju suda na primjeni kolektivnih ugovora, kako to ukazuje apelantkinja, već o pravilnoj primjeni relevantnih odredaba materijalnog prava. Okružni sud je naveo da su visine predmetnih naknada utvrđene na osnovu Odluke o najnižoj cijeni rada u grani saobraćaja i veza, odredaba OKU i PKU, kao i Odluke o najnižoj plati.

Apelacioni navodi

13. U svim navedenim apelacijama apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantkinja u suštini smatra da je u konkretnim slučajevima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. S obzirom na to da apelantkinja ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantkinja pozvala u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 1886/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1886/15 od 21. januara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u u citiranoj odluci AP 1886/15 od 21. januara 2016. godine, u kojoj je između ostalog naveo da:

34. U konkretnom slučaju, apelantkinja je problematizovala primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava smatrajući da su te odredbe proizvoljno primijenjene i da tužiocima stoga ne pripadaju dosuđene naknade iz radnog odnosa. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Okružni sud zaključili da pravo tužilaca na tražene naknade proizlazi iz odredaba člana 33. stav

1. OKU-a, kao i člana 75. Granskog KU-a, koje su imperativnog karaktera, da je kolektivni ugovor obavezan za ugovorne strane, te da se Posebnim KU-om (koji je apelantkinja jednostrano otkazala 2011. godine), Pravilnikom o radu i drugim odlukama poslodavca, a koje je apelantkinja primjenjivala u konkretnom slučaju pri određivanju iznosa traženih naknada, ne može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen odredbama OKU-a.

35. Dovodeći u vezu osporene odluke s navodima apelacije i odredbama člana 158. ZOR-a kojim je propisano da se kolektivnim ugovorima bliže uređuju obim i način ostvarivanja prava i obaveze iz radnog odnosa, u skladu sa zakonom i drugim propisima i člana 160. stav 2. ZOR-a kojim je propisano da se kolektivnim ugovorom ne može odrediti manji obim prava od onog koji je određen zakonom, a stavom 3. istog člana da se granskim kolektivnim ugovorom ne može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen opštim kolektivnim ugovorom, niti se pojedinačnim kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen granskim kolektivnim ugovorom, proizlazi da se kolektivnim ugovorom bliže određuju prava i obaveze iz radnog odnosa. Osim toga, kolektivni ugovori regulisani su tako da je odredbama OKU-a postavljen „okvir“ prava koja odredbama Granskog KU-a i Posebnog KU-a ne mogu biti umanjena. Dalje, odredbom člana 3. OKU-a propisano je da svi kolektivni ugovori zaključeni za određenu grupaciju ili granu djelatnosti i za jednog ili više poslodavaca ne mogu utvrditi manji obim prava od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 33. OKU-a „Ostala primanja radnika“, prema kojoj poslodavac radniku isplaćuje, između ostalog i b) naknadu troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla i

g) troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa dnevno – u visini 50% osnova iz člana 29. ovog kolektivnog ugovora srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika, d) regres za korišćenje godišnjeg odmora – najmanje u visini tri cijene rada utvrđene granskim kolektivnim ugovorom u mjesecu koji prethodi mjesecu korišćenja godišnjeg odmora. U tom kontekstu Granskim KU-om, odredbama člana 75. stav 1. tačke 3, 5. i 6. takođe je propisano da preduzeće zaposlenim isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja naknadu troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla – u visini pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju, troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa dnevno – u visini 50% osnove iz člana 28. Opšteg kolektivnog ugovora srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu, ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika, regrese za korišćenje godišnjeg odmora – najmanje u visini tri najniže cijene rada u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočinjanja korišćenja odmora ili najviše u visini tri prosječne plate poslodavca (preduzeća), kao i odredbama člana 56. stav 1. tačke 4, 6. i 7. Posebnog KU-a.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud napominje da odredbe koje regulišu isplatu potraživanja iz radnog odnosa (topli obrok, regres i troškovi dolaska na posao i odlaska s posla) koje su bile predmet postupaka nisu nejasne i dvosmislene, već upravo suprotno, jasno propisuju da zaposlenici imaju pravo na te naknade, kako su u osporenim presudama zaključili Vrhovni i Okružni sud. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog i Okružnog suda da apelantkinju kao poslodavca, dakle pripadnika određene djelatnosti obavezuje OKU i Granski KU na način kako je to i obrazloženo u svim osporenim presudama u pojedinačnim apelacijama. Osim toga, u osporenim presudama detaljno su ispitani apelantkinjini navodi o njenoj finansijskoj situaciji, koje ponavlja i u apelaciji, i data jasna i argumentovana obrazloženja zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a data obrazloženja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim.

37. Dovodeći u vezu primijenjene odredbe ZOR-a, OKU-a i Granskog KU-a sa odlučenjem svih osporenih presuda i obrazloženjima koja su data u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4225/17 (Ž. R. S.) | Sudska praksa | Aktio