Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1767/17 (Z. K.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1767/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1767/17, rješavajući apelaciju Zdravka Kerezovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdravko Kerezović protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 189886 16 Gž od 8. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdravko Kerezović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Đorđe Marić, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 189886 16 Gž od 8. februara 2017. godine. Apelant je 28. septembra 2017. godine dostavio Ustavnom sudu Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 189886 17 Rev od 31. avgusta 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv navedene presude Okružnog suda, pa se konstatuje da je ta presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da je apelant vlasnik predmetnih nekretnina (bliže opisanih u izreci prvostepene presude) sa dijelom 1/1.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su apelant, D. P. (tj. prednik prvotuženog I.P.) i I. P. zaključili ugovor o razmjeni nekretnina od 21. septembra 1993. godine, kojim je izvršena razmjena apelantovih nekretnina u Brestovici, opština Daruvar za nekretnine prednika prvotuženog i I.P. koje se nalaze u Banjoj Luci, zatim da su ugovarači nakon zaključenja ugovora ušli u posjed nekretnina koje su bile predmet razmjene, kao i da navedenim ugovorom nisu bile obuhvaćene predmetne nekretnine prednika prvotuženog na kojim je bio upisan sa prvom korištenja, a koje je apelant preuzeo u posjed. Nadalje, da je u cilju realizacije kasnijeg upisa vlasničkih prava na predmetnim nekretninama u korist apelanta, prednik prvotuženog, istog dana kada je zaključio i ugovor o razmjeni, ovjerio izjavu kod Osnovnog suda u Banjoj Luci kojom apelantu, pored nekretnina iz ugovora o razmjeni, prenosi u vlasništvo i posjed predmetne nekretnine. Također je navedeno da su predmetne nekretnine na temelju rješenja o nasljeđivanju od 6. decembra 2011. godine upisane kao svojina prvotuženog sa dijelom 1/1 u z.k. ul. broj 682 k.o. Vojinovići i u z.k. ul. broj 152 k.o. Vojinovići sa pravom privremenog korištenja prvotuženog i pravom raspolaganja Opštine Banja Luka, sada Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Okružni sud je istakao da se navedena izjava na koju se apelant poziva u toku postupka, a koja je potpisana i ovjerena od strane prednika prvotuženog, ima smatrati sastavnim dijelom osnovnog teksta ugovora o razmjeni. Međutim, da je u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina bio na snazi Zakon o građevinskom zemljištu, koji je članom 22. propisivao da vlasnik odnosno nosilac privremenog prava korištenja zemljišta, ima pravo da koristi sve do preuzimanja iz njegovog posjeda neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište na način kojim se ne otežava privođenje zemljišta trajnoj namjeni (stav 1.), te da nosilac privremenog prava korištenja zemljišta može i drugome ustupiti na privremeno korištenje neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište ali samo za poljoprivrednu obradu (stav 3.). Okružni sud je ukazao da kad se ima u vidu da je predmetnom izjavom prednik prvotuženog prenio na apelanta zemljište na kojem je imao pravo korištenja, na način da mu tom izjavom prenosi predmetno zemljište u posjed, nesmetano korištenje i slobodno raspolaganje, da je onda takva izjava ništava u smislu člana 63. tadašnjeg Zakona o građevinskom zemljištu (kojom je propisano da „pravni poslovi o raspolaganju sa privremenim pravom korištenja zemljišta, prvenstvenim pravom korištenja zemljišta radi građenja i pravom korištenja zemljišta radi građenja zaključeni protivno odredbama ovog zakona, kao i ugovori o zajedničkoj izgradnji zaključeni protivno odredbama iz člana 39. i 50. ovog zakona ništavi su, a prava na gradskom građevinskom zemljištu koja su bila predmet tih ugovora prestaju bez naknade“). Također je navedeno da sama činjenica da iz navedene izjave proizlazi uslov da apelant ostvari vlasnička prava na predmetnim nekretninama kada se steknu potrebni zakonski uslovi u odgovarajućem postupku, da se ne može smatrati da je došlo do ispunjenja uslova, a to je donošenje Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06), koji odredbom člana 8. propisuje da je gradsko građevinsko zemljište u privatnom vlasništvu u slobodnom prometu. Okružni sud je ukazao da je tačno da odredba člana 74. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da je ugovor zaključen pod uslovom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice, te ako je ugovor zaključen pod odložnim uslovom pa se uslov ispuni da ugovor djeluje od trenutka njegovog zaključenja osim ako iz zakona, prirode posla ili volje strana ne proističe nešto drugo. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz stanja predmeta proizlazi da je u konkretnom slučaju došlo do ispunjenja odložnog uslova kako to propisuje i odredba člana 74. stav 2. ZOO. Međutim, da je ispunjenje odložnog uslova tj. donošenjem Zakona o građevinskom zemljištu kojim je navedenom odredbom člana 8. omogućeno pravo raspolaganja sa neizgrađenim građevinskim zemljištem u privatnom vlasništvu, ograničeno sa ograničenjem iz odredbe člana 75. stav 1. ZOO koji propisuje da je ništav ugovor u kojem je postavljen odložni ili raskidni uslov protivan prinudnim propisima, javnom poredku ili dobrim običajima. Dakle, Okružni sud je zaključio da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (izjave date od strane prednika prvotuženog), takav promet bio apsolutno zabranjen, te da se u tom pravcu nije ni mogao ugovoriti uslov koji je protivan prinudnim propisima, kao i osnovni pravni posao.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da su sudovi odbili njegov zahtjev pozivajući se na zakonske propise koji su važili prije izvršene razmjene nekretnina, ističući postojanje ograničenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu „ali da ta činjenica nije razlog da se zemljište ne prometuje i da se ograničenje koje postoji na nekretnini prenosi na novog korisnika, a ne da pravo korištenja ostane nepromijenjeno unatoč izvršenoj razmjeni“.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu, koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina i predmetne izjave, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1767/17 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio