Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2531/15 (J.P. „Elektroprivreda“ BiH - Podružnica Termoelektrana „Kakanj“-Kakanj)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Posjed
- Nekretnina
- Javna vlast
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2531/15
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2531/15, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ - Podružnica Termoelektrana „Kakanj“ Kakanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JP „Elektroprivreda BiH”
- Podružnica Termoelektrana „Kakanj“ Kakanj podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 004424 14 Rev od 26. februara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 004424 14 Pž 2 od 14. aprila 2014. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ps 004424 12 Ps 2 od 8.
novembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. JP „Elektroprivreda BiH“ - Podružnica Termoelektrana „Kakanj“ Kakanj (u daljnjem tekstu: apelantica-protivtužena, odnosno apelantica) iz Kaknja podnijela je 21. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 004424 14 Rev od 26. februara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 004424 14 Pž 2 od 14. aprila 2014. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 004424 12 Ps 2 od 8. novembra 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i od preduzeća „Enikon“ d.o.o. Kakanj - Ćatići (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
2. Općinski sud je 30. juna 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 27. juna 2017. godine, Vrhovni sud 23. juna 2017. godine, a tuženi 4. jula 2017. godine.
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Ps 004424 12 Ps 2 od 8. novembra 2013. godine naloženo je tuženom da preda u posjed apelantici nekretnine, pobliže označene u stavu I dispozitiva ove presude, slobodne od lica i stvari, sve u roku od 30 dana. Stavom II izreke pobijane presude nalaženo je tuženom da isplati apelantici iznos od 124.659,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana dospijeća pojedinačnih iznosa duga po ispostavljenim računima do isplate, sve u roku od 30 dana. Stavom III izreke pobijane presude odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je traženo da se utvrdi da je tuženi stekao pravo vlasništva na nekretninama, pobliže označenim u stavu III dispozitiva ove presude, pa je apelantica dužna trpjeti da se u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Kaknju i Katastarskom uredu Općine Kakanj izvrši uknjižba prava vlasništva i posjeda na predmetnim nekretninama u korist tuženog. Istim stavom III dispozitiva prvostepene presude odbijen je kao neosnovan zahtjev da je apelantica dužna isplatiti tuženom iznos od 653.422,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznos od 653.421,00 KM počev od 15. augusta 1995. godine pa do isplate, a na iznos od 1,00 KM počev od 27. marta 1992. godine pa do isplate, sve u roku od 30 dana. Stavom IV izreke pobijane presude nalaže se apelantici da na ime uvećane vrijednosti nekretnine, pobliže označene u stavu I dispozitiva ove presude, isplati tuženom ukupan iznos od 431.855,97 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 16. marta 2007. godine do isplate, u roku od 30 dana. Stavom V izreke pobijane presude nalaže se apelantici da na ime uvećane vrijednosti nekretnine označene u stavu III dispozitiva ove presude isplati tuženom ukupan iznos od 1.160.729,57 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. marta 2007. godine do isplate u roku od 30 dana.
5. Odlučujući o apelanticinoj tužbi, Općinski sud se pozvao na odredbu iz člana 43. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98) kojom je regulirano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, a stavom 2. istog člana da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Odredbom čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) regulirano je da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Odredbom člana 126. ZPP određeno je da, ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o njenom postojanju zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
6. Općinski sud je utvrdio da je apelantica Ugovorom o zakupu broj 1/97, koji je zaključen 1. jula 1997. godine, tuženom kao zakupcu dala dio nekretnine označene u stavu I dispozitiva presude. Dakle, apelantica nije dala tuženom u zakup cjelokupnu nekretninu, nego samo jedan njen dio, i to onaj na kojem su izgrađeni objekti zakupca-tuženog. Među parničnim strankama je sporno po kom osnovu tuženi drži u posjedu nekretnine pošto je otkazan ugovor o zakupu. Uvidom u sve zemljišnoknjižne izvatke i posjedovne listove utvrđeno je da su kao vlasnik i posjednik nekretnina upisani JP “Elektroprivreda BiH” i JP “Elektroprivreda BiH” TE “Kakanj” Kakanj sa 1/1 dijela. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je ustanovio da je apelantica dokazala pravno odlučnu činjenicu propisanu odredbama člana 43. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, odnosno da je nekretnina koju od tuženog traži u povrat njeno vlasništvo, te da se nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
7. Nadalje, među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o zakupu, kao i da tuženi nije platio zakupninu za sporni period. Na osnovu navedenih dokaza utvrđeno je da su se apelantica i tuženi u periodu od 1. jula 1997. godine do 12. maja 2000. godine nalazili u zakupnom odnosu, odnosno da je tuženi u svojstvu zakupca koristio nekretninu označenu u stavu I dispozitiva ove presude, te da je ugovorena vrijednost zakupnine iznosila 1.539,00 KM. Imajući u vidu navedeno, odnosno da je apelantica u toku postupka dokazala da je vlasnik nekretnina čiju predaju u posjed traži i da je tuženi te nekretnine nastavio da koristi i po prestanku zakupnog odnosa, sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim i obavezao tuženog da apelantici preda u posjed navedene nekretnine, kao i da tužitelju isplati na ime naknade mjesečne zakupnine zemljišta i objekata u vlasništvu tužitelja iznos od 124.659,00 KM za period od 1. decembra 2003. godine do 31. augusta 2010. godine, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
8. Nadalje, tuženi je postavio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je tuženi stekao pravo vlasništva na nekretninama (objektima) označenim u stavu III ove odluke. Uvidom u zemljišnoknjižne izvatke, koji su u toku postupka izvedeni kao dokazi, utvrđeno je da je vlasnik predmetnih nekretnina tuženi. Međutim, po ocjeni Općinskog suda, tuženi ne može steći pravo vlasništva na zemljištu koje je državno vlasništvo. Pored navedenog, tuženi nije dokazao da je stekao pravo vlasništva gradnjom na apelanticinom zemljištu, jer je iz dokaza utvrđeno na koji način su izgrađeni objekti na navedenoj nekretnini, što podrazumijeva činjenicu da je tuženi znao da gradi na tuđem zemljištu, odnosno da je on bio nesavjestan graditelj, zbog kojeg razloga nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva gradnjom na tuđem zemljištu, shodno odredbama člana 27. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, pa je odbijen tako postavljen tužbeni zahtjev tuženog. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 653.422,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznos od 653.421,00 KM, počev od 15. augusta 1995. godine pa do isplate, a na iznos od 1,00 KM počev od 27. marta 1992. godine pa do isplate, sud smatra da je on neosnovan zbog zastare navedenog potraživanja.
9. Tuženi je postavio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelantica isplati na ime uvećane vrijednosti njegovih nekretnina, a sud je utvrdio da je on osnovan. Naime, tuženi je u toku postupka dokazao da je na navedenim nekretninama prednik tuženog, odnosno pravno lice koje je prenijelo ovo potraživanje na tuženog, sagradio objekte svojim sredstvima. Uvidom u svaki od nalaza za svaki od izgrađenih objekata utvrđeno je da ukupna vrijednost, odnosno zbirna rekapitulacija objekta „Enikon“ d.o.o. Kakanj, prema nalazu vještaka, iznosi 431.855,97 KM. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke O. M. utvrđeno je da je izvršena procjena cjelokupnog objekta na nekretnini k.č. broj 325/6 iz zk.ul. broj 829 k.o. Papratnica na iznos 1.166.760,60 KM. Imajući u vidu izvedene dokaze, koji uključuju i izvedeno vještačenje, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tuženog kojim se traži isplata na ime uvećane vrijednosti nekretnina apelantice osnovan (st. IV i V prvostepene presude).
10. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Ps 004424 14 Pž 2 od 14. aprila 2014. godine žalbe su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda u pobijanom dijelu – st. I, II, IV, V i VI izreke potvrđena. U preostalom dijelu - stavu III izreke pobijana presuda je ostala neizmijenjena.
11. Prije svega, neosnovani su navodi žalbe da je prvostepena presuda u pobijanom dijelu - st. IV i V izreke, u odnosu na protivtužbeni zahtjev tuženog zasnovana na povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 7, 8, 123. i 126. ZPP, te da je Općinski sud, zbog nepravilne ocjene izvedenih dokaza, pogrešno utvrdio odlučnu činjenicu da je pravni prednik tuženog „Montmontaža" Zagreb investitor spornih privremenih i trajnih objekata izgrađenih na apelanticinim parcelama, te da tuženi izvedenim dokazima nije dokazao da mu pripada pravo na ime uvećanja vrijednosti predmetnih apelanticinih nekretnina, kako je to pobliže navedeno u st. IV i V izreke pobijane presude, jer upravo suprotno proizlazi iz sadržaja izvedenih dokaza tuženog. Provedenim dokazima je utvrđeno da je u periodu od 1985. godine do 1991. godine pravni prednik tuženog „Montomontaža“ Zagreb kao investitor vlastitim sredstvima, u skladu sa važećim propisima o građenju i uz saglasnost pravnog prednika apelantice, izgradio i kao savjestan posjednik koristio sporne stalne i privremene objekte na zakupljenom apelanticinom zemljištu. Ukupna vrijednost navedenih objekata iznosi 431.855,97 KM za koji iznos je uvećana vrijednost apelanticinog zemljišta na označenoi parceli. Nadalje, proizlazi da je pravni prednik tuženog na apelanticinoj parceli, kao investitor, uz saglasnost pravnog prednika apelantice, vlastitim sredstvima izgradio proizvodni pogon (radionica, skladište, garderoba, nadstrešnica i sanitarije) ukupne vrijednosti 1.160.729.57 KM, te da je za taj iznos uvećao vrijednost apelanticinog zemljišta na označenoj parceli. Iz priloženih dokaza u spisu proizlazi da tuženi od svog osnivanja i upisa u sudski registar Višeg suda u Zenici (po Rješenju broj U-I-13/95 od 20. januara 1995. godine) drži sporne poslovne objekte u posjedu, kao njihov savjestan posjednik. Po mišljenju Kantonalnog suda, uzimajući u obzir vrijednost, prirodu i svrhu navedenih poslovnih objekata tuženog, proizlazi da je očigledno da ih je nemoguće ukloniti sa apelanticinog zemljišta a da se oni ne unište u cijelosti i da ne izgube svaku vrijednost, što nije u interesu niti jedne od parničnih stranaka u ovom sporu.
12. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud u pobijanom dijelu prvostepene presude na izneseno potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo - citirane odredbe člana 44. st. 3. i 4. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kada je u pobijanom dijelu presude utvrdio da je građenjem predmetnih poslovnih objekata vlastitim sredstvima pravnog prednika tuženog na označenim parcelama - apelanticinom građevinskom zemljištu uvećana njegova vrijednost za vrijednost navedenih poslovnih objekata. „Enikon“ d.d. Zagreb, kao osnivač tuženog, na tuženog je prenio svoja kompletna prava i potraživanja u odnosu na izgrađene poslovne objekte koji su predmet ovog spora, pa time i pravo na isplatu uvećane vrijednosti označenih apelanticinih parcela i usvojio eventualni protivtužbeni zahtjev tuženog, kao u st. IV i V izreke pobijane presude. Za takvu svoju odluku Općinski sud je dao valjane razloge na str. 28. i 29. obrazloženja pobijane presude, koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 004424 14 Rev od 26. februara 2015. godine apelanticina revizija je odbijena.
14. Po mišljenju Vrhovnog suda, Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora, pravilno primijenivši odredbu člana 231. ZPP. Kantonalni sud je, prihvatajući u cijelosti procesnopravni zaključak prvostepenog suda „da je apelantica dokazala činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev i tuženi činjenice na kojim temelji svoj protivtužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu za povećanje vrijednosti spornih nekretnina apelantice“, potvrdio prvostepenu odluku za šta je dao pravilne i potpune razloge, pa nema osnova za apelanticin prigovor u vezi sa povredom odredaba čl. 7, 8, 123. i 126. ZPP pred Kantonalnim sudom.
15. Vrhovni sud je utvrdio, također, da nije ostvaren ni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Polazeći od činjeničnih utvrđenja da je prednik tuženog, kao investitor uz saglasnost prednika apelantice, vlastitim sredstvima na spornim parcelama izgradio objekte (restoran društvene ishrane, upravnu zgradu „Enikona“, spavaonicu C, proizvodni pogon radionica, skladište, garderobu, nadstrešnicu, sanitarije), to je pravilan zaključak Kantonalnog suda da je ovom gradnjom prednik tuženog uvećao vrijednost parcela, i to za iznose kako je to navedeno u nalazu vještaka. Stoga su nižestepeni sudovi, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilno obavezali apelanticu na isplatu iznosa od 431.855,97 KM, odnosno iznosa od 1.160.729,57 KM na ime uvećanja vrijednosti predmetnih parcela. Zbog izloženog, sve apelanticine revizijske prigovore usmjerene na pogrešnu primjenu materijalnog prava Vrhovni sud smatra neosnovanim i u cijelosti prihvata pravni stav nižestepenih sudova.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
17. Apelantica navodi da je sud u konkretnom slučaju povrijedio odredbe parničnog postupka, nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Povrede odredaba parničnog postupka apelantica vidi u tome što je sud donio presude na način da nije razmatrao apelanticine navode, niti je pravilno ocijenio dokaze, a u smislu člana 8. ZPP, kao i čl. 7, 123. i 126. ZPP. Smatra da prvostepena presuda nije adekvatno obrazložena u skladu sa članom 191. stav 4. ZPP (sud nije izveo ocjenu svih dokaza), da je izreka presude kontradiktorna u odnosu na obrazloženje presude, da je sud zasnovao presudu suprotno nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, koji je imao zadatak da, na osnovu dokumentacije apelantice i tuženog, utvrdi vrijednost izgrađenih objekata na označenim nekretninama, kao i historijat izgradnje svakog pojedinačnog objekta. Navodi da je pobijana prvostepena presuda donesena po osnovu neodrživog nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, koji je vrijednost objekata procijenio višestruko i nerealno u odnosu na tržišnu vrijednost, u kojima je sud za jednu nekretninu pogrešno utvrdio da se radi o tvrdim objektima, a ne o privremenim montažnim objektima koji su trebali do sada biti uklonjeni, bez ikakvog određivanja naknade. Nadalje, apelantica ističe da su prvostepeni i drugostepeni sud donijeli predmetne presude ne uzimajući u obzir u potpunosti navode i dokaze iz apelanticine tužbe, te da je sud propustio dati valjane i jasne razloge u pogledu dosuđene naknade za uvećanje vrijednosti nekretnina izgradnjom predmetnih poslovnih objekata i početka toka zateznih kamata. Sasvim ispravno prvostepeni sud na strani 28, četvrti pasus obrazloženja pobijane presude, navodi da je tuženi znao da gradi na tuđem zemljištu, odnosno da je tuženi bio „nesavjestan graditelj“, zbog čega nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva gradnjom na tuđem zemljištu, pa je i odbijen njegov tako postavljeni tužbeni zahtjev, istovremeno priznajući tuženom svojstvo investitora izgrađenih poslovnih objekata.
18. Apelantica smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Smatra da je sud potpuno pogrešno primijenio odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima (prije svega odredbe člana 44. st. 3. i 4. i člana 77. stav 2), odnosno da nikako nije primijenio odredbe člana 28. ovog zakona. Sudovi su potpuno pogrešno utvrdili zakonsku zateznu kamatu na ime uvećane vrijednosti nekretnine tužitelja od dana podnošenja protivtužbe do dana isplate, a ne od dana presuđenja, odnosno dana predaje stvari vlasniku. Prvostepeni i drugostepeni sud su sasvim osnovano zaključili da je tužitelj dokazao pravno odlučnu činjenicu propisanu članom 43. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, odnosno da je nekretnina koju od tuženog traži u povrat njeno vlasništvo, te da se nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, ali da je nadalje pogrešno primijenio odredbe člana 44. st. 3. i 4. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.
b) Odgovor na apelaciju
19. Osnovni sud smatra da prvostepeni sud nije povrijedio ustavna prava koja navodi apelantica.
20. Kantonalni sud navodi da iz navoda apelacije jasno proizlazi da se apelantica ne slaže sa stavom Kantonalnog suda, koji je potvrdio i Vrhovni sud u navedenoj presudi. Dakle, radi se o različitim pravnim shvatanjima, a različita pravna shvatanja ne bi se mogla dovoditi u vezu sa povredama Evropske konvencije, jer se sva prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, što u svakom slučaju uključuje prava za koja apelantica tvrdi da su joj ugrožena. Postupkom pred ovim sudom apelantici je omogućeno da zaštiti svoja prava i slobode iz Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine.
21. Vrhovni sud navodi da sud ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude tog suda, smatrajući da pri njenom donošenju nisu uskraćena garantirana ustavna prava, niti je u revizijskoj presudi primjena prava bila proizvoljna.
22. U odgovoru tuženog se navodi da je apelantica prevarno postupila prema drugoj ugovornoj strani iz sporazuma, jer ni „Enikon“ d.o.o. Kakanj nije bio zadovoljan sudskim odlukama kojima mu je uskraćeno pravo da stekne vlasništvo na zemljištu na kojem je izgradio svoje poslovne objekte u kojima je godinama obavljao djelatnost, uglavnom vezanu za remont i održavanje Termoelektrane Kakanj, a da bi sada bio doveden u situaciju da traži novu halu i poslovne prostorije za smještaj skupocjenih strojeva i 60 zaposlenih radnika. O svim navodima iz apelacije se detaljno izjasnio sud i u apelaciji se ne ukazuje ni na šta što bi dovelo u pitanje ocjenu dokaza i činjenično utvrđenje suda. Ne postoji ni očigledno proizvoljna primjena procesnih i materijalnopravnih propisa, što bi eventualno uzrokovalo povredu apelanticinih ustavnih prava. Povrede odredaba čl. 7, 8, 123, 126. i 191. ZPP se navode paušalno, a apelantica ne objašnjava u čemu je izreka prvostepene presude kontradiktorna obrazloženju presude. Nižestepeni sudovi su dali ocjenu izvedenih dokaza i nakon toga obrazložili svoje odluke, a apelantica je u svakoj fazi postupka imala mogućnost da iznošenjem svojih činjeničnih tvrdnji i izvođenjem odgovarajućih dokaza utječe na tok postupka.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98) relevantne odredbe glase:
Član 27. stav 1.
Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. (…) Član 28.
Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se odmah usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu vrijednost zemljišta.
Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši, ako njegovo rušenje, s obzirom na okolnosti slučaja (vrijednost objekta, ponašanje vlasnika zemljišta i graditelja u toku izgradnje i sl.) ne bi bilo opravdano. (…) Član 43. st. 1. i 2.
Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. (...)
Član 44. st. 1. i 3.
Osoba čiji posjed savjestan u smislu člana 77 stav 2 ovog zakona (savjestan posjednik, dužna je vratiti stvar vlasniku sa plodovima koji nisu obrani.
(....) Savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.(...) Član 77.
Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja. Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne iznjeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. (...)
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 191. stav 4.
(…) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka. (…) Član 209.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primjenio ili je nepravilno primjenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 004424 14 Rev od 26. februara 2015. godine. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 24. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
28. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelantica tražila predaju u posjed i isplatu određenog novčanog iznosa, dok je tuženi tražio utvrđivanje prava vlasništva i isplatu određenog novčanog iznosa, pa u predmetnom postupku apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
31. Ustavni sud zapaža da apelantica navodi da su osporene presude donesene na osnovu nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i da su u toku postupka učinjene bitne povrede parničnog postupka. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
33. Dovodeći osporene odluke u vezu s navodima apelacije, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud povodom apelanticine tužbe, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova tužbenog zahtjeva, u toku postupka proveo dokaze koje su predložile i izvele parnične stranke. Povrede odredaba parničnog postupka apelantica vidi u tome da je sud donio presude na način da nije razmatrao apelanticine navode, niti je pravilno izveo ocjenu svih dokaza koje je apelantica predložila da se izvedu u smislu propisa parničnog postupka. Smatra da prvostepena presuda nije adekvatno obrazložena u skladu sa članom 191. stav 4. ZPP, da je izreka presude kontradiktorna u odnosu na obrazloženje presude i da je sud zasnovao presudu suprotno nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke. Kako proizlazi iz prvostepene presude, nakon pojedinačne, međusobne i ukupne ocjene dokaza sud je utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da su apelantici st. I i II prvostepene presude vraćene u posjed predmetne nekretnine i naloženo tuženom da apelantici isplati 124.659,00 KM. Istovremeno, stavom III izreke pobijane presude odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je traženo da se utvrdi da je tuženi stekao pravo vlasništva na nekretninama, te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev da je apelantica dužna isplatiti tuženom iznos od 653.422,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, stavom IV izreke pobijane presude nalaže se apelantici da na ime uvećane vrijednosti nekretnine, pobliže označene u tački I dispozitiva ove presude, isplati tuženom ukupan iznos od 431.855,97 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. marta 2007. godine do isplate u roku od 30 dana. Stavom V izreke pobijane presude nalaže se apelantici da na ime uvećane vrijednosti nekretnine, označene pobliže u dispozitivu ove presude, isplati tuženom ukupan iznos od 1.160.729,57 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. marta 2007. godine do isplate u roku od 30 dana. Navedena presuda Općinskog suda je u svemu bitnom potvrđena presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda.
34. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog prava kojeg su redovni sudovi primijenili u toku postupka. Stoga su apelanticini navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja spora, te zbog povreda odredaba parničnog postupka, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporene presude nisu zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i povredi odredaba parničnog postupka na koje je ukazivala apelantica i da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
35. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, niti je bilo procesnih propusta u toku postupka, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge.
37. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman