Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3421/15 (S. B.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Pravično suđenje - razuman rok
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3421/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3421/15, rješavajući apelaciju Samije Burić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Samije Burić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je doneseno konačno Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 005281 14 Gž 2 od 15. decembra 2014. godine.
Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona, u skladu sa članom
74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantici Samiji Burić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantici Samiji Burić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Samije Burić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 005281 14 Gž 2 od 15. decembra 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Samija Burić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnijela je 9. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 005281 14 Gž 2 od 15. decembra 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 840/15 od 15. aprila 2015. godine (kojom je obuhvaćen i apelanticin predmet broj AP 937/15, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je 27. februara 2015. godine apelantica podnijela protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 41 0 P 005281 14 Gž 2 od 15. decembra 2014. godine jer je apelantica protiv navedenog rješenja izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelantica ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužna na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Općine Visoko (u daljnjem tekstu: prvotužena) i od DD „Sebilj“ Visoko (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 15. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud, prvotužena i drugotuženi su u periodu od 23. do 28. juna 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 25. januara 2002. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv prvotužene i drugotuženog radi utvrđenja pravne nevaljanosti katastarsko knjižnog upisa i uspostavljanja prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja, te utvrđivanja ništavosti ugovora. Iz stanja spisa proizlazi da je apelantica u tužbi navela da je prvotužena u postupku provođenja novog izlaganja i uspostavljanja nekretnina Općine Visoko povrijedila njena vlasnička prava tako što je izvršenim upisom prava na spornim nekretninama umanjila površinu apelanticine nekretnine za 151 m , koju je prvotužena upisala u korist drugotuženog.
7. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Općinski sud donio Presudu broj P-32/02 od 26. juna 2003. godine kojom je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen.
8. Iz odgovora na apelaciju, također, proizlazi da je Kantonalni sud Presudom broj Gž 1637/03 od 28. aprila 2004. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.
9. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi da u ponovljenom postupku apelanticin punomoćnik nije pristupio na pripremno ročište zakazano za 14. juni 2006. godine, pa je Općinski sud Rješenjem broj P 397/04 od 14. juna 2006. godine odlučio da se tužba smatra povučenom.
10. Općinski sud je Rješenjem broj P 397/04 od 22. septembra 2006. godine odbio apelanticin prijedlog za povrat u prijašnje stanje.
11. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-06-001934 od 26. oktobra 2007. godine odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje od 14. juna 2006. godine.
12. Nakon toga, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 004-0-Gž-08-000520 od 24. decembra 2008. godine kojim je dopustio ponavljanje postupka i istovremeno ukinuo rješenje Kantonalnog suda od 26. oktobra 2007. godine i rješenje Općinskog suda od 14. juna 2006. godine, te naložio da u konkretnom predmetu ne postupa sudija koji je odlučivao u ranijem postupku.
13. Općinski sud je donio Presudu broj 41 0 P 005281 02 P od 10. maja 2011. godine.
14. Rješenjem Kantonalnog suda broj 41 0 P 005281 11 Gž od 7. marta 2012. godine uvažena je žalba prvotužene, ukinuta presuda Općinskog suda od 10. maja 2011. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.
15. Općinski sud je donio Presudu broj 41 0 P 005281 12 P 2 od 12. juna 2014. godine kojom je utvrdio da je prvotužena u postupku provođenja novog izlaganja i uspostavljanja nekretnina Općine Visoko povrijedila apelanticina vlasnička prava tako što je izvršenim upisom prava na nekretninama, pobliže označenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), umanjila apelanticinu površinu za 151 m . Stavom drugim presude određeno je da je prvotužena dužna izvršiti brisanje katastarsko knjižnog stanja nastalog na osnovu provođenja novog izlaganja i formiranja katastra nekretnina Općine Visoko na spornim nekretninama, te formirati novu parcelu u ukupnoj površini, pobliže navedenoj u izreci presude, prema prijedlogu oblika i površine, također pobliže navedenom u izreci presude, a prvotužena i drugotuženi su dužni trpjeti upis posjeda i prava vlasništva na novoformiranoj parceli u apelanticinu korist. Konačno, stavom trećim prvotužena i drugotuženi su obavezani da apelantici solidarno naknade troškove postupka, dok je stavom četvrtim apelantica odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
16. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je apelantica podneskom od 28. januara 2013. godine opredjelila tužbeni zahtjev na način da je tražila da sud, ukoliko nađe da nije osnovan zahtjev (pobliže naveden u izreci presude), utvrdi da je prvotužena u postupku provođenja novog izlaganja i uspostavljanja nekretnina povrijedila njena prava tako što je izvršenim upisom prava na spornim nekretninama umanjila apelanticinu površinu za 151 m , kao i da se utvrdi da je apelantica vlasnik nekretnine pobliže označene u obrazloženju te presude, koja je formirana u postupku osnivanja katastra nekretnina za Općinu Visoko.
17. U obrazloženju presude je navedeno da su tokom postupka pred tim sudom izvedeni, između ostalih, dokazi, i to kopija katastarskog plana iz koje proizlazi da je na spornim parcelama kao posjednik upisan apelanticin prednik, zatim da iz kupoprodajnog ugovora od 17. decembra 1973. godine proizlazi da je Preduzeće za prodaju metala i prometa robe „Kovina“ Visoko prodalo prvotuženoj objekte koji se nalaze na nacionaliziranom zemljištu, te da se između ostalih katastarskih čestica na istom ugovoru nalaze i sporne nekretnine. Nadalje, iz kupoprodajnog ugovora od 1. decembra 1953. godine proizlazi da je apelanticin prednik kupio dio sporne nekretnine (k. č. 5/51), a kupoprodajnim ugovorom od 30. decembra 1954. godine kupio drugi dio sporne nekretnine (k. č. 5/52). Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi, dokazano da je apelantica dokazala da je njen prednik bio vlasnik i posjednik nekretnine, te da je njen tužbeni zahtjev osnovan. Općinski sud je također istakao da prvotužena i drugotuženi u toku postupka nisu ponudili, a ni izveli niti jedan dokaz kojim bi dokazali na osnovu čega je drugotuženi u katastru nekretnina upisan kao nosilac prava raspolaganja.
18. Rješenjem Kantonalnog suda broj 41 0 P 005281 14 Gž 2 od 15. decembra 2014. godine uvažene su žalbe prvotužene i drugotuženog, presuda od 12. juna 2014. godine ukinuta i tužba odbačena.
19. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je predmet spora apelanticin zahtjev za utvrđenje da je prvotužena u postupku provođenja novog izlaganja i uspostavljanja nekretnina Općine Visoko povrijedila njena vlasnička prava tako što je izvršenim upisom prava na spornim nekretninama umanjila površinu njene nekretnine za 151 m i preostali dio tužbenog zahtjeva, sve kako je navedeno u izreci pobijane presude. Kantonalni sud je istakao da je rješenjima (pobliže navedenim u obrazloženju) Komisije za izlaganje podataka o nekretninama, između ostalih, obuhvaćena i sporna nekretnina, te na zemljištu utvrđeno privremeno pravo korištenja 1/1 u korist prvotužene, a na objektima pravo raspolaganja s dijelom 1/1 u korist prvotužene. Nakon toga, apelantica je izjavila žalbu kojom je osporila sadržinu navedenih rješenja u dijelu koji se odnosi na spornu nekretninu, pa je proveden postupak, nakon kojeg je apelantica uknjižena s privremenim pravom korištenja 1/1 na spornim nekretninama, i to u površini od 73 m , na kojoj je s pravom raspolaganja uknjižena prvotužena. Dakle, nakon što je apelantica učestvovala u upravnom postupku izlaganja podataka o nekretninama i utvrđenja prava na nekretninama, odnosno da joj je omogućeno učestvovanje u izlaganju spornih nekretnina i da nema status lica koje nije učestvovalo u izlaganju u smislu odredbi iz člana 82. stav 1. Zakona o premjeru i katastru nekretnina. Kantonalni sud je ukazao da je cilj navedene odredbe zaštititi prava trećih lica koja nisu učestvovala u postupku pred Komisijom i lica koja su propustila da u roku od 30 dana od dana izlaganja pred nadležnim sudom po uputi Komisije pokrenu spor jer apelantica nije treće lice budući da je učestvovala u postupku izlaganja, a nije ni lice navedeno u stavu 2. člana 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je apelantica, kao zainteresirana osoba, koja je učestvovala u postupku izlaganja, nakon donošenja rješenja po njenoj žalbi, imala mogućnost da protiv tog rješenja pokrene upravni spor, a ne parnični postupak prema odredbi člana 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina zbog toga što se ta odredba na nju ne odnosi.
20. Pored navedenog, a imajući u vidu da su sporne parcele nacionalizirano zemljište, dakle u državnom vlasništvu s pravom korištenja, Kantonalni sud je tužbu odbacio primjenom odredbi iz čl. 2. i 39, te odredbi od člana 87. do člana 92. Zakona o građevinskom zemljištu, odredbi iz člana 6. Zakona o prostornom uređenju i odredbi iz člana 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku jer nije nadležan za odlučivanje. Međutim, Kantonalni sud je istakao sve i da se apelantica može smatrati trećim licem i da nije učestvovala u izlaganju (član 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina), ako se ima u vidu da su nekretnine na kojim traži pravo vlasništva gradsko građevinsko zemljište u državnom vlasništvu, proizlazi da se primjenom odredbi iz člana 39. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu na njima ne može steći pravo vlasništva kakvo se predmetnom tužbom „štiti“ odnosno traži, osim u površini koja služi redovnoj upotrebi zgrade, ali je i to stvar upravnog, a ne sudskog postupka. U prilog navedenom je i činjenica da apelanticin prednik nije bio upisan kao vlasnik spornih parcela, kao ni njegov prednik, pa ni apelantica ne može imati više prava od svog prednika koji je, prema stanju u spisu, bio upisan kao vlasnik objekata izgrađenih na nekretninama koje su upisane kao društveno vlasništvo, tako da je apelantica u postupku raspravljanja zaostavštine umrlog prednika naslijedila samo onoliko prava koliko je imao ostavilac, a ne više od njega.
21. Odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv rješenja Kantonalnog suda od 15. decembra 2014. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 41 0 P 005281 15 Rev od 16. juna 2015. godine kojim je revizija odbačena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ukazuje i na to da je postupak trajao skoro 12 godina, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje. Pored toga, apelantica smatra da drugostepeni sud nije mogao odbaciti tužbu i u odnosu na „eventualno postavljeni tužbeni zahtjev“ kojim je tražila da se utvrdi da je ona vlasnica dijela nekretnine koja je formirana u postupku osnivanja katastra nekretnina za Općinu Visoko, te da joj je na taj način uskratio pravo na pristup sudu. Apelantica, također, smatra da Kantonalni sud potpuno proizvoljno interpretira odredbu člana 82. stav 1. Zakona o premjeru i katastru nekretnina i na osnovu toga pogrešno zaključuje da lice koje je učestvovalo u postupku izlaganja nema pravo da tužbom kod nadležnog suda osporava izvršeni upis.
b)Odgovor na apelaciju
23. Kantonalni sud je naveo da navodi iz premetne apelacije nisu osnovani.
24. Općinski sud se ukratko osvrnuo na hronologiju predmetnog postupka koji je u skladu s dostavljenim podacima naveden u činjeničnom stanju. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je postupao u razumnim rokovima i u okviru objektivnih mogućnosti, te da su na dužinu trajanja postupka znatno utjecale apelanticine radnje i radnje njenih punomoćnika s obzirom na to da tužba od početka nije bila uredna, da je tužbeni zahtjev više puta mijenjan, da su u toku postupka označavani novi tuženi i da je više puta traženo odlaganje ročišta.
25. Prvotužena je navela da su neosnovani i bez utjecaja na odlučivanje apelanticini navodi kojima pobija rješenje Kantonalnog suda od 12. juna 2014. godine. Prvotužena je istakla da je apelantici data mogućnost da iznese i brani svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cijelog sudskog postupka i da dokazuje činjenice na kojima zasniva svoje zahtjeve.
26. Drugotuženi je naveo da su navodi istaknuti u podnesenoj apelaciji u potpunosti neosnovani, pa je predložio da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
27. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 16. st. 1. i 2.
(1) Sud do pravomoćnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.
(2) Kada sud u toku postupka, do pravomoćnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ vlasti oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.
28. Zakon o premjeru i katastru nekretnina („Službeni glasnik SRBiH“ br. 22/84 i 12/87) u relevantnom dijelu glasi:
Član 71. stav 1.
Komisija oglasom određuje, posebno za svaku katastarsku opštinu, mjesto i vrijeme kada će početi izlaganje podataka i obavještava sva lica koja polažu pravo ili imaju pravnog interesa na nekretninama u odnosnoj katastarskoj opštini da su dužna da u određeno vrijeme dođu u prostorije komisije u katastarskoj opštini u kojoj se vrši izlaganje podataka i da daju potrebne podatke o nekretninama i pravima na nekretninama.
Član 72.
Komisija će svakom pravnom ili fizičkom licu, za koje su prikupljeni podaci i adrese, za čije se nekretnine vrši izlaganje, uputiti najkasnije osam dana prije dana izlaganja podataka poziv da u označeno vrijeme dođe u radnu prostoriju komisije i da donese sve isprave koje služe kao dokaz o pravima na nekretninama. Uz poziv se prilaže popisni list ili kopija posjedovnog lista.
Član 79. stav 1.
Na osnovu činjenica utvrđenih u postupku izlaganja podataka, komisija donosi rješenje.
Član 80. stav 3.
U pogledu utvrđivanja prava na nekretninama može se u roku od 30 dana po prijemu rješenja pokrenuti spor kod nadležnog suda.
Član 82. stav 1.
Treća lica, koja smatraju da su izvršenim upisom prava na nekretninama u katastru nekretnina povrijeđena njihova prava, mogu tužbom kod nadležnog suda osporavati izvršeni upis u roku od tri godine od dana stupanja na snagu katastra nekretnina.
29. Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 25/03 i 67/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39.
Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovoga zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prijelaznih odredaba ovoga zakona.
Ako prostornim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud donio Rješenje broj 41 0 P 005281 15 Rev od 16. juna 2015. godine kojim je apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Rješenje Kantonalnog suda broj 41 0 P 005281 14 Gž 2 od 15. decembra 2014. godine, pa će Ustavni sud apelanticine navode ispitati u odnosu na to rješenje. S obzirom na to da je apelantica Rješenje Kantonalnog suda broj 41 0 P 005281 14 Gž 2 od 15. decembra 2014. godine primila 12. januara 2015. godine, a da je apelaciju u predmetu broj AP 937/15 podnijela 27. februara 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelantica pobija rješenje Kantonalnog suda, tvrdeći da je tim rješenjem prekršeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. Ustavni sud zapaža da se ovaj postupak tiče utvrđenja pravne nevaljanosti katastarskog knjižnog upisa i uspostavljanja prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja, odnosno utvrđenja da je prvotužena u postupku provođenja novog izlaganja i uspostavljanja nekretnina Općine Visoko povrijedila njena vlasnička prava. Prvostepeni sud je presudom usvojio njen tužbeni zahtjev, a osporenim rješenjem Kantonalnog suda prvostepena presudu je ukinuta i njena tužba odbačena. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pristup sudu, da je u postupku proizvoljno primijenjeno pravo, te da je postupak nerazumno dugo trajao. Suđenje u razumnom roku
38. U odnosu na apelanticine navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud konstatira da je apelantica u predmetnom postupku podnijela tužbu 25. januara 2002. godine i da je postupak okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 41 0 P 005281 14 Gž 2 od 15. decembra 2014. godine. Nakon toga, rješenjem Vrhovnog suda od 16. juna 2015. godine odbačena je apelanticina revizija. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u tri navrata donosio presude (26. juna 2003, 10. maja 2011. i 12. juna 2014. godine), koje je Kantonalni sud presudom odnosno rješenjem (28. aprila 2004. i 7. marta 2012. godine) u dva navrata ukidao i predmet vraćao prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u međuvremenu Općinski sud u predmetnom postupku donio i dva procesna rješenja (14. juna i 22. septembra 2006. godine) kojima je odlučio da se apelanticina tužba smatra povučenom, odnosno odbio apelanticin prijedlog za povrat u prijašnje stanje. Ustavni sud, također, zapaža da je u konkretnom postupku i Kantonalni sud donio tri rješenja (26. oktobra 2007, 24. decembra 2008. i 15. decembra 2014. godine), i to rješenje kojim je potvrdio rješenje prvostepenog suda kojim je odlučio da se tužba smatra povučenom, rješenje kojim je dopustio ponavljanje postupka i rješenje kojim je apelanticinu tužbu odbacio zbog nenadležnosti. U konačnici, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud donio rješenje (16. juna 2015. godine) kojim je odbacio apelanticinu reviziju. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Posmatrano u cijelosti, Ustavni sud ističe da se postupak utvrđenja pravne nevaljanosti katastarskog knjižnog upisa i uspostavljanja prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja, odnosno utvrđenja da je prvotužena u postupku provođenja novog izlaganja i uspostavljanja nekretnina Općine Visoko povrijedila njena vlasnička prava pred redovnim sudovima trajao duže od 13 godina, što se nikako ne može smatrati „razumnim rokom“. Ustavni sud, na osnovu stanja u spisu, primjećuje da apelanticin punomoćnik nije pristupio na pripremno ročište (14. juna 2006. godine), nakon čega je prvostepeni sud donio rješenje kojim je odlučio da se tužba u konkretnom predmetu smatra povučenom, što je u izvjesnoj mjeri doprinijelo dužini postupka budući da je uslijedilo ponavljanje postupka. Međutim, Ustavni sud smatra da odgovornost za dužinu trajanja postupka u najvećem dijelu snose isključivo redovni sudovi koji su, prije svega, pri postupanju trebali imati u vidu činjenicu vraćanja predmeta od višeg ka nižem sudu u više navrata, koji nisu ponudili razumno i objektivno opravdanje za dugo trajanje postupka, niti to proizlazi iz njihovog odgovora na apelaciju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu efikasno rukovodili predmetnim postupkom u skladu s relevantnim odredbama ZPP.
39. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge.
40. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2225/16 od 18. jula 2017. godine (i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTVBiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
Pitanje naknade nematerijalne štete
41. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
42. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija.
43. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona, s obzirom na sjedište sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali aspekti prava na pravično suđenje U odnosu na primjenu prava
44. Apelantica smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
46. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja Kantonalnog suda slijedi da je rješenjima Komisije za izlaganje podataka o nekretninama, između ostalih, obuhvaćena i sporna nekretnina, te na zemljištu utvrđeno privremeno pravo korištenja 1/1 u korist prvotužene, a na objektima pravo raspolaganja s dijelom 1/1 u korist prvotužene. Nakon toga, apelantica je izjavila žalbu kojom je osporila sadržinu navedenih rješenja u dijelu koji se odnosi na spornu nekretninu, pa je proveden postupak, nakon kojeg je apelantica uknjižena s privremenim pravom korištenja 1/1 na spornim nekretninama, i to u površini od 73 m , na kojim je s pravom raspolaganja uknjižena prvotužena.
Kako je apelantica učestvovala u upravnom postupku izlaganja podataka o nekretninama i utvrđenja prava na nekretninama, odnosno kako joj je omogućeno učestvovanje u izlaganju spornih nekretnina to ona nema status lica koje nije učestvovalo u izlaganju pa da bi u smislu odredbi iz člana 82. stav 1. Zakona o premjeru i katastru nekretnina mogla podnijeti tužbu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, odlučio i o njenom „eventualno“ postavljenom tužbenom zahtjevu. Naime iz obrazloženja rješenja slijedi da su sporne parcele nacionalizirano zemljište, dakle u državnom vlasništvu s pravom korištenja, sve i da se apelantica može smatrati trećim licem i da nije učestvovala u izlaganju, ako se ima u vidu da su nekretnine na kojima traži pravo vlasništva gradsko građevinsko zemljište u državnom vlasništvu, proizlazi da se primjenom odredbi iz člana 39. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu na njima ne može steći pravo vlasništva kakvo se predmetnom tužbom „štiti“ odnosno traži, osim u površini koja služi redovnoj upotrebi zgrade, ali je i to stvar upravnog, a ne sudskog postupka.
47. Dovodeći relevantne zakonske odredbe u vezu s odlučenjem Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje je dato u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka.
48. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
U odnosu na pravo na pristup sudu
49. Ustavni sud ponavlja da je apelantica pokrenula parnični postupak protiv prvotužene i drugotuženog radi utvrđenja pravne nevaljanosti katastarskog knjižnog upisa i uspostavljanja prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja, odnosno da je prvotužena u postupku provođenja novog izlaganja i uspostavljanja nekretnina Općine Visoko povrijedila njena vlasnička prava. Prvostepeni sud je presudom usvojio njen tužbeni zahtjev, a osporenim rješenjem Kantonalnog suda prvostepena presuda je ukinuta i njena tužba odbačena. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pristup sudu.
50. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda, pravo kako efektivnog tako i formalnog pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18. stav 36). Ipak, svaka država ima diskreciono pravo da sama organizira pravni sistem unutar kojeg će svakome omogućiti pristup sudu kada se radi o „utvrđivanju građanskih prava i obaveza“. Na taj način proizlazi pravo države da od svakoga traži da poštuje relevantne domaće pravne propise kojima se propisuju postupci pred nadležnim organima. Ovdje se misli, prije svega, na propise od kojih zavisi nadležnost organa i dopustivost pravnog lijeka. U tom smislu, postoji inherentno ograničenje za svakoga u pogledu prava za pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije jer nije u poziciji da odlučuje o teritorijalnoj i stvarnoj nadležnosti za vođenje postupaka. Ovo pravo države je ograničeno u pogledu zabrane zloupotrebe zakona koji reguliraju ovu materiju.
51. Ustavni sud je u prethodnom dijelu zaključio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni prava u osporenom rješenju. Iz navedenog proizlazi da je apelantica imala pristup sudu koji je dao jasne i eksplicitne razloge zašto u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenim rješenjem nisu ispunjeni uvjeti za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
52. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, pa kako je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio, Ustavni sud smatra da su i navodi u odnosu na pravo na imovinu neosnovani.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je predmetni postupak trajao više od 13 godina, za što najveću odgovornost snose redovni sudovi koji nisu djelotvorno kontrolirali postupak i nisu preduzeli adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su im bile na raspolaganju prema procesnom zakonu.
54. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te kada je apelantica imala pristup sudu koji je dao jasne i eksplicitne razloge zašto u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenim rješenjem nisu ispunjeni uvjeti za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari.
55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
56. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman