Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2555/15 (Opština Ribnik)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Javna vlast
  • Tužba
  • Povrat u prijašnje stanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2555/15

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2555/15, rješavajući apelaciju Opštine Ribnik na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Opštine Ribnik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 003254 14 Rev od 12. februara 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 003254 14 Pž 2 od 11. novembra 2014.

godine i Presude Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 003254 13 Ps 3 od 5. septembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Opština Ribnik (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo RS-Sjedište zamjenika Banja Luka, podnijela je 25. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud ) broj 57 0 Ps 003254 14 Rev od 12. februara 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 003254 14 Pž 2 od 11. novembra 2014. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 003254 13 Ps 3 od 5. septembra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog privrednog suda, Višeg privrednog suda i Vrhovnog suda, kao i od tužioca Trgokomerc d.o.o (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 15. augusta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

2. Okružni privredni sud je 7. septembra 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Vrhovni sud 24. augusta 2017. godine, dok Viši privredni sud i tužilac nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 003254 13 Ps 3 od 5. septembra 2014. godine obavezana je apelantica da na ime duga tužiocu isplati iznos od 274.849,01 KM i zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 274.849,01 KM. Stavom II iste presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da mu apelantica na ime izgubljene dobiti zbog nemogućnosti ulaganja sredstava u periodu od 2001. – 2013. godine isplati iznos od 66.847,75KM. U odnosu na drugotuženu Republiku Srpsku, tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan. I konačno, stavom IV iste presude apelantica je obavezana da na ime troškova postupka isplati tužiocu iznos od 14.801,44 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana presuđenja pa do isplate, a sve ovo u roku od 30. dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

5. Nakon provedenog dokaznog postupka, Okružni privredni sud je utvrdio da je apelantica donijela Odluku o odobravanju vanredne sječe šume, na osnovu koje je zaključen ugovor o izvođenju radova na zgradi SO Ribnik. Provedenim dokazima nesporno je utvrđeno da su tužilac i apelantica bili u poslovnom odnosu po osnovu zaključenog ugovora od 17. juna 1998. godine i aneksa tog ugovora od 12. septembra 1999. godine. Sud je kao nesporno utvrdio i to da je apelantica primila račun broj 02/2000 na iznos od 919.687,15 KM koji nije osporila; da su tužilac i apelantica, u prisustvu nadzornog organa i sekretara Sekretarijata za privredu zapisnički konstatovali 21. februara 2000. godine da je apelantica dužna tužiocu iznos od 537.902,76 KM, te je naloženo apelantici da izda dispoziciju za ŠG Ribnik da isporuči drvenu građu tužiocu u toj vrijednosti. Ovim zapisnikom nadzorni organ je konstatovao da su svi radovi na zgradi SO Ribnik izvedeni u skladu sa projektnom dokumentacijom i važećim propisom za građevinarstvo za tu vrstu radova, što među parničnim strankama i nije sporno.

6. Kako se dalje navodi, među parničnim strankama je sporno da li je apelantica u obavezi platiti iznos koji se potražuje tužbom, obzirom na zaključak Vlade RS od 18. oktobra 2001. godine kojim je odlučeno da se zastane sa izvršenjem rješenja o odobravanju vansudskog poravnanja. Naime, apelantica smatra da nije u obavezi platiti sporno potraživanje iz razloga što je Vlada RS donijela naprijed navedeni zaključak, kao i iz razloga što zapisnik o sravnjenju od 24. septembra 2004. godine ispred SO Ribnik nije potpisalo ovlašteno lice, već šef računovodstva. Apelantica je preuzela ugovornu obavezu da izda nalog ŠG Ribnik da izvrši sječu oblovine u ugovorenoj vrijednosti radova u iznosu 652.357,15KM. U skladu sa zaključenim ugovorom SO Ribnik, kao prvotuženi, je u obavezi isplatiti investitoru iznos koji je u skladu sa nalazom vještaka finansijske struke. Dalje je navedeno da je smanjenje iznosa izvršeno na osnovu faktura ŠG Ribnik od 19. decembra 2001. godine (jedna faktura glasi na iznos od 179.566,00KM, a druga na 117.738,79KM). Prilikom saslušanja na glavnoj raspravi vještak se izjasnila da je nalaz izradila na osnovu dokumentacije u spisu kao i dokumentacije koju je dobila od tužioca na osnovu čega je na dug po periodima obračunala zakonsku zateznu kamatu, a izgubljenu dobit utvrdila na osnovu bilansa tužioca kroz nemogućnost ulaganja obrtnih sredstava. Izjavila je da do dana izrade nalaza nije izvršila uvid u poslovne knjige Opštine Ribnik, ali da je to uradila naknadno dan prije održavanja glavne rasprave, te da nije dobila nove dokumente u odnosu na postojeće, tako da je u cijelosti ostala kod pismeno izrađenog nalaza i mišljenja. Zapisnik o sravnjenju od 24. septembra 2004. godine u kojem je konstatovan dug prema tužiocu od 274.489,01 KM je potpisan od strane zakonskog zastupnika tužioca i šefa računovodstva apelantice. Dalje se navodi da u ime apelantice ovaj zapisnik nije potpisao načelnik opštine, kao lice ovlašteno za zastupanje, ali je potpisalo lice koje je imalo uvid u finansijsku dokumentaciju i poslovanje apelantice. Okružni privredni sud je u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj dokaz cijenio u međusobnoj povezanosti sa ostalim materijalnim dokazima koji su izvedeni tokom rasprave, naročito sa dokazom finansijskog vještačenja. Vještak finansijske struke je, u svom nalazu, koji je izrađen na osnovu dokumentacije koja se nalazi u spisu, te na osnovu uvida u knjigovodstvenu dokumentaciju tužioca i apelantice konstatovano da dugovanje apelantice prema tužiocu upravo iznosi 274.489,01 KM. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je isti izrađen u skladu sa pravilima struke, a na osnovu vjerodostojne dokumentacije. U obrazloženju ove presude, Okružni privredni sud se pozvao na čl. 155, 189, 277 i 600. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04 - u daljem tekstu ZOO).

7. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 003254 14 Pž 2 od 11. novembra 2014. godine žalba apelantice protiv prvostepene presude je odbijena. Kako je zaključio Viši privredni sud, prvostepeni sud je cijenio sve provedene dokaze, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, kao što to propisuje odredba člana 8. ZPP, zbog čega ne stoji žalbeni navod tužene da je taj sud počinio povrede pomenute odredbe ZPP. Suprotno žalbenim navodima, Viši privredni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i donio pravilan zaključak o odlučnim činjenicama bitnim za donošenje zakonite odluke.

8. U žalbi se navodi da je prvostepeni sud pogrešno cijenio zapisnik o sravnjenju obaveza od 24. septembra 2004. godine, koji je sačinjen između tužioca i apelantice, a bez ŠG „Ribnik“ kao isporučioca i koji je potpisan od strane neovlašćenog lica u ime apelantice. Zapisnik o sravnjenju od 24. septembra 2004. godine sačinjen je radi sravnjenja duga između apelantice i tužioca koji je nastao u vezi izgradnje zgrade SO Ribnik. U zapisniku je navedeno da je aktom Ministarstva za upravu i lokalnu samoupravu izvršeno sravnjenje međusobnih obaveza i potraživanja između tužioca i apelantice, zatim u obzir su uzete izdate fakture ŠG „Ribnik“ prvotuženoj Opštini Ribnik i na osnovu tih faktura u konačnom je utvrđen iznos duga između tužioca i apelantice. Tačno je da je zapisnik u ime apelantice potpisan od strane šefa računovodstva apelantice. Prvostepeni sud je obrazložio, a koje obrazloženje prihvata i Viši privredni sud, da je zapisnik potpisalo lice koje je imalo uvid u finansijsku dokumentaciju i poslovanja apelantice, te da zapisnik nije nikada osporen od strane načelnika Opštine. Materijalno pravni odnos na osnovu zaključenog ugovora, a u smislu nastalih prava i obaveza, je nastao između tužioca i apelantice.

9. Apelantica je osporavala nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, navodeći da vještak prije sačinjavanja nalaza nije vršila uvid u knjigovodstvenu i finansijsku dokumentaciju tuženih, kao i dokumentaciju isporučioca - ŠG „Ribnik“. Međutim, sud navodi da je vještak finansijske struke D. O. nalaz i mišljenje sačinila na osnovu cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu i tačno je da je nakon izrade nalaza izvršila uvid u poslovne knjige Opštine Ribnik, ali je obrazložila da u Opštini nije dobila nove dokumente u odnosu na postojeće. Dalje se navodi da prvostepeni sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka, zato što nije dozvolio dopunu vještačenja, a po prijedlogu prvotužene. Naime, vještak je na glavnoj raspravi obrazložila svoj nalaz, odgovorila na sva postavljena pitanja i jasno istakla da kod prvotužene Opštine Ribnik nije našla ni jedan novi dokument koji bi uticao na drugačiji nalaz i mišljenje. Prvotužena nije navela nijedan materijalni dokaz koji nije uzet u obzir prilikom izrade nalaza, te osim paušalnih navoda ni jedan konkretan razlog nije postojao kod osporavanja sačinjenog nalaza.

10. Na osnovu provedenih dokaza Viši privredni sud je utvrdio da ŠG „Ribnik“ nije bilo u materijalno pravnom odnosu sa tužiocem, niti je bilo u obavezi da izmiri nastale obaveze prema tužiocu, osim što je bilo u obavezi da postupa prema nalogu apelantice, a u smislu odredbi iz ugovora od 17. juna 1998. godine. U žalbi prvotužena osporava prethodno donesena rješenja povodom prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje. Viši privredni sud smatra da ovi žalbeni navodi nisu od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude, jer je prvostepeni sud usvojio prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, na koju odluku u smislu odredbe člana 333. stav 1. ZPP nije dozvoljena žalba.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 003254 14 Rev od 12. februara 2015. godine revizija apelantice je odbijena.

12. Vrhovni sud je utvrdio da je odluka drugostepenog suda pravilna, te je u tom smislu dao najprije odgovor koji se tiče navoda o povredi parničnog postupka. Tako, Vrhovni sud navodi da, ročište zakazano za 10. januar 2013. godine nije trebalo biti ročište povodom prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje, već pripremno ročište. Naime rješenjem drugostepenog suda broj 57 0 Ps 003254 11 Pž od 31. januara 2011. godine ukinuto je rješenje prvostepenog suda 57 0 Ps 003254 04 Ps od 1. jula 2010. godine kojim je prvostepeni sud utvrdio da je došlo do povlačenja tužbe usljed nedolaska tužioca na zakazano pripremno ročište. Prema tome, donošenjem pomenutog rješenja drugostepenog suda parnica je vraćena u fazu pripremnog ročišta, a ne donošenja odluke o prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje, kako je to pogrešno zaključeno u reviziji. Nadalje, kako navodi Vrhovni sud, Viši privredni sud je u razlozima pomenutog rješenja od 31. januara 2011. godine naložio prvostepenom sudu da ponovo, u smislu datih uputa, sagleda da li je tužilac bio uredno pozvan na pripremno ročište, odnosno da li su se stekli uslovi propisani odredbom člana 84. stav 1. ZPP. Imajući u vidu naprijed izneseno, Vrhovni sud ukazuje da nije osnovana tvrdnja revizije da su nižestepeni sudovi počinili povrede odredaba parničnog postupka, a naročito da je to učinio drugostepeni sud donošenjem rješenja od 31. januara 2011. godine, jer su dati razlozi iz kojih prozilazi da tužilac nije bio uredno pozvan na pripremno ročište zakazano za dan 1. jula 2010. godine, pa da samim tim nije bilo mjesta donošenju rješenja u smislu odrebe člana 84. stav 1. ZPP.

13. Po mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su dali uvjerljivu ocjenu Zapisnika o sravnjenju obaveza od 24. septembra 2004. godine, koji je sačinjen između tužioca i apelantice, a u odsustvu ŠG „Ribnik“ kao isporučioca. S tim u vezi, navedeno je su nižestepeni sudovi cijenili činjenicu da je zapisnik u ime tužene potpisan od strane šefa računovodstva, prihvatajući da je ovu ispravu potpisalo lice koje je imalo uvid u finansijsku dokumentaciju i poslovanja tužene, te da zapisnik nije nikada osporen od strane načelnika Opštine. Pored toga, nasuprot drugačijem stavu iznesenom u reviziji, posebno je naglašeno da ovaj dokaz nije cijenjen kao priznanje duga, nego u međusobnoj povezanosti sa ostalim materijalnim dokazima koji su izvedeni tokom postupka, naročito dokazom finansijskog vještačenja. Date razloge drugostepenog suda, koji nisu izjavljenom revizijom dovedeni u pitanje, kao valjane razloge prihvata i Vrhovni sud. Kako je zaključio Vrhovni sud, postojanje materijalno pravnog odnosa između tužioca i apelantice definisan je ugovorom broj od 17. juna 1998. godine i drugostepeni sud je dao jasne razloge iz kojih proizilazi da je u ovom pravnom odnosu dužnik apelantica, a ne neka druga lica na koja se aludira (ali se ne ukazuje direktno) izjavljenom revizijom. Date razloge drugostepenog suda, koji nisu izjavljenom revizijom dovedeni u pitanje, kao valjano obrazloženje prihvata i Vrhovni sud. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je revizija apelantice neosnovana, pa je odlučeno kao u izreci ove presude na osnovu odredbe člana 248. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

15. Apelantica smatra da je Presuda Vrhovnog suda nezakonita i da je isti sud prekršio njena osnovna ustavna prava na pravičan postupak i imovinu. Navodi da je nepravilan i zaključak Vrhovnog suda koji je prihvatio da su nižestepeni sudovi potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenili materijalno pravo. U obrazloženju svoje odluke, Vrhovni sud navodi da je odluka drugostepenog suda kao i odluka prvostepenog suda pravilna uz primjenu odredbi ZOO u vezi sa odredbom člana 4. Zakona o visini stope zatezne kamate. Istovremeno u dijelu odluka nižestepenih sudova koje se odnose na propuštanje pristupa na pripremnom ročištu od strane tužioca odnosno prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje, Vrhovni sud takođe prihvata odluke nižestepenih sudova kao pravilne navodeći da je sud primjenio čl. 84. stav 1 i čl. 333. stav 2 ZPP-a.

16. Apelantica smatra da je sud izveo pogrešan zaključak o odlučnim činjenicama za pravilno i zakonito presuđenje predmetne pravne stvari, dok su takođe nižestepeni sudovi kao i Vrhovni sud propustili da potpuno i pravilno utvrde činjenično stanje, jer po apelantu je bilo neophodno dodatno vještačenje po vještaku ekonomske struke koje je tužilac predložio radi dokazivanja visine navodnog duga. Za tu vrstu dokaza nesporno je da je vještak morao uraditi nalaz, da bi isti bio validan materijalan dokaz, a na osnovu uvida u finansijsku i knjigovodstvenu dokumentaciju kako u sudskom spisu tako uvidom u istu dokumentaciju kod parničnih stranaka. Po ocjeni apelantice, sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je isporučilac - ŠG „Ribnik“ ugovorna strana i isti je zadužen za isporuku oblovine kao načina plaćanja, a sve shodno odluci drugotužene s obzirom da je ista odluka prethodila zaključivanju kako Ugovora tako i Aneksa ugovora. Apelantica takođe navodi da je vještačenje po vještaku ekonomske struke obavljeno suprotno sudskoj praksi i takav nalaz vještaka ekonomske struke kao i izjašnjenje istog datog na glavnoj raspravi ne može biti validan dokaz. Apelantica zaključuje sud nije pravilno primjenjeno materijalno pravo u odnosu na utvrđeno činjenično stanje jer nesporno je u toku postupka pred prvostepenim sudom koji je prethodio donošenju prvostepene presude predloženi su kako od strane tužioca tako i od strane tuženih materijalni dokazi koji nisu uzeti u obzir prilikom donošenja odluka.

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni privredni sud navodi da je prvostepena presuda donesena u skladu sa zakonom i pravilnom primjenom materijalnog prava.

18. Vrhovni sud smatra da su navodi apelantice neosnovani, jer sud nije povrijedio ustavna prava apelantice.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te “Službeni glasnik RS”, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 ), relevantne odredbe glase: Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili strah (nematerijalna šteta). Obična šteta i izmakla korist Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Kad se duguje Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Pojam Član 600.

Ugovorom o djelu poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje se da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl. a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), relevantne odredbe glase:

Član 84. stav 1.

Ako na pripremno ročište ne dođe tužilac, a bio je uredno obavješten, smatraće se da je tužba povučena, osim ako tuženi ne zahtjeva da se ročište održi. (....)

Član 184.

Sud će, na prijedlog stranaka ili po sopstvenoj odluci, izvesti dokaz vještačenjem kad se radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Član 185.

(1)Vještačenje obavljaju vještaci koje određuje sud ili stranke.

(2)Prije nego što odredi koje će osobe uzeti za vještake sud će o tome saslušati stranke. Član. 333. stav 2.

(....) Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje nije dozvoljena posebna žalba, osim ukoliko je prijedlog podnijet zbog donošenja presude zbog propuštanja.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 003254 14 Rev od 12. februara 2015. godine. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 25. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. S obzirom na to da je u predmetnoj apelaciji apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

27. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelantica osporavala navode tužioca da je obavezna tužiocu da isplati dug radi izgradnje objekta Opštine i Stanice javne bezbjednosti u Ribniku, pa u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

28. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je osporena presuda donesene na osnovu nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava kao i povreda odredaba parničnog postupka. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Ustavnog suda, zadatak ovog sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava. Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

30. Ustavni sud je mišljenja da su u obrazloženjima osporenih odluka redovni sudovi dali uvjerljivu ocjenu o Zapisniku o sravnjenju obaveza broj 04-018-33/01/04 od 24. septembra 2004. godine, koji je sačinjen između tužioca i apelantice, te konstatovali da je zapisnik u ime tužene potpisan od strane šefa računovodstva, prihvatajući da je ovu ispravu potpisalo lice koje je imalo uvid u finansijsku dokumentaciju i poslovanje apelantice. Pored toga, posebno je naglašeno da ovaj dokaz nije cijenjen kao priznanje duga, nego u međusobnoj povezanosti sa ostalim materijalnim dokazima koji su izvedeni tokom postupka, naročito dokazom finansijskog vještačenja. Kako je zaključio Vrhovni sud, a na osnovu činjenica i dokaza koje su proveli nižestepeni sudovi, postojanje materijalno pravnog odnosa između tužioca i apelantice definisano je ugovorom broj 02/98 dana 17. juna 1998. godine, pa su u toku postupka nižestepeni sudovi dali jasne i neprotivrječne razloge iz kojih proizilazi da je u ovom pravnom odnosu dužnik apelantica. Date razloge drugostepenog suda, koji nisu izjavljenom revizijom dovedeni u pitanje, kao valjano obrazloženje prihvatio je i Vrhovni sud.

31. U vezi apelacionih navoda koji se odnose na dokazni postupak i izvršeno vještačenje, Ustavni sud zapaža da prvostepeni sud nije dozvolio dopunu vještačenja, a po prijedlogu prvotužene. Naime, vještak je na glavnoj raspravi obrazložila svoj nalaz, odgovorila na sva postavljena pitanja i jasno istakla da kod prvotužene Opštine Ribnik nije našla ni jedan novi dokument koji bi uticao na drugačiji nalaz i mišljenje, a što je sve detaljno navedeno u obrazloženju presude Okružnog privrednog suda. Nadalje, u pogledu prigovora apelantice da su navodne povrede odredaba parničnog postupka dovele do nezakonite odluke (povraćaj u pređašnje stanje) uticale na pravilnost donesene odluke, Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud utvrdio da ročište zakazano za 10. januar 2013. godine nije trebalo biti ročište povodom prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje, već pripremno ročište. Prema tome, donošenjem pomenutog rješenja drugostepenog suda parnica je vraćena u fazu pripremnog ročišta, a ne donošenja odluke o prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje. Nadalje, Viši privredni sud je u razlozima pomenutog rješenja od 31. januara 2011. godine naložio prvostepenom sudu da ponovo, u svijetlu datih uputa, sagleda da li je tužilac bio uredno pozvan na pripremno ročište, odnosno da li su se stekli uslovi propisani odredbom člana 84. stav 1. ZPP. Iz činjenice da je prvostepeni sud nakon što je primio pomenuto ukidno rješenje drugostepenog suda, zakazao pripremno ročište za dan 6. decembra 2012. godine, proizilazi da je zauzeo stav da propuštanje tužioca da pristupi na pripremno ročište od 1. jula 2010. godine nema za posljedicu da se tužba smatra povučenom, već je prvostepeni sud očigledno zaključio da se nisu ostvarile pretpostavke iz pomenute zakonske odredbe, da je tužilac uredno pozvan na pripremno ročište, tako da nije bilo mjesta ponovnom donošenju rješenja kojim se utvrđuje da se tužba ima smatrati povučenom. Sve navedene odluke se odnose na proceduralne aspekte vođenja parničnog postupak te ne mogu, po ocjeni Ustavnog suda, dovesti do zaključka da su nižestepeni sudovi počinili povrede odredaba parničnog postupka niti su u konačnici uticali na odlučenje suda, obzirom da Ustavni sud cjeni povredu prava na pravično suđenje uzimajući u razmatranje postupak u cjelini.

32. Stoga su navodi apelantice da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te povreda odredaba parničnog postupka, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

33. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

34. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te povredi odredaba parničnog postupka, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelantice, nepravilno i nepotuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti je bilo procesnih propusta u toku postupka, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentovane i jasne razloge.

36. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, nepravilno i nepotuno utvrđenog činjenično stanje te procesne propuste u vođenju postupka, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu u dijelu u kom je ispitao da li je došlo do povrede prava na pravično suđenje.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-2555/15 (Opština Ribnik) | Sudska praksa | Aktio