Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4708/17 (S. L.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4708/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4708/17, rješavajući apelaciju Slavka Lauša, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slavko Lauš protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 K 002008 17 Kž od 6. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Lauš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Jozo Ćurić, advokat iz Livna, podnio je 13. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 K 002008 17 Kž od 6. jula 2017. godine. Također, apelant je zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će obustaviti izvršenje osporene odluke Vrhovnog suda do okončanja postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ubistvo u pokušaju iz člana 36. stav 2. tačka 4. preuzetog Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ R BiH), u vezi člana 19. preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), te je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
2. U obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud je naveo da je apelant nakon što je zakazana glavna rasprava priznao krivicu, da je apelant upitan je li izjavu o priznanju krivice dao dobrovoljno, bez prisile, svjesno i sa razumijevanjem, te da je sud poučio apelanta o mogućim posljedicama, da se priznanjem krivice odriče prava na suđenje, da će se provest postupak za izricanje krivično-pravne sankcije, o mogućnosti naknade štete oštećenima, kao i plaćanja troškova krivičnog postupka, te da može izjaviti žalbu samo zbog visine krivično-pravne sankcije. Zatim, da nakon što je apelant poučen o mogućim posljedicama, da je istakao da ostaje kod svoje izjave o priznanju krivice, te da je izjavu o krivici dao dobrovoljno, svjesno bez ikakve prisile i s razumijevanjem. Prvostepeni sud je istakao da analizirajući sve provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, a imajući u vidu priznanje krivice date od strane apelanta, koja je data dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem, te da je navedeno priznanje u skladu s dokazima pribavljenim od strane tužiteljstva, pa budući da postoji dovoljno dokaza o krivici apelanta, da je prvostepeni sud mišljenja da je na siguran način utvrdio da se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja predmetnog krivičnog djela. Prvostepeni sud je naveo olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, pa je naveo da te okolnosti čine naročito olakšavajuće okolnosti, pa da će se i ublaženom kaznom ispod zakonom propisanog minimuma ostvariti svrha kažnjavanja, pa mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da osnovano tužitelj žalbom ukazuje da je u konkretnom slučaju apelantu kazna zatvora preblago odmjerena. Naime, da je prvostepeni sud na strani apelanta cijenio niz olakšavajućih okolnosti, našavši ih osobito olakšavajućim, ali da je pri tome zanemario težinu učinjenog krivičnog djela koja se ogleda kako u načinu njegovog izvršenja, tako i u nastupljenoj posljedici. Vrhovni sud je istakao da je za krivično djelo ubistvo iz člana 36. stav 2. tačka 4. preuzetog KZ R BiH, kao najmanja mjera propisana kazna zatvora u trajanju od 10 godina, koja se prema odredbi člana 43. stav 1. tačka 1. preuzetog KZ SFRJ, maksimalno može ublažiti do jedne godine zatvora, kako je to u konkretnom slučaju učinio prvostepeni sud. Međutim, da je time prvostepeni sud dao prevelik značaj olakšavajućim okolnostima, što je rezultiralo izricanjem kazne koja je preblago odmjerena i kojom se neće postići svrha kažnjavanja. Dalje je naveo da u vezi sa navodima apelantovog branitelja, a koji se odnose na to da je sa tužiteljstvom sklopljen „usmeni sporazum“ prema kojem bi apelant priznao krivicu a „zauzvrat“ mu bila izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, Vrhovni sud je ukazao da takvo postupanje zakonom nije dopušteno, pa pozivanje na nezakonite dogovore, ne može biti predmet razmatranja od strane tog suda. S tim u vezi je istaknuto da je odredbom člana 244. i 245. Zakona o krivičnom postupku F BiH, jasno propisan postupak u slučaju priznanja krivice optuženog, uključujući to da u takvom slučaju sud izriče sankciju po svojoj diskrecionoj ocjeni, a prema relevantnim činjenicama konkretnog predmeta, dok da se odredbom člana 246. istog zakona propisuje postupak u slučaju zaključenja sporazuma o priznanju krivice u kojem slučaju, ukoliko sud prihvati takav sporazum, nije dozvoljena žalba u pogledu izrečene krivičnopravne sankcije, što je apelantov branitelj, kao advokat, dužan da zna. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je zaključio da su navodi apelantovog branitelja posve irelevantni.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom krivičnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant navodi da je zbog predmetnog krivičnog postupka trpio veliku štetu jer nije mogao ići u SR Njemačku na posao, te da je tužiteljstvo vršilo pritisak na njega da pred sudom prizna krivicu, te da će se „zadovoljiti“ sa kaznom zatvora od jedne godine i da se na takvu zatvorsku kaznu neće žaliti, pa da je apelant pred sudom priznao krivicu za predmetno krivično djelo, a da mu je prvostepeni sud izrekao kaznu u trajanju od jedne godine, na koju se tužiteljstvo, unatoč datom usmenom obećanju, žalilo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku F BiH, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je njegov branitelj isticao u odgovoru ne tužiteljevu žalbu, kao i na sjednici vijeća Vrhovnog suda, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman