Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2653/15 (Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
- Aktivna legitimacija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2653/15
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2653/15, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 024523 13 Rev od 10. marta 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 024523 12 Pž 2 od 8. oktobra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ps 024523 11 Ps 2 od 28. juna 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 28. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 024523 13 Rev od 10. marta 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 024523 12 Pž 2 od 8. oktobra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 024523 11 Ps 2 od 28. juna 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja HMEZAD-TMT d.o.o. Ljubljana, Republika Slovenija (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 22. juna 2017. godine i 8. novembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj dostavili su odgovore na apelaciju 27. i 28. juna, 5. jula i 16. novembra 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Ps 024523 11 Ps 2 od 28. juna 2012. godine, donesenom u ponovnom postupku, apelantica je obavezana da tužitelju na ime naknade štete za oduzetu a nevraćenu mašinu „komatsu“, bliže opisanu u izreci presude, isplati iznos od 932.444,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. septembra 1998. godine uz naknadu troškova postupka u iznosu od 26.345,67 KM.
6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je izvedene dokaze sud ocijenio u smislu odredbe čl. 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pri čemu je nalaz Ekonomskog fakulteta u Sarajevu ocijenio objektivnim i u svemu datim u skladu sa pravilima struke zbog čega ga je u cijelosti prihvatio.
7. Dalje je prvostepeni sud naveo da nije osnovan apelanticin prigovor u pogledu aktivne legitimacije tužitelja, jer je u toku postupka utvrđeno da je predmetna mašina, čiji je vlasnik tužitelj, bila izuzeta od tužitelja za potrebe odbrane u što spada trasiranje puta za snabdijevanje od Ratnog predsjedništva Općine Kakanj, a koja se prema Zakonu o odbrani nalazila u sistemu odbrane zemlje.
8. Također, prema mišljenju prvostepenog suda, nije osnovan ni apelanticin prigovor u pogledu nedostatka apelanticine pasivne legitimacije. U odnosu na navedeno, prvostepeni sud se pozvao na rješenje Kantonalnog suda od 27. decembra 2010. godine (rješenje doneseno u predmetnom postupku povodom žalbe tužitelja protiv prvostepene presude od 26. februara 2010. godine kojom je tužba tužitelja bila odbijena) uz obrazloženje da se na sporove koji se odnose na izuzimanje materijalno-tehničkih sredstava u ratu primjenjuje Uredba o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba). Ukazano je da je isti stav usvojio i Vrhovni sud FBiH u svojoj odluci od 2. novembra 2010. godine. Stoga, kako je predmetna mašina bila izuzeta za potrebe odbrane u šta spada trasiranje puta za snabdijevanje od Ratnog predsjedništva Općine Kakanj, a koji se, prema Zakonu o odbrani, nalazio u sistemu odbrane zemlje, to se ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o nedostatku pasivne legitimacije na apelanticinoj strani, koja je, prema članu 82. Uredbe, obavezna da isplati naknadu štete za uništeno ili nestalo sredstvo u visini propisanoj članom 90. stav 1. tačka 1) spomenute uredbe. Ukazano je da navedeno proizlazi i iz Sporazuma o oživotvorenju FBiH, zaključenog 29. novembra 2005. godine, i Zakona o odbrani FBiH. Istaknuto je da je isti stav usvojio i Vrhovni sud u svojoj odluci od 11. decembra 1997. godine tim prije što je izuzimanje izvršeno prije donošenja predmetne uredbe.
9. Dalje je navedeno da nije osnovan prigovor zastare potraživanja a kako je to ocijenio i Kantonalni sud u svojoj odluci od 27. decembra 2010. godine (ranije spomenuta) uz obrazloženje da se kod zastare štete primjenjuju subjektivni i objektivni rokovi propisani odredbom člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) od tri, odnosno pet godina. Stoga, pošto tužitelj sve do završetka ratnog stanja nije imao saznanja o tome da je predmetna mašina nestala u prilog čemu idu i potvrda RMU „Kakanj“ od 9. jula 2002. godine i akt apelanticinog zakonskog zastupnika nazvan „Potraga“, to se kao početak subjektivnog roka od tri godine za naknadu štete ima uzeti 26. decembar 1995. godine kao dan prestanka ratnog stanja prema Odluci o ukidanju ratnog stanja a od kog datuma pa do podnošenja tužbe, tj. do 8. septembra 1998. godine, nije protekao zastarni rok od tri godine, a isti stav je izražen i u Odluci Ustavnog suda broj AP 744/07 od 15. aprila 2009. godine, zbog čega se ne mogu prihvatiti navodi da je danom izuzimanja sredstva za tužitelja nastala šteta.
10. Dalje, u predmetnom postupku prvostepeni sud je utvrdio da je između Rudnika mrkog uglja „Kakanj“ i tužitelja zaključen ugovor 23. maja 1991. godine za rad tri buldožera među kojima je i mašina „komatsu 355 A“ zbog rada na površinskom kopu Vrtilište. Aneksom I tog ugovora od 3. maja 1991. godine ugovorne strane produžile su trajanje osnovnog ugovora i za 1992. godinu. Također je utvrđeno da je formirana Komisija na osnovu rješenja načelnika Općine Kakanj, koja je utvrdila vrijednost buldožera „komatsu 355 A“, i to njegovu nabavnu vrijednost u iznosu od 1.116.700,00 DM i vrijednost u julu 1992. godine u iznosu od 932.444,50 DM. Ukazano je da iz odgovora Općine Kakanj, upućenog Federalnom ministarstvu odbrane, od 7. maja 1998. godine proizlazi da je navedeno ministarstvo Općina Kakanj obavijestila u vezi sa donošenjem naredbe broj 01/1-014-402/92 Ratnog predsjedništva o izuzimanju traženih sredstava, između ostalog i buldožera „komatsu 355 A“, koji se nalazio na površinskom kopu RMU „Kakanj“.
11. Istaknuto je da Općina Kakanj nije izuzimala materijalno-tehnička sredstva na području općine Kakanj, nego se mobilizacija vršila putem Ratnog predsjedništva SO Kakanj-Kakanj. Dalje je iz naredbe od 10. maja 1992. godine predsjednika Kriznog štaba Općine Kakanj utvrđeno da je naređeno svim pravnim i fizičkim licima da su dužna ustupiti sva raspoloživa materijalno-tehnička sredstva u svrhu odbrane Općine i Republike. Iz naredbe Ratnog predsjedništva Općine Kakanj od 27. jula 1992. godine proizlazi da su za potrebe rekonstrukcije puta Prozor-Varvara-Orašac-Risova u dužini od 2.400 m izuzete mašine među kojima se nalazi i buldožer „komatsu 355A“. Također je navedeno da i iz naredbe od 27. jula 1992. godine proizlazi da je buldožer „355A“ izuzelo Ratno predsjedništvo Općine Kakanj.
12. Dalje je navedeno da iz potvrde od 9. jula 2002. godine Rudnika mrkog uglja proizlazi da je izdata na zahtjev vlasnika mašine-tužitelja, te da se njome potvrđuje da sporna mašina nije vraćena vlasniku. Ukazano je da iz računa „Nissho iwai Corporation" proizlazi da je tužitelj predmetnu mašinu kupio i uvezao iz Japana. Iz potvrde od 26. decembra 1992. godine o izuzimanju mašina prvostepeni sud je utvrdio da je Rudnik mrkog uglja obavijestio tužitelja o ustupanju predmetne mašine za potrebe izgradnje puta Novi Travnik-Split.
13. Istaknuto je da je iz „Potrage“ za inženjerskom mašinom koju je uputio zakonski zastupnik apelantice Ministarstvo unutrašnjih poslova FBiH i Ministarstvo vanjskih poslova BiH utvrđeno da je traženo da li je predmetna mašina registrirana na području FBiH. Općinski sud je ukazao da u nalazu i mišljenju Ekonomskog fakulteta u Sarajevu od 2. aprila 2012. godine vještaci navode da je na osnovu rješenja načelnika Općine Kakanj od 18. decembra 1997. godine formirana Komisija koja je utvrdila vrijednost buldožera „komatsu 355A" na način da njegova nabavna vrijednost iznosi 1.116.700,00 DM, a vrijednost u julu 1992. godine 932.444,50 DM. Istaknuto je da su vještaci kod utvrđivanja vrijednosti sporne mašine uzeli u obzir i amortizacija saglasno Zakonu o računovodstvu. Navedeno je da, zbog toga što je domaća novčana jedinica - konvertibilna marka bila tada vezana za DM, to je i pitanje pariteta novčanih jedinica olakšalo činjenično stanje utvrđivanja vrijednosti buldožera „kamatsu 355A“. Prema mišljenju vještaka, vrijednost predmetnog buldožera u julu 1992. godine bila je 932.444,50 DM ili 932.444,50 KM.
14. Na osnovu navedenog prvostepeni sud je, nakon što je odbio prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, kao i prigovor zastarjelosti potraživanja, odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja zasnovao na odredbi čl. 87, 88, 89. i člana 90. stav 1. tačka 1) Uredbe u vezi sa članom 154. stav 1. i članom 155. ZOO.
15. Rješenjem o ispravci Općinskog suda broj 43 0 Ps 024523 11 Ps 2 od 2. augusta 2012. godine ispravljena je prvostepena presuda na način da se u uvodu presude ispravlja naziv tužitelja, pa se riječi „Poslovni sistem HMEZAD d.o.o. TMT Ljubljana“ zamjenjuju riječima „HMEZAD- TMT d.o.o. Ljubljana“. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
16. Protiv prvostepenog rješenja o ispravci apelantica je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud Rješenjem broj 43 0 Ps 024523 12 Pž 3 od 3. januara 2013. godine odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja je navedeno da je tužitelj podneskom od 14. septembra 2011. godine izvršio ispravku tužbe, te je kao tužitelja označio HMEZAD-TMT d.o.o. Ljubljana kao pravnog sljednika prvobitno označenog tužitelja, dostavljajući kao prilog dopisu izvod iz sudskog registra Okružnog suda u Ljubljani od 8. septembra 2011. godine, nakon čega je prvostepeni sud održao pripremno ročište i glavnu raspravu, te donio presudu od 28. juna 2012. godine. Ukazano je da je prvostepeni sud, i pored ispravke koju je izvršio tužitelj u prvostepenoj presudi od 28. juna 2012. godine, kao tužitelja, uslijed očigledne omaške, označio Poslovni sistem HMEZAD TMT d.o.o. Ljubljana. Zbog toga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je rješenjem o ispravci izvršio ispravku presude. Zbog navedenog, Kantonalni sud nije mogao prihvatiti apelanticine navode tim prije što iz sudskog registra Okružnog suda u Ljubljani proizlazi da je novooznačeni tužitelj pravni sljednik prvobitno označenog tužitelja koji je podnio tužbu.
17. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 43 0 Ps 024523 12 Pž 2 od 8. oktobra 2012. godine odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu je odbijen.
18. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je Kantonalni sud u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda.
19. U odnosu na vještačenje, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud na ročištu održanom 30. novembra 2011. godine, a po prijedlogu opunomoćenika tužitelja, kojem se zakonski zastupnik tuženog nije protivio, odredio izvođenje dokaza vještačenjem pravnog lica - Ekonomskog instituta Sarajevo na okolnost utvrđivanja vrijednosti predmetne mašine. Ukazano je da se apelantica nije protivila vještačenju koje je prvostepeni sud odredio i po prijedlogu tužitelja od 19. januara 2012. godine zbog čega se, prema mišljenju drugostepenog suda, ne mogu prihvatiti apelanticini žalbeni navodi o nekompetentnosti Ekonomskog fakulteta u Sarajevu za provođenje vještačenja. Istaknuto je da su apelanticini prigovori u pogledu vještačenja prvi put istaknuti nakon provedenog vještačenja, odnosno tek na glavnoj raspravi održanoj 30. maja 2012. godine. S tim u vezi je ukazano da se stranka ne može pozivati na nedovoljnu stručnost vještaka kao razlog za njegovo izuzeće, te da je takav stav izražen u komentaru člana 153. ZPP.
20. Navedeno je da iz nalaza i mišljenja Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, datih u pisanoj formi od 12. marta 2012. godine, i dopuni nalaza datog na glavnoj raspravi, održanoj 30. maja 2012. godine, a po prikupljenim informacijama od Predstavništva firme „Komatsu“, te špediterskih organizacija, proizlazi da je prednik tužitelja 18. aprila 1990. godine na temelju ugovora o prodaji buldožera „komatsu 355A“ od prodavca firme „Nissmo Iwai“ Tokio, Japan, kupio predmetni buldožer za 86,100,000 jena, odnosno 970.000,00 DM. Ukazano je da transportni i špediterski troškovi iznose 40.000,00 DM, odnosno carinski troškovi 106.700,00 DM. Utvrđeno je da vrijednost nabavljene mašine u oktobru 1990. godine iznosi 106.700,00 DM, te da vrijednost mašine u julu 1992. godine, odnosno u času mobiliziranja, shodno Zakonu o računovodstvu, te Kodeksu računovodstvenih načela o amortizaciji br. 35. do 38. i 50. od 16,5% iznosi 932.444,50 DM, odnosno 932.444,50 KM s obzirom na vezanost domaće valute za DM.
21. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ekonomskog fakulteta u Sarajevu i dopunu nalaza u pogledu utvrđivanja vrijednosti predmetne mašine na dan njenog izuzimanja, ocjenjujući ga u tom dijelu stručnim i objektivnim. Ukazano je da navedeno vještačenje nije dovedeno u sumnju ni primjedbama koje je istakla apelantica koje se odnose na relevantnost Ekonomskog fakulteta u Sarajevu da izvrši procjenu vrijednosti predmetne građevinske mašine. Navedeno zbog toga što su navedeni nalaz i mišljenje u saglasnosti sa izvještajem Komisije Sekretarijata za privredu, urbanizam i inspekcije Općine Kakanj o utvrđivanju vrijednosti predmetne mašine od 19. decembra 1997. godine koji je donesen u postupku za utvrđivanje naknade štete za izuzeta, a nevraćena sredstva po odredbi čl. 87, 88. i 90. Uredbe. Istaknuto je da se navedena Komisija sastojala od dva člana-inženjera mašinske struke i jednog člana-inženjera građevine.
22. Protiv drugostepene presude apelantica je podnijela reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 43 0 Ps 024523 13 Rev od 10. marta 2015. godine odbio kao neosnovanu.
23. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je neosnovan revizijski prigovor da su nižestepeni sudovi počinili povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 8. ZPP kroz navode da su vještačenje proveli nerelevantni vještaci. S tim u vezi je istaknuto da, prema odredbi člana 147. ZPP, sud može na prijedlog stranke odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Ukazano je da sud treba pozvati vještaka kada je potrebno stručno znanje koje bitno prevazilazi nivo znanja koje na tom području sudija obično dostigne. Uloga vještaka u parničnom postupku jeste u tome da pomoću svog stručnog znanja utvrdi okolnosti na temelju kojih sam sud mora zaključiti o postojanju ili nepostojanju odlučnih činjenica. Navedeno je da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud na prijedlog tužitelja, čemu se nije protivio zakonski zastupnik apelantice, odredio izvođenje dokaza vještačenjem pravnog lica Ekonomskog instituta Sarajevo na okolnost vrijednosti predmetne mašine (član 148. ZPP). Istaknuto je da su postupajući po nalogu suda vještaci izvršili vještačenje i svoj nalaz i mišljenje dostavili sudu, pa je prvostepeni sud, ocjenjujući nalaze i mišljenje vještaka, prihvatio njihove nalaze kao objektivne i stručne, te usvojio tužbeni zahtjev.
24. Dalje je Vrhovni sud naveo da nije osnovan ni prigovor revizije u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi je istaknuto da iz stanja spisa proizlazi da su predmetna materijalno-tehnička sredstva izuzeta i korištena za potrebe Oružanih snaga BiH, odnosno mobilizirana kao sredstva navedena u članu 53. Uredbe i da je zapisnikom Komisije utvrđena šteta na izuzetim sredstvima u ukupnom iznosu od 932.444,50 KM.
25. Ukazano je da je odredbom člana 60. stav 8. Uredbe propisana obaveza vraćanja izuzetih mobiliziranih sredstava njihovim vlasnicima. Dalje je ukazano na odredbu čl. 87. do 92. Uredbe kojima je reguliran postupak utvrđivanja naknade štete koja je nastala na korištenim sredstvima. Istaknuto je da je odredbom člana 87. stav 1. propisano da, ako sredstva iz čl. 53, 66, 70. i 75. Uredbe, osim potrošnih stvari, za vrijeme korištenja kod korisnika budu uništena ili oštećena ili nestanu, vlasniku tih sredstava pripada naknada za nastalu štetu prema općim pravilima o naknadi štete. Iz navedene odredbe proizlazi da, ukoliko dođe do uništenja „mobiliziranog" sredstva, kao što je u konkretnom slučaju, korisnik sredstava dužan je isplatiti vlasniku sredstava pripadajuću štetu, čije postojanje i visinu utvrđuje komisija propisana u članu 88. Uredbe. Nadalje je navedeno da su postupak i način ostvarivanja štete utvrđeni u članu 89. Uredbe tako što je propisano pokretanje postupka po službenoj dužnosti i na zahtjev vlasnika sredstava, s tim što je u stavu 2. člana 89. Uredbe izričito propisano zaključenje sporazuma o naknadi štete, a do čega u konkretnom postupku nije došlo iako se tužitelj obraćao nadležnom organu zahtjevom za isplatu štete, a postupak u ovoj pravnoj stvari je pokrenut još 1998. godine.
26. Stoga, kako je u konkretnom slučaju, prema utvrđenju prvostepenog suda, u smislu člana
88. Uredbe formirana Komisija od tri člana, koja je utvrdila visinu štete za otuđenu mašinu u iznosu od 932.444,50 DM, a apelantica nije donijela rješenje o visini naknade u smislu odredbe člana 89. Uredbe, prema shvatanju Vrhovnog suda, ispunjeni su prethodni uvjeti za postupanje po tužbi tužitelja za naknadu štete.
27. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, kod utvrđenja da su predmetna materijalna sredstva izuzeta od tužitelja za potrebe Armije BiH, da je formirana Komisija od tri člana koja je utvrdila vrijednost oduzete mašine u smislu odredbe člana 88. Uredbe, kao i da nije zaključen sporazum između tužitelja i apelantice o naknadi štete (član 89. stav 1. Uredbe), nižestepeni sudovi su, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava, odredaba čl. 87. do 89. Uredbe, kao i člana 154. stav 1. ZOO donijeli zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.
28. Vrhovni sud je naveo da su za navedeni pravni zaključak nižestepeni sudovi dali u obrazloženju svojih odluka potpune i pravilne razloge koje u cijelosti prihvata i revizijski sud, te smatra da ih ne treba ponavljati u revizijskoj odluci. Dalje je navedeno da ostali revizijski navodi nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari (član 231. u vezi sa članom
253. ZPP), pa ih sud kao takve nije posebno obrazlagao.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Posebno ukazuje na proizvoljnu primjenu odredaba ZOO u odnosu na prigovor zastare potraživanja. Ukazano je da se, nakon provedenog vještačenja, još ne zna kolika je vrijednost ni same mašine, jer je vještačenje proveo nerelevantni vještak budući da ga je, po apelanticinom mišljenju, mogao provesti samo vještak mašinske struke. Ukazuje da nije tačna konstatacija drugostepenog suda da apelantica nije dovela u sumnju provedeno vještačenje. Smatra da osporene presude ne obrazlažu prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, te prigovor pasivne legitimacije na apelanticinoj strani. Također, apelantica proizvoljnost vidi i u donošenju rješenja o ispravci prvostepene presude, smatrajući da se u konkretnom slučaju nije radilo o očiglednoj omašci.
b) Odgovor na apelaciju
30. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u svojoj odluci koja je donesena na osnovu zakona, te da njome nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.
31. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u drugostepenoj presudi, te da osporenom presudom tog suda nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava.
32. Općinski sud je naveo da u toku postupka pred prvostepenim sudom nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.
33. Tužitelj je naveo da su osporenim presudama dati temeljni, iscrpni i adekvatni odgovori na sva pitanja koja je postavila apelantica u apelaciji, te da je predmetna apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
34. Uredba o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane („Službeni list RBiH“ broj 19/92) u relevantnom dijelu glasi:
Član 87.
Ako sredstva iz čl. 53, 66, 70. i 75. ove uredbe, osim potrošnih stvari, za vrijeme korišćenja kod korisnika sredstava budu uništena ili oštećena ili nestanu, vlasniku tih sredstava pripada naknada za nastalu štetu, prema opštim pravilima o naknadi štete.
Član 88.
Postojanje štete i visinu naknade za oštećena, uništena ili nestala sredstva utvrđuje komisija od tri člana koju obrazuje nadležni organ korisnika sredstava koji je sredstvo koristio, i to:
1) opštinski sekretarijat - za sredstva izuzeta za potrebe oružanih snaga, civilne zaštite, službe osmatranja i obavještavanja, jedinica veze i kriptozaštite i državne organe;
2) nadležni organ u preduzeću i drugom pravnom licu – za sredstva uzeta za njihove potrebe;
3) Ministarstvo unutrašnjih poslova za sredstva izuzeta za potrebe policije i Državne bezbjednosti.
O utvrđenoj šteti i visini naknade štete komisija sačinjava zapisnik.
Član 89.
Postupak za utvrđivanje postojanja štete i ostvarivanje naknade iz člana 87. ove uredbe, pokreće se po službenoj dužnosti ili po zahtjevu vlasnika sredstava.
U postupku utvrđivanja postojanja štete i njene visine, organi iz člana 88. stav 1. ove uredbe, u skladu sa nalazom komisije, pokušaće sa oštećenim da zaključe sporazum o naknadi štete, a ako ne dođe do zaključenja sporazuma ti organi će rješenjem odlučiti o visini naknade ili odbiti zahtjev za naknadu.
Rješenje organa iz stava 2. ovog člana je konačno. Vlasnik sredstava koji nije zadovoljan sa odlukom utvrđenom u rješenju iz stava 2. ovog člana može u roku od 30 dana od dana prijema rješenja pokrenuti postupak kod nadležnog redovnog suda za ostvarivanje naknade štete.
Član 90. stav 1. alineja 1) Prilikom procjene i odmjeravanja visine naknade štete koja će se priznati vlasniku sredstva, komisija će se rukovoditi sljedećim mjerilima:
1) za uništeno ili nestalo sredstvo visina naknade štete određuje se prema mjesnoj tržišnoj vrijednosti koju je to sredstvo imalo u času izuzimanja od vlasnika;
35. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 277.
(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikove docnje.
Član 376. st. 1. i 2.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
36. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 147.
Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
Član 148.
(1) Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu da naznači predmet i obim vještačenja, kao i da predloži lice koje će da izvrši vještačenje.
(2) Protivna stranka će se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja.
(3) Ako stranke ne postignu sporazum o licu koje treba biti određeno za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud.
VI. Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 024523 13 Rev od 10. marta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 28. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
41. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
42. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a na koja prava je apelantica ukazala u apelaciji.
Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle, da se nesporno radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
45. Apelantica ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja navoda o povredi ustavnih prava, i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
46. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
47. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te da je apelantica obavezana da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 932.444,50 KM za oduzetu, a nevraćenu mašinu „komatsu“. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem su utvrđene sve relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužitelja. Naime, u predmetnom postupku redovni sudovi su utvrdili da je predmetna mašina, čiji je vlasnik tužitelj, izuzeta u toku rata kao materijalno-tehničko sredstvo za potrebe Oružanih snaga BiH, te da mu nikada nije vraćena budući da je uništena. Stoga je u konkretnom slučaju za rješavanje predmetnog pravnog spora primijenjena Uredba budući da se radi o izuzimanju materijalno-tehničkih sredstava u toku rata.
48. Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku apelantica podnosila prigovore nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, kao i prigovor zastarjelosti potraživanja. Međutim, navedene apelanticine prigovore redovni sudovi su odbili pri čemu Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama o tome dali jasna i argumentirana obrazloženja zbog čega su takvi apelanticini prigovori neosnovani, pozivajući se na relevantne zakonske propise. U navedenim obrazloženjima, suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Također, Ustavni sud, sagledajući predmetni postupak u cjelini, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost ni u donošenju rješenja o ispravci prvostepene presude na način kako to apelantica smatra.
49. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu apelanticinih prigovora u odnosu na vještačenje koje je proveo Ekonomski institut u Sarajevu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku apelantica prigovarala izboru vještaka prvi put nakon provedenog vještačenja, a ne u momentu kada je tužitelj predlagao vještaka. Pri tome Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku apelantica imala mogućnost da svojim argumentima opovrgne nalaz i mišljenje vještaka u čemu nije uspjela. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je vrijednost sporne mašine, kako je utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka, identična vrijednosti sporne mašine koju je utvrdila Komisija Sekretarijata za privredu, urbanizam i inspekcije Općine Kakanj, koja je bila formirana u smislu odredaba čl. 87, 88. i 90. Uredbe. Također, Ustavni sud primjećuje da je upravo navedena komisija imala u sastavu dva mašinska inženjera koji su, kao i vještaci, utvrdili istu vrijednost predmetne mašine. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da su apelanticini navodi u pogledu provedenog vještačenja, kao i nerelevantnosti vještaka neosnovani.
50. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetnom postupku koristila i raspoloživa pravna sredstva (žalbu i reviziju), te da su Kantonalni i Vrhovni sud, razmatrajući sve relevantne apelanticine žalbene i revizione navode, dali veoma jasne i argumentirane zaključke zbog čega su njeni navodi neosnovani. U navedenim obrazloženjima Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost na koju apelantica ukazuje u apelaciji.
51. Stoga, suprotno apelanticinim navodima, po mišljenju Ustavnog suda, osporene presude redovnih sudova su dale argumentirano obrazloženje zbog čega je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja. Navedeno posebno imajući u vidu da je predmetna mašina izuzeta od tužitelja u toku rata za potrebe Oružanih snaga BiH, da sporna mašina nikada nije vraćena tužitelju, budući da je uništena, da je formirana komisija u smislu člana 88. Uredbe koja je utvrdila vrijednost predmetnog spora, ali da apelantica nikada nije naknadila štetu tužitelju zbog čega su bili ispunjeni uvjeti za postupanje redovnih sudova po tužbi tužitelja za naknadu štete. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir apelanticine navode iznesene u apelaciji, kao i raspoloživu dokumentaciju koju je apelantica priložila uz apelaciju, Ustavni sud, uzimajući predmetni postupak u cijelosti, ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženjima osporenih presuda na način kako to apelantica smatra. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelanticino nezadovoljstvo ishodom predmetnog postupka ne može voditi zaključku da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje na način kako to apelantica navodi u apelaciji.
52. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
Ostali navodi
53. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali veoma jasne razloge.
55. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman