Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3396/17 (O. A. i D. A.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Doživotno izdržavanje
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3396/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3396/17, rješavajući apelaciju Osmana Ajkića i Derviše Ajkić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Osman Ajkić i Derviša Ajkić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 20 0 P 003460 16 Rev 2 od 11. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Osman Ajkić i Derviša Ajkić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantkinja ili apelanti) iz Cazina, koje zastupa Muhamed Mujakić, advokat iz Cazina, podnijeli su 7. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 003460 16 Rev 2 od 11. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 003460 16 Gž 2 od 4. oktobra 2016. godine kojom je odbijena žalba apelanata i potvrđena Presuda Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 003460 09 P od 3. februara 2012. godine u dijelu u kojem su obavezani apelanti da isplate tuženom (N. A.) iznos od 27.285,49 KM, dok je žalba tuženog djelimično uvažena i preinačena prvostepena presuda na način da su apelanti dužni tuženom pored novčanog iznosa dosuđenog prvostepenom presudom (27.285,49 KM) isplatiti i iznos od 400,00 KM, te je potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između apelanata, kao primalaca izdržavanja i tuženog, kao davaoca izdržavanja i u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se raskine predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju.
2. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno, pored ostalog, da je odredbama člana 104. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su nižestepeni sudovi utvrdili da su apelanti i tuženi 11. septembra 2008. godine zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju, kojim su ugovorili da apelanti nakon njihove smrti ostavljaju tuženom sve svoje pokretne stvari i nekretnine, pod uslovom da ih tuženi čuva, pazi, liječi i obezbjeđuje ogrev i normalne uslove života, te da ih nakon smrti sahrani. Takođe je navedeno da je tuženi u izvršenju ugovorene obaveze, radi stvaranja normalnih uslova za život apelanata, u njihovoj kući finansirao izvođenje građevinskih radova (renoviranje, adaptacija kuće i dvorišta apelanata), da vrijednost istih iznosi 20.432,50 KM, da je tuženi apelantima kupio određene stvari (namještaj u vrijednosti od 2.247,14 KM, postavio žičanu ogradu u vrijednosti od 198,00 KM, postavio nadgrobni spomenik majci prvoapelanta u iznosu od 250,00 KM, kupio prvoapelantu motor u iznosu od 500,00 KM, apelantima dao iznos od 1.000,00 KM da bi trećim licima vratili dug, kao i iznos od 400,00 KM, apelanti u trgovini za svoje potrebe kupovali hranu i određeni materijal za koje je tuženi platio iznos od 827,50 KM, jelove fosne u iznosu od 700,00 KM, pijesak u vrijednosti od 600,00 KM platio režije u iznosu od 530,35 KM za period od septembra 2008. do jula 2009. godine) i da je to vršio savjesno, jer je očekivao da će se predmetni ugovor održati na snazi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da je pravilno drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je osnovan protivtužbeni zahtjev tuženog za naknadu štete i da su na ime učinjenih izdataka apelanti u obavezi isplatiti tuženom ukupan novčani iznos od 27.685,49 KM. S obzirom da predmetni ugovor nije ostao na snazi i da je tuženi u izvršenju ugovorenih obaveza postupao savjesno i u dogovoru sa apelantima koji su i dalje vlasnici nekretnine koja je predmet ulaganja, Vrhovni sud je istakao da je tuženi osiromašio izvršenjem ugovorenih obaveza, dok su se apelanti na njegov račun obogatili, dok je vraćanje materijala koji je ugrađen u kuću apelanata protivno prirodnim svojstvima stvari, pa su pravilno obavezani apelanti da na ime učinjenih izdataka isplate tuženom iznos od 27.685,49 KM. Vrhovni sud je konstatovao da nisu osnovani revizioni prigovori apelanata da je tuženi postupao samovlasno bez njihovog naloga i da može da vrati sve što je uložio u njihovu nekretninu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je pogrešan zaključak sudova da je tuženi ulaganjem u njihovu kuću izvršavao svoju ugovorenu obavezu i da je vraćanje materijala protivno prirodi stvari, jer su se stvari mogle bez oštećenja odvojiti. Apelanti, u suštini, smatraju da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman