Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1716/17 (A. Đ.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1716/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1716/17, rješavajući apelaciju Adne Đerzić rođ. Dedić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Adne Đerzić rođ. Dedić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 007240 15 Uvp 2 od 12. januara 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adna Đerzić rođ. Dedić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nedim Ademović, advokat iz advokatskog društva "Ademović, Nožica i Partneri" d.o.o. Sarajevo, podnijela je 3. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 007240 15 Uvp 2 od 12. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je uvažena tužba tužitelja (N. I.) i rješenje tuženog (Federalno ministarstva zdravstva Sarajevo) poništeno. Tim osporenim rješenjem tuženog poništeno je prvostepeno upravno rješenje (kojim je odbijen apelantičin zahtjev za odobrenje privatne prakse iz apotekarske djelatnosti u Zavidovićima, u predmetnom poslovnom prostoru), te je odobreno apelantici obavljanje privatne prakse iz apotekarske djelatnosti u predmetnoj privatnoj apoteci (bliže opisanoj u izreci prvostepenog upravnog akta).
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud svoju presudu donio pozivom na odredbu člana 3. i 4. Pravilnika o bližim uvjetima u pogledu prostora, opreme i kadra, kriterijima za osnivanje i obavljanje apotekarske djelatnosti u svim organizacionim oblicima (u daljnjem tekstu: Pravilnik), koji je stupio na snagu 2012. godine, a kod nesporne činjenice da se predmetna apoteka nalazi na udaljenosti od 20-30 metara od apoteke “Uniphann” i udaljenosti od 200 metara od apoteke “Pharm”, a koje već obavljaju djelatnost u Zavidovićima. Naime, da je odredbom člana 3. stav 1. Pravilnika propisano da se apoteka osniva u skladu sa geografskim i demografskim kriterijima, dok je članom 4. stav 1. istog Pravilnika propisano da međusobna udaljenost dvije apoteke iz člana 3. tog Pravilnika ne može biti manja od 400 metara najbliže cestovne povezanosti. Nadalje, da je odredbom člana 42. Pravilnika propisano da zahtjev za utvrđivanje ispunjenosti uslova prostora, opreme i kadra za rad apoteke u privatnoj praksi, kantonalnom ministarstvu podnosi magistar farmacije, kao budući nositelj odobrenja za privatnu praksu. Vrhovni sud je istakao da s obzirom da apelantica ne osporava činjenicu koja se tiče udaljenosti predmetne privatne apoteke od apoteka koje već obavljanju djelatnosti (apoteka “Unipharm” i apoteka “Pharm”), slijedi da predmetna apoteka ne ispunjava uslov propisan odredbom naprijed citiranog člana 4. stav 1. Pravilnika. Dalje je navedeno, da je pravilno prvostepeni sud ocijenio da se kao datum podnošenja zahtjeva smatra 31. maj 2013. godine, jer je apelantica upravo tako naslovljen zahtjev predala nadležnom organu, u smislu člana 42. Pravilnika. Naime, Vrhovni sud je ocijenio da se ranije radnje koje je apelantica obavljala u cilju otvaranja privatne apoteke (kupovina prostora za apoteku, pribavljanje Rješenja o urbanističkoj saglasnosti, Rješenja o sanitarno-preventivnoj saglasnosti na lokaciju i projektnu dokumentaciju za izgradnju objekta, Rješenja o odobravanju građenja i druge) ne mogu smatrati podnošenjem zahtjeva u smislu člana 42. Pravilnika, jer se u svim tim radnjama radi o različitim postupcima, koje je trebalo provesti da bi se mogao podnijeti predmetni zahtjev. Osim navedenog, također je istaknuto da je apelantica 31. decembra 2012. godine stekla stručni naziv magistra farmacije, tako da prija toga nije bila legitimisana da podnese predmetni zahtjev imajući u vidu odredbu člana 42. Pravilnika, a svi navedeni postupci su provedeni u 2011. i početkom 2012.godine, dakle prije sticanja stručnog naziva magistra farmacije. Vrhovni sud je ocijenio da apelantica u svom zahtjevu pogrešno tumači odredbu člana 52. Pravilnika, kojom je propisano da će se zahtjevi pokrenuti kod kantonalnog ministarstva, a radi utvrđivanja ispunjenosti uslova prostora, opreme i kadra za osnivanje i rad apoteke u privatnoj praksi, a prije stupanja na snagu tog Pravilnika, nastaviti prema ranijim propisima koji su važili u vrijeme podnošenja zahtjeva. Naime, da se ta odredba odnosi na postupke koji su pokrenuti prije stupanja na snagu predmetnog Pravilnika (koji je stupio na snagu 31. maja 2012. godine), a da je apelantica svoj zahtjev podnijela 31. maja 2013. godine, dakle, godinu dana nakon stupanja na snagu Pravilnika. Konačno, Vrhovni sud je istakao da nije mogao usvojiti ni apelantičine navod koji se odnosi na Odluku Ustavnog suda broj AP-133/06 od 13. septembra 2007. godine, budući da je tom odlukom usvojena apelacija iz razloga što je zaključeno da postoji povreda prava na imovinu apelantice, jer je odlukama koje su osporavane, na nju prenesen nesrazmjerno veliki teret potpunog gubitka invalidnine koju je već stekla i uživala duži period zbog toga što nije ispunjen uslov koji je propisan zakonom koji je tek donesen, nakon čega je taj uslov praktično nemoguće ispuniti, čime je na njenu štetu poremećen pravičan proporcionalan odnos između interesa koji želi da se postigne i zaštite osnovnih prava pojedinaca. Naime, da je u konkretnom slučaju Pravilnik stupio na snagu 31. maja 2012. godine, kada apelantica nije ni stekla legitimaciju da podnese zahtjev da joj se izda rješenje o ispunjenosti uslova prostora, opreme i kadra za obavljanje apotekarske djelatnosti u apoteci u privatnoj praksi (stručni naziv magistra farmacije, kao i licenca za samostalan rad), pa da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o tome da je na apelanticu “prenesen nesrazmjerno veliki teret potpunog gubitka invalidnine (prava na imovinu) koju je već stekla i uživala duži period”.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantica navodi, između ostalog, da nije sporno da je 31. maja 2013. godine podnijela zahtjev za obavljanje privatne prakse iz apotekarske djelatnosti u Zavidovićima, kad je sporni Pravilnik bio na snazi, ali smatra da se odredbe člana 42. i 52. Pravilnika moraju tumačiti u njenu korist, te da se kao datum kada je podnijela navedeni zahtjev mora uzeti dan kada je podnijela zahtjev za izdavanje rješenja o sanitarno-preventivnoj saglasnosti na lokaciju i projektnu dokumentaciju za izgradnju objekta (u toku 2011. godine), jer su svi dokumenti koji su izdati za izgradnju predmetnog objekta izdati isključivo za izgradnju objekta čija je svrha obavljanje apotekarske djelatnosti.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Pravilnika na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode (vezano za datum od kad se treba računati da je podnijela predmetni zahtjev) koje je isticala u zahtjevu za vanredno preispitivanje prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman