Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2243/16 (D. D. i G. Š.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nadležnost suda
- Ne bis in idem
- Apelacija preuranjena
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2243/16
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2243/16, rješavajući apelaciju Darija Dabića i Gavrila Šinikovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 58. i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gavrila Šinikovića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 012872 16 Kvlz od 4. novembra 2016. godine i 11 0 K 012872 15 Kž 13 od 2. marta 2016. godine i Presude Posebnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 012872 14 K-p od 6. jula 2015. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darija Dabića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 012872 15 Kž 13 od 2. marta 2016. godine i Presude Posebnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 012872 14 K-p od 6. jula 2015. godine zato što je u vrijeme podnošenja apelacije bila preuranjena, a apelant nije osporio Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 012872 16 Kvlz od 4. novembra 2016. godine, koja je u konkretnom slučaju konačna odluka.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Darijo Dabić i Gavrilo Šiniković (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant Dabić i apelant Šiniković), koje zastupa Vlado Adamović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 27. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem testu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 012872 15 Kž 13 od 2. marta 2016. godine i Presude Posebnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 012872 14 K-p od 6. jula 2015. godine. Apelanti su također podnijeli zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora po pravomoćnoj Presudi Okružnog suda broj 11 0 K 012872 14 K-p od 6. jula 2015. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji. Apelant Šiniković je 15. decembra 2016. godine dopunio apelaciju, te osporio i u međuvremenu donesenu Presudu Vrhovnog suda broj 0 K 012872 16 Kvlz od 4. novembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2243/16 od 20. juna 2016. godine odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere (vidi na www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Okružnog tužilaštva Banja Luka, Posebnog tužilaštva za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala – Specijalnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) i Republičkog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 29. septembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud i Republičko tužilaštvo su u periodu od 3. do 9. oktobra 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju. Specijalno tužilaštvo nije dostavilo traženi odgovor.
5. Ustavni sud je 12. oktobra 2017. godine od Okružnog suda zatražio dostavljanje spisa broj 11 0 K 012872 14 K-p, čiju kopiju je Okružni sud dostavio 20. oktobra 2017. godine. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 K 012872 14 K-p od 6. jula 2015. godine kojom su apelanti i još šest saoptuženih lica proglašeni krivim. Naime, tom presudom je apelant Šiniković proglašen krivim jer je, skupa s trećeoptuženim Markom Kovačevićem (u daljnjem tekstu: saoptuženi Kovačević) i apelantom Dabićem, radnjama pobliže opisanim u tački 3. izreke presude, počinio krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, u stjecaju s krivičnim djelom povreda ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 359. KZRS, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca. Primjenom člana 42. KZRS apelantu Šinikoviću je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Istom presudom proglašeni su krivim prvooptuženi Srđan Radulović (u daljnjem tekstu: saoptuženi Radulović), drugooptuženi Ognjen Stijak (u daljnjem tekstu: saoptuženi Stijak) i saoptuženi Kovačević) zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 383a. stav 3. KZRS u vezi s drugim krivičnim djelima navedenim u izreci presude, dok su apelant Dabić, te saoptuženi Goran Mihajlica, Jovan Miljković i Vladimir Marčeta proglašeni krivim zbog krivičnih djela navedenih u izreci presude. Sve radnje krivičnih djela koje su pojedini optuženi u ovom postupku počinili su detaljno opisane pod tač. od 1 (1.1-1.6) do 8.
8. Okružni sud je utvrdio da su apelanti i saoptuženi Kovačević, kao službena lica, policijski službenici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUPRS), 15. marta 2012. godine u Čelincu, tokom preduzimanja službenih radnji - lišenja slobode i kriminalističke obrade Marka Ostojića (u daljnjem tekstu: oštećeni Ostojić) u prostorijama PS Čelinac, te prilikom pretresa kuće i drugih prostorija u kojima oštećeni Ostojić stanuje, prema njemu, suprotno odredbama čl. 10. i 27. Zakona o policijskim službenicima i člana 5. Pravilnika o upotrebi sile, upotrijebili fizičku silu i teško ga tjelesno povrijedili zahtijevajući od njega da kaže gdje drži opojnu drogu marihuanu na način detaljno opisan u toj tački. Tom prilikom oštećeni je od udaraca po raznim djelovima tijela zadobio tešku tjelesnu povredu u vidu preloma 5. kosti ručja lijeve šake i rasjekotinu donje usne.
9. Okružni sud je istakao da se njegova stvarna nadležnost zasniva na odredbama člana 28. stav
2. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Zakon o suzbijanju kriminala).
10. Nadalje, Okružni sud je naveo da je na glavnom pretresu proveo dokaze optužbe koji su detaljno opisani na str. od 15. do 22. obrazloženja presude. Na glavnom pretresu su izvedeni, pored dokaza drugih optuženih, i dokazi saoptuženog Kovačevića, među kojim su iskazi svjedoka G. S., R. T. i S. S., te dokazi apelanta Šinikovića, kako su precizirani na strani 32. odluke, među kojima je i saslušanje svjedoka S. C., kao i da je kao dokaz izveden nalaz i mišljenje vještaka dr. Zorana Bjelogrlića i saslušanje tog vještaka. Dalje, u presudi su parafrazirani iskazi oštećenog Ostojića, te drugih svjedoka kojim je Specijalno tužilaštvo dokazivalo da su počinjena krivična djela opisana u tački 3. izreke presude, te iskazi svjedoka koje su predložili apelant Šiniković, saoptuženi Kovačević i apelant Dabić. Navedeno je da je radi utvrđivanja povreda koje je zadobio oštećeni Ostojić u inkriminiranom događaju Specijalno tužilaštvo 29. decembra 2013. godine izdalo naredbu vještaku dr. Željku Karanu da na osnovu medicinske dokumentacije utvrdi vrstu, težinu i mehanizam nanošenja tjelesnih povreda za oštećenog Ostojića.
11. Okružni sud je naveo da je izvršio detaljnu analizu i ocjenu svih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Naime, sam događaj detaljno je opisao oštećeni Ostojić, a taj iskaz su u bitnim činjenicama potvrdili svjedoci A. J., djevojka oštećenog i A. T. Ti iskazi su potvrđeni i materijalnim dokazima optužbe, pa nema nijednog razloga da tim iskazima sud ne pokloni punu vjeru. Ustvari, kako je naveo Okružni sud, oštećeni Ostojić je detaljno opisao događaj koji se desio 15. marta 2012. godine prilikom njegovog lišenja slobode i za vrijeme boravka u PS Čelinac. Navedeno je da je tom prilikom saoptuženi Kovačević s više udaraca oborio oštećenog na zemlju, a onda je „ubačen“ na zadnje sjedište vozila, te je nakon njegovog privođenja u PS s lisicama na rukama nastavljeno njegovo maltretiranje i fizičko nasilje od strane apelanta Šinikovića, kome su se pridružili optuženi Kovačević i apelant Dabić, za koje je kasnije saznao da su inspektori policije. Tom prilikom oštećeni je od strane ovih optuženih zadobio više povreda po raznim dijelovima tijela, da bi ga u takvom stanju iz PS odvezli njegovoj kući i izvršili pretres prostorija. Osim što su optuženi njega maltretirali i tukli, oni su maltretirali i članove njegove porodice, a to su potvrdili svjedoci A. J. i A. T. Utvrđeno je da se kritične večeri oštećeni Ostojić javio ljekaru u Čelincu, ali, bojeći se da optuženi saznaju šta je on rekao doktoru, on se sutradan javio ljekaru u Banjaluci.
12. Navedeno je da iz potvrde o lišenju slobode oštećenog broj 08-8/01-04/12 od 15. marta 2012. godine proizlazi da prema oštećenom nisu primjenjivana sredstva prinude, niti su kod njega konstatirane bilo kakve povrede, koju potvrdu je potpisao apelant Šiniković. Iste činjenice su konstatirane i u zapisniku o pretresu, zapisniku o ispitivanju oštećenog, kao i u potvrdi o otpustu lica lišenog slobode. Okružni sud je navedene materijalne dokaze doveo u vezu s iskazima oštećenog Ostojića i drugih saslušanih svjedoka i zaključio da je predmetne dokumente oštećeni Ostojić potpisao pod pritiskom, a da su tim dokumentima optuženi željeli prikriti svoje nezakonite postupke prema oštećenom. Povrede kod oštećenog Ostojića detaljno je opisao vještak dr. Karan, a na osnovu raspoložive medicinske dokumentacije, pri tome nalazeći da su povrede nastale djelovanjem mehaničke sile (šaka, stopalo), a ta sredstva bila su podobna za nanošenje ovih povreda. Slijedom toga, Okružni sud je prihvatio iskaze oštećenih i ovih svjedoka kao istinite, a oni su potvrđeni i nalazom vještaka. Nasuprot tome, dokazima odbrane navedeno činjenično utvrđenje nije dovedeno u sumnju. Okružni sud je također istakao da ne može prihvatiti nalaz i mišljenje dr. Zorana Bjelogrlića, vještaka odbrane u pogledu vrste i karaktera nanesenih povreda oštećenom Ostojiću. Nalaz ovog vještaka je u suprotnosti s medicinskom dokumentacijom za oštećenog Ostojića, tj. vještak nije iznio nijedan valjan argument na osnovu kojeg bi sud mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o povredama koje su nastale od ranijih povreda. Tvrdnja vještaka Bjelogrlića da je na lijevoj ruci oštećenog povreda nastala skoro mjesec dana prije događaja nije prihvatljiva, tim prije jer je, kako je Okružni sud naveo, prema ocjeni vještaka dr. Željka Karana, ta povreda nastala na dan inkriminiranog događaja. Tačno je, kako je dalje istakao Okružni sud, da je oštećeni Ostojić imao povredu koju je zadobio 28. januara 2012. godine i ta povreda lijeve ruke je sanirana, a što se vidi iz medicinske dokumentacije, a tačno je i to da je 15. marta 2012. godine zatražio ljekarsku pomoć zbog nove povrede lijeve ruke nastale u ovom događaju, a ta je povreda objektivizirana kao prelom 5. kosti ručja lijeve šake. No, međutim, vještak odbrane je pokušao vezati posljednju povredu s prvom, ali je to njegovo tvrđenje demantirano nalazom dr. Karana.
13. Slijedom toga, kako je dalje istakao Okružni sud, a saglasno prednjem činjeničnom utvrđenju nije bilo nikakvog osnova da se prihvati svjedočenje svjedoka V. J., R. K., D. P. i S. C., dokaza odbrane. Istaknuto je da su iskazi ovih svjedoka u vrijednosnom smislu u suprotnosti s materijalnim dokazima vezanim za način i vrijeme nanošenja povrede oštećenom Ostojiću.
14. Iz svega ovog očito je, kako je konačno zaključio Okružni sud, da su sva tri optužena, kao policijski službenici, svjesno i namjerno prekoračili svoja službena ovlaštenja, navodno radi pribavljanja dokaza, pa se njihovo postupanje jedino može cijeniti, s gledišta nastale posljedice, kao krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 1. KZRS, a sam način zlostavljanja oštećenog od strane službenih lica grubo vrijeđa dostojanstvo oštećenog, čime je navedeno krivično djelo izvršeno u realnom stjecaju s krivičnim djelom povreda ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja. Iz tih razloga Okružni sud je ove optužene proglasio krivim za predmetna krivična djela jer su manje-više sva trojica, kao saizvršioci, pretjeranom upotrebom fizičke sile, kao službena lica, oštećenom Ostojiću nanijeli tešku tjelesnu povredu, grubo vrijeđajući ljudsko dostojanstvo pri upotrebi sile. To znači da su optuženi zajednički vršili ovo djelo i htjeli su ga kao svoje djelo (direktan umišljaj). Prilikom odmjeravanja kazne, Okružni sud je apelantu Šinikoviću od olakšavajućih okolnosti cijenio da do sada nije osuđivan, a od otežavajućih okolnosti je cijenio je da on djelo vršio u okviru dužnosti policijskih službenika, zloupotrebljavajući svoju poziciju.
15. Protiv navedene presude Okružnog suda žalili su se Specijalno tužilaštvo, apelanti i drugih šest optuženih. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 012872 15 Kž 13 od 2. marta 2016. godine žalbe Specijalnog tužilaštva i apelanata odbio kao neosnovane i u odnosu na apelante potvrdio prvostepenu presudu.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio KZRS kada je radnje činjenično opisane u tački 3. izreke pobijane presude kvalificirao kao krivična djela teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 1. KZRS i povreda ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 359. KZRS. Vrhovni sud je naglasio da se u opisanim radnjama apelanata stječu obilježja oba navedena krivična djela jer se ne radi o prividnom, već o idealnom stjecaju s obzirom na to da su optuženi radnjama koje su preduzeli prouzrokovali dvije posljedice, i to povrijedili ljudsko dostojanstvo oštećenom Ostojiću i pri tome mu nanijeli i tešku tjelesnu povredu, dakle radnjama koje su preduzeli počinili su oba navedena krivična djela.
17. Ocijenjeni su neosnovanim prigovori o stvarnoj nenadležnosti Okružnog suda. U vezi s tim su citirane odredbe člana 28. stav 2, člana 3. i člana 4. stav 1. Zakona o suzbijanju kriminala. Vrhovni sud je te odredbe doveo u vezu s okolnošću da se saoptuženima Raduloviću, Stijaku i Kovačeviću stavlja na teret krivično djelo organizirani kriminal iz člana 383a. KZRS, za koje je, shodno članu 3. tačka a) Zakona o suzbijanju kriminala, nadležno Specijalno tužilaštvo i Posebno odjeljenje Okružnog suda u Banjoj Luci. Ukazano je i da su krivična djela iz tač. 2, 3, 4, 5, 6, 7. i 8. činjeničnog opisa optužnice i izreke pobijane presude povezana s optuženim Radulovićem, Stijakom i Kovačevićem (u svakoj od tih tačaka se i neko od ovih optuženih tereti kao saizvršilac, a u nekim tačkama se samo ovi optuženi terete i za ova druga krivična djela), to nije relevantno da li su krivična djela iz navedenih tačaka povezana s krivičnim djelom organizirani kriminal iz člana 383a. KZRS jer je nesporno da su ova djela povezana s optuženima Radulovićem, Stijakom i Kovačevićem. Zaključeno je i da je neosnovano pozivanje žalbi na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U-47/09 od 19. marta 2014. godine u kontekstu istog prigovora jer se tom odlukom ne dovodi u pitanje stvarna nadležnost ovih specijaliziranih organizacionih jedinica tužilaštva i suda u slučajevima koje propisuje odredba člana 3. Zakona o suzbijanju kriminala.
18. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da i pored osnovanosti prigovora iz žalbi branilaca apelanata (Dabića i Šinikovića) da je prvostepeni sud pogrešno cijenio kao otežavajuću okolnost na strani ovih optuženih da su krivična djela povreda ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 359. KZRS počinili kao policijski službenici, jer svojstvo službenog lica se ne može uzeti i cijeniti kao otežavajuća okolnost s obzirom na to da predstavlja jedan od bitnih elemenata ovih krivičnih djela, međutim i u situaciji da prvostepeni sud nije cijenio ovu otežavajuću okolnost, to, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne bi utjecalo na izricanje manjih kazni ovim optuženim od onih izrečenih pobijanom presudom.
19. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 16 Kvlz od 4. novembra 2016. godine odbijeni su kao neosnovani zahtjevi za zaštitu zakonitosti, koje su apelanti, te ostali saosuđeni podnijeli protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 15 Kž 13 od 2. marta 2016. godine.
20. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode apelanata da je na njihovu štetu povrijeđen Krivični zakon jer smatraju da se u njihovim radnjama (činjenično opisane pod tačkom 3. izreke pobijane prvostepene presude) radi o prividnom idealnom stjecaju, dakle o jednom, a ne o dva krivična djela, i to teške tjelesne povrede iz člana 156. stav 1. KZRS i povrede ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 359. KZRS. Istaknuto je da je drugostepena presuda Vrhovnog suda (strana 30), u vezi s tim prigovorom, navela valjano obrazloženje. I prema stavu Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju se radi o idealnom stjecaju jer su jednom radnjom prouzrokovane dvije posljedice, povrijeđeno je ljudsko dostojanstvo i nanesena drugom teška tjelesna povreda, zbog čega prigovor branioca osuđenih da se radi o prividnom idealnom stjecaju i time povredi Krivičnog zakona nije osnovan. Utvrđeno je da nije osnovan ni navod iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti da je sud različito postupio kod istovrsnog činjeničnog opisa u izreci prvostepene presude u odnosu na ocjenu radnji izvršenja optuženih pod tač. 2. i 3. izreke prvostepene presude i time ih doveo u neravnopravan položaj. Prema ocjeni Vrhovnog suda, iako je opis radnji pod ovim tačkama izreke presude u pretežnom dijelu skoro identičan, u radnji pod tačkom 3. (koja se odnosi na optužene Kovačevića i apelante) opisana je i posljedica izvršenja djela u vidu teške tjelesne povrede kao bitan element bića krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 156. stav 1. KZRS, dok radnja pod tačkom 2. izreke (koja se odnosi na optužene Radulovića, Kovačevića i Gorana Mihajlicu) to ne sadrži. Radi toga se ne mogu prihvatiti osnovanim prigovori branioca osuđenih apelanata da su njihove odbrane tokom postupka cijenjene drugačije u odnosu na odbrane ostalih optuženih na koje se odnose radnje pod tačkom 2. izreke prvostepene presude, te da je time povrijeđeno pravo na odbranu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelanti tvrde da su sudovi arbitrarno odlučivali, da je procesno i materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, te da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili dokaze, a samim tim da su i pogrešno utvrdili činjenično stanje. Također navode povredu „prava na efikasnu žalbu“. Apelanti prigovaraju stvarnoj nadležnosti za postupanje u predmetnom slučaju Specijalnog tužilaštva i „pripadajućeg suda“. Nadalje, apelanti smatraju da je u predmetnom postupku redovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo budući da je radnje koje su opisane u tački 3. izreke presude kvalificirao kao dva krivična djela koja su počinjena u idealnom stjecaju, te apelanti opširno polemiziraju s istaknutim stavom redovnog suda. U vezi s tim, u apelaciji je ukazano i na činjenični opis izreke presude i da radnje izvršenja nisu naznačene niti u jednom obliku saučesništva. Apelanti navode da im je zbog pogrešne pravne kvalifikacije za iste radnje „dva puta suđeno po istim stvarima“, što je i povreda načela ne bis in idem. Konačno, apelanti tvrde da je upoređivanjem tačke 3. i tačke 2. izreke presude, „gdje su radnje izvršenja istovjetne“, za tačku 2. gdje su optužena druga lica i osuđena samo za krivično djelo iz člana 359. KZRS. Apelanti, također, ističu da presuda, u dijelu koji se odnosi na njih, nije uopće obrazložena niti u jednom djelu, nego je sud interpretirao samo jednu izjavu svjedoka (strana 124. presude Okružnog suda) S. C. Apelanti navode da je jedan od njih (apelant Šiniković) imao više poimenično navedenih svjedoka, ali da u obrazloženju presude Okružni sud nije uopće svrstao te svjedoke kao svjedoke odbrane Šinikovića, već ih je svrstavao kako je htio i nije uopće obrazložio zašto poklanja ili ne poklanja vjeru tim svjedocima pa iz samog toga proizlazi nejasna i nerazumljiva presuda. Štaviše, ni u presudi Vrhovnog suda nisu navedeni svi svjedoci. Ukazano je da je u ovom postupku ugroženo i pravo apelanata na odbranu „jer nisu prihvatani dokazi odbrane, a nije obrazlagano zašto se ti dokazi odbijaju“. Apelant dalje ponavlja iskaze svjedoka, za koje tvrdi da „se ne pominju“ u presudi, i to G. S., R. T. i S. S. te S. C., te tvrdi da je vidljivo da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje. Apelanti polemiziraju i sa stavom suda da pokloni vjeru nalazu i mišljenju vještaka dr. Karana. Ističu da se ni Vrhovni sud uopće ne bavi žalbenim razlozima, nego naznačava da se poziva na obrazloženje prvostepenog suda, pa se može reći da je izostalo obrazloženje drugostepenog suda. Apelant Šiniković je u dopuni apelacije istakao da Vrhovni sud u svojoj trećestepenoj odluci opravdava greške koje je učinio prvostepeni sud. Istakao je da je ta presuda kontradiktorna sama sebi, nerazumljiva i protivrječna datim obrazloženjima. II.Odgovor na apelaciju
22. Okružni sud je istakao da su činjenice na kojima se zasniva osporena presuda tog suda i materijalni propis na koji se sud pozvao navedeni u toj presudi.
23. Vrhovni sud je naveo da je savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS cijenio sve navode žalbe i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore. Ukazao je i da se apelacija u većem dijelu odnosi na činjenična utvrđenja zbog kojih se ne može podnositi, te je predložio da se odbije.
24. Republičko tužilaštvo je navelo da su tvrdnje iz apelacije potpuno neosnovane. U tom kontekstu je navedeno da se apelanti bave pitanjima koja mogu biti predmet žalbe (koja su bila istaknuta), a ne i apelacije.
V.Relevantni propisi
25. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) u relevantnom dijelu glasi:
Sticaj krivičnih djela Član 42. stav (1) (1) Ako je učinilac jednom radnjom ili sa više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će prethodno utvrditi kazne za svako od tih djela pa će za sva ta djela izreći jedinstvenu kaznu.
Teška tjelesna povreda Član 156. stav (1) (1) Ko drugog teško tjelesno povrijedi ili mu zdravlje teško naruši, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
Povreda ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlašćenja Član 359.
Službeno lice koje u vršenju službe, zloupotrebom svog položaja ili ovlašćenja drugog grubo zlostavlja, zastrašuje, tjelesno povrijedi ili uopšte prema njemu postupa na način kojim se vrijeđa ljudsko dostojanstvo, kazniće se zatvorom do tri godine.
26. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Ne bis in idem Član 4.
Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen pred sudom i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
27. Zakon o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 111/07), koji je bio u primjeni do 30. juna 2016. godine, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1 tač. a), b) i v) Ovaj zakon, primjenjuje se u cilju otkrivanja i krivičnog gonjenja za sljedeća krivična djela:
a) krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383a. Krivičnog zakona Republike Srpske, te krivičnih djela sa elementima organizovanosti, kao i krivičnih djela povezanih sa takvim djelima ili učiniocima takvih djela, a u slučajevima kada za postupanje nije nadležno Tužilaštvo i Sud Bosne i Hercegovine;
b) najtežih oblika krivičnih djela protiv privrede i platnog prometa, i protiv službene dužnosti kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedica djela krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih sa takvim djelima ili učiniocima takvih djela;
v) drugih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonodavstvom Republike Srpske, kod kojih je kao najmanja zaprećena kazna zatvora u trajanju od pet godina, a kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedica djela krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih s takvim djelima ili učiniocima takvih djela.
Član 4. stav 1.
(1) U Okružnom tužilaštvu Banja Luka, osniva se Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljem tekstu: Specijalno tužilaštvo), koje postupa u predmetima iz člana 3. ovog zakona.
Član 28. st. (1) i (2) (1) U okviru Okružnog suda u Banjoj Luci, formira se Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljem tekstu: Posebno odjeljenje).
(2) Posebno odjeljenje, nadležno je na čitavoj teritoriji Republike Srpske, za postupanje u slučajevima predviđenim članom 3. ovog zakona, bez obzira na propisanu kaznu za pojedino krivično djelo, odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na apelanta Dabića
30. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.
31. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(l) apelacija je preuranjena;
33. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant Dabić podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 15 Kž 13 od 2. marta 2016. godine i Presude Okružnog suda broj 11 0 K 012872 14 K-p od 6. jula 2015. godine. Međutim, apelant Dabić je protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 15 Kž 13 od 2. marta 2016. godine podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti. Vrhovni sud je povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti donio Presudu broj 0 K 012872 16 Kvlz od 4. novembra 2016. godine kojom je zahtjev za zaštitu zakonitosti odbio kao neosnovan. Dakle, u predmetnom sudskom postupku konačna odluka je presuda Vrhovnog suda od 4. novembra 2016. godine, koja je donesena nakon podnošenja predmetne apelacije Ustavnom sudu, ali koju apelant Dabić nije osporio.
35. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 31. Pravila Ustavnog suda, kod odlučivanja Ustavni sud ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. Ustavni sud, također, podsjeća i na to da su apelanti, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni da obavijeste Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, a koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, apelant Dabić ni lično, niti posredstvom punomoćnika nije obavijestio Ustavni sud da je u međuvremenu donesena presuda Vrhovnog suda, niti je osporio tu presudu kao konačnu odluku u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjene procesne pretpostavke da odlučuje o navodnim povredama prava na koja se apelant Dabić pozvao u apelaciji (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2007/15 od 15. juna 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
36. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U odnosu na apelanta Šinikovića
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 16 Kvlz od 4. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, dopunu apelacije protiv osporene presudu apelant je podnio 14. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant Šiniković navodi da mu je u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
42. U pogledu pitanja primjene člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom i da je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje onako kako je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.
Stvarna nadležnost
43. U odnosu navode apelacije kojim se osporava stvarna nadležnost Specijalnog tužilaštva i slijedom toga Posebnog odjeljenja Okružnog suda, za postupanje u predmetnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Specijalno tužilaštvo zasnovalo svoju nadležnost u skladu s odredbama člana 3. stav 1. tač. a), b) i v) Zakona o suzbijanju kriminala i činjenici da je predmet preuzet od strane Specijalnog tužilaštva kao predmet od značaja za Republiku Srpsku, a Okružni sud na osnovu člana 28. stav 2. Zakona o suzbijanju privrednog kriminala. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 3. stav 1. Zakona o suzbijanju kriminala propisano da se „ovaj zakon, primjenjuje u cilju otkrivanja i krivičnog gonjenja za sljedeća krivična djela: a) krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383a. KZRS, te krivičnih djela sa elementima organizovanosti, kao i krivičnih djela povezanih sa takvim djelima ili učiniocima takvih djela, a u slučajevima kada za postupanje nije nadležno Tužilaštvo i Sud BiH; b) najtežih oblika krivičnih djela protiv privrede i platnog prometa, i protiv službene dužnosti kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedica djela krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih sa takvim djelima ili učiniocima takvih djela; kao i: v) drugih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonodavstvom Republike Srpske, kod kojih je kao najmanja zaprijećena kazna zatvora u trajanju od pet godina, a kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedica djela krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih s takvim djelima ili učiniocima takvih djela“. Dalje, da je odredbama člana 28. stav (2) tog zakona propisano: „Posebno odjeljenje, nadležno je na čitavoj teritoriji Republike Srpske, za postupanje u slučajevima predviđenim članom 3. ovog zakona, bez obzira na propisanu kaznu za pojedino krivično djelo, odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta.“
44. Dovodeći citirane odredbe Zakona o suzbijanju kriminala u vezu s činjeničnim opisom krivičnih djela koja su optuženim licima u ovom predmetu stavljena na teret, te uzimajući u obzir okolnosti da se saoptuženima Raduloviću, Stijaku i Kovačeviću stavlja na teret krivično djelo organizirani kriminal iz člana 383a. KZRS, proizlazi da je, shodno članu 3. tačka a) Zakona o suzbijanju kriminala, za postupanje u ovom predmetu nadležno Specijalno tužilaštvo i Posebno odjeljenje Okružnog suda. Naime, budući da su krivična djela iz tač. 2, 3, 4, 5, 6, 7. i 8. činjeničnog opisa optužnice i izreke pobijane presude, i počinioci, uključujući i apelanta Šinikovića, povezana s optuženima Radulovićem, Stijakom i Kovačevićem (u svakoj od tih tačaka se i neko od ovih optuženih tereti kao saizvršilac, a u nekim tačkama se samo ovi optuženi terete i za ova druga krivična djela), Ustavni sud smatra da ne postoji arbitrarnost u primjeni navedenih odredaba prilikom zasnivanja nadležnosti Specijalnog tužilaštva za provođenje predmetne istrage protiv svih optuženih u predmetnom postupku, te nakon okončanja istrage, stvarne nadležnosti Posebnog odjeljenja Okružnog suda za postupanje po optužnici Specijalnog tužilaštva. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da su i Okružni sud i Vrhovni sud u svojim odlukama dali jasne razloge o svojoj stvarnoj nadležnosti, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta Šinikovića o povredi prava na pravično suđenje zbog stvarne nenadležnosti Specijalnog tužilaštava i Posebnog odjeljenja Okružnog suda neosnovani.
Ocjena dokaza u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom propisa
45. U vezi s ostalim navodima apelanta Šinikovića, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
46. Ustavni sud nadalje ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojima je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
47. Polazeći od navedenih standarda Ustavni sud zapaža da je u predmetnom krivičnom postupku prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak, te da je apelant Šiniković proglašen krivim da je radnjama pobliže opisanim u tački 3. izreke prvostepene presude zajedno s saoptuženim Kovačevićem i apelantom Dabićem počinio krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 156. stav
1. KZRS u stjecaju s krivičnim djelom povreda ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 359. KZRS. U svjetlu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud naveo da je analizirao provedene dokaze i doveo ih u vezu u skladu s odredbama člana 295. stav 2. ZKPRS, te da iz te analize proizlazi zaključak o krivici apelanta, a da nasuprot tome, svi dokazi odbrane, ma kako ih cijenio, nisu doveli u pitanje to činjenično i pravno utvrđenje. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u obrazloženju presude detaljno i veoma široko interpretirao sadržaj iskaza svih svjedoka i vještaka optužbe (dr. Karan) i odbrane (dr. Bjelogrlić), te iskaz oštećenog Ostojića, koji je saslušan u svojstvu svjedoka (str. 81-82 prvostepene presude). U toku prvostepenog postupka su, dakle, provedena dva vještačenja putem vještaka medicinske struke i izvršen je uvid u dokumentaciju u spisu koja je taksativno navedena u prvostepenoj presudi, te kojom su stranke u postupku dokazivale svoje stavove o krivici, odnosno o nevinosti apelanta Šinikovića i ostalih optuženih u ovom postupku. Okružni sud je istakao da je „nakon detaljne analize i ocjene svih dokaza (kako optužbe tako i odbrane) kako pojedinačno tako i u vezi sa ostalim dokazima“, zaključio da je apelant Šiniković u vrijeme i na način pobliže opisan u tački 3. izreke presude počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret i za koja je proglašen krivim. Također, određena je i obrazložena uloga i međusobna veza apelanta i ostalih optuženih kako u pogledu realnih radnji koje su preduzeli tako i vinosti svakog od njih, kao i određivanja i definiranja uzročne veze između radnji i posljedica. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi obrazložili zašto su radnje počinjene u tački 3. izreke presude kvalificirane kao dva krivična djela počinjena u stjecaju, a u kojem obrazloženju Ustavni sud ne vidi proizvoljnost.
48. Najzad, u pogledu apelacionih navoda da je Vrhovni sud propustio da odgovori na žalbene navode, Ustavni sud podsjeća, kada je u pitanju odluka višeg suda, da je dovoljno da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati na slaganje s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC). U ovakvim slučajevima suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio suštinski problem istaknut u žalbi, da je slaganje ili neslaganje s odlukom nižestepenog suda zasnovano na njenoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da je žalba, prije nego što ju je sud odbio, bila predmet razmatranja tog suda (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC (2002)). Dalje, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi Boldea protiv Rumunije, stav 30).
49. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u žalbenom postupku bavio identičnim prigovorima koji su ponovljeni u apelaciji, te da je navedeni sud, shodno žalbenim prigovorima, izvršio dodatnu analizu izvedenih dokaza, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Vrhovni sud je prilikom odlučivanja o žalbi na prvostepenu presudu, u obrazloženju, pored ostalog, naveo da je činjenično stanje u odnosu na apelanta Šinikovića, te apelanta Dabića i saoptuženog Kovačevića potpuno i pravilno utvrđeno i da je pravilno primijenjen KZRS kada su radnje optuženih, činjenično opisane u tački 3. izreke pobijane presude, kvalificirane kao krivična djela teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 1. KZRS i povreda ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 359.
KZRS.
50. Imajući u vidu navedena načela o obrazloženju odluka višeg suda, te obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda koje u potpunosti slijedi ova načela, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
51. U pogledu ostalih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. s daljnjim referencama i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 102-104). Ustavni sud je također naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi s činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice.
52. Dakle, cijeneći u konkretnom slučaju osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
53. U pogleda navoda o povredi načela ne bis in idem koje apelant Šiniković dovodi u vezu sa stavom da je proglašen krivim za dva krivična djela počinjena u idealnom stjecaju, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 4. ZKPRS propisano: „Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen pred sudom i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.“ Dakle, iz citiranih odredaba proizlazi da je osnovni preduvjet za primjenu ovog načela da je krivični postupak već vođen protiv određenog lica za određeno krivično djelo, pa se ponovno vodi krivični postupak za isto to djelo i protiv istog tog lica. Budući da ni apelant ne tvrdi da mu je već suđeno za krivična djela za koja je osporenom presudom proglašen krivim, to, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju nije moglo doći do primjene citiranog načela, a samim tim ni do povrede ovog načela krivičnog prava.
54. Nadalje u pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na odbranu „jer nisu prihvaćeni dokazi odbrane“, Ustavni sud zapaža da apelant nije konkretizirao koje dokaze je predlagao, a da ih sud nije prihvatio, niti je to vidljivo iz osporenih presuda. Budući da, dakle, apelant nije ni na koji način konkretizirao svoje navode o neprihvaćanju dokaza, to Ustavni sud takve paušalne navode ne može razmatrati.
VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je redovni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant Šiniković počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret i za svoje odlučenje u tom pogledu dao detaljno i jasno obrazloženje.
56. Na osnovu člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 58. i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman