Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1950/17 (G. T.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1950/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1950/17, rješavajući apelaciju Gordane Tomić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Gordana Tomić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 Rs 027389 16 Rev od 13. decembra 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Tomić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kaknja, koju zastupa Tarik Hadžimahmutović, advokat iz Zenice, podnijela je 18. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 Rs 027389 16 Rev od 13. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila, između ostalog, da se utvrdi da su tuženi (JU Srednja tehnička škola „Kemal Kapetanović“ Kakanj i A. L.) diskriminirali apelanticu, odnosno povrijedili pravo apelantice na jednako postupanje na način što su apelantici isključili i ograničili pravo korištenja vlastitog jezika, odredili radne obaveze u dane vjerskih praznika apelantice, određuju trajanje radne sedmice u dužem trajanju od zakonom predviđene, ne provođenjem postupka prikupljanja i osiguranja dokaza radi utvrđenja napada na apelanticu 20. aprila 2012. godine, te apelanticu kontinuirano uznemiravaju na radnom mjestu, ponavljanjem radnji koje imaju ponižavajući efekt na apelanticu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa apelantice, te da se zabrani tuženim preduzimanje radnji kojima se apelantici krši pravo na jednako postupanje i da se obavežu tuženi da apelantici na ime naknade nematerijalne štete isplate ukupan iznos od 6.000,00 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je neosnovan ponovljeni prigovor u reviziji koji se odnosi na povredu odredbe člana 155. stav 3. Zakona o parničnom postupku (jer je po mišljenju apelantice sud trebao odrediti novo vještačenje jer nalaz vještaka dr. M. M., nije potpun i razumljiv), te da je taj prigovor cijenio drugostepeni sud i dao pravilne i potpune razloge zašto je isti prigovor neosnovan (drugostepeni sud je istakao, između ostalog, da iako prvostepeni sud nije postupio po odredbi člana 155. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku taj propust nije bio od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, s obzirom da naknadu nematerijalne štete, shodno članu 12. stav 1. tačka c. Zakona o zabrani diskriminacije, može tražiti samo lice kome su povrijeđena prava zaštićena Zakonom o zabrani diskriminacije, što u konkretnom predmetu nije slučaj, s obzirom da pravilno prvostepeni sud utvrđuje da u predmetnim radnjama nema obilježja propisanih čl. 2., 3. i 4. Zakona o zabrani diskriminacije). Nadalje, da su, suprotno apelantičinom prigovoru, vještaci neuropsihijatar i kardiolog upravo na osnovu njene medicinske dokumentacije, kao i na osnovu objektivnog pregleda utvrdili da je apelantica imala hroničnu srčanu bolest, te da se kod apelantice radi o povremenim epizodama nepravilnog rada srca koje se spontano mogu povući, da stoga nije ni došlo do umanjenja opće životne aktivnosti, te da tegobe zbog kojih se apelantica liječi nisu posljedica diskriminacije niti mobinga od strane tuženih, već struktura njene ličnosti. Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelantica zaposlenica prvotuženog na radnom mjestu profesora ekonomske struke, da je jedini profesor srpske nacionalnosti, da je doneseno rješenje o rasporedu radnog vremena nastavnika u okviru 40- satne radne sedmice, da se iz tog rješenja da zaključiti da je taj program utvrđen u skladu sa članom
116. Zakona o srednjoj školi. Nadalje, da apelanticu u usmenom korištenju jezika nikad niko nije ispravljao, te da je propisima Zakona o srednjoj školi regulisano da se predmet historija-povijest zvanično upisuje tim imenom. Također je navedeno da je apelantica obavljala svoj posao u učionici koja je u prizemlju u poslijepodnevnim satima, te da su u toj učionici izvodili časove i drugi nastavnici. Nadalje, da je apelantica bila prisutna sjednici nastavničkog vijeća kada je raspoređena u komisiju za polaganje razrednih ispita dana 7. januara 2014. godine, da se nije protivila tom raspoređivanju, da nije podnosila zahtjev za korištenje vjerskog praznika, da 7. januara 2014. godine nije došla na posao, da je zapisnik o radu komisije potpisala 8. januara 2014. godine, da je za taj rad primila naknadu. Vrhovni sud je ocijenio da polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo član 2. stav 1., član 4. stav 3., član 12. stav 1. tačka a), član 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije, član 1., član 4. tačka a), član 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete i Zakon o srednjoj školi, kada su zaključili da radnje koje su tuženi preduzimali prema apelantici nemaju diskriminirajući, ponižavajući efekat niti klevetu i da njihova svrha ili posljedica nije bila degradacija radnih uslova apelantice ili njenog profesionalnog statusa, niti diskriminiranja apelantice samo zbog toga što je druge nacionalnosti. U vezi s tim je naglašeno, da kako bi se dokazala diskriminacija odnosno njen nejednak tretman, da je potrebno da postoji mogućnost poređenja, odnosno da je za postupak potrebno naći dokaz da je grupa ili osoba koja se nalazi u istoj ili sličnoj situaciji i koja nema karakteristike onoga ko se žali na diskriminaciju, bila u povlaštenoj poziciji. Nadalje, da kod dokazivanja postojanja diskriminacije postoji princip podjele tereta dokazivanja između tužitelja i tuženog, da je obaveza tužitelja, žrtve diskriminacije da dokaže činjenice na osnovu kojih se može zaključiti da je došlo do diskriminacije, odnosno mora dokazati da je došlo do različitog tretmana, dok tuženi, lice za koje se tvrdi da je izvršilo diskriminaciju može pobiti postojanje iste na dva načina i to: da tužitelj nije u istoj ili sličnoj situaciji sa osobama sa kojima se poredi i da se različit tretman ne zasniva na osnovu za koje se tvrdi da se zasniva. Zatim, da bi se dokazao mobing koji predstavlja oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu, da se mora dokazati ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha i posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenika. Vrhovni sud je zaključio da se ne mogu smatrati diskriminacijom, klevetom, mobingom aktivnosti poslodavca koje su opravdane zbog efikasnije organizacije posla ili unapređenja radne discipline. Naime, da su se postupci tuženih u konkretnom slučaju kretali u okviru njihovih zakonskih ovlaštenja, a ne u cilju diskriminacije apelantice ili radi stvaranja za nju neprijateljske, ponižavajuće i uvredljive radne sredine. Vrhovni sud je naglasio da ni povremene razlike u mišljenjima, odnosno problemi i konflikti koji nastanu u vezi sa poslom, ukoliko nemaju dugovremenski, sistematski i ponižavajući karakter, da se ne mogu smatrati niti mobingom niti klevetom. Također je istaknuto, da su apelantičini prigovori koji se odnose na napad apelantice koji se dogodio od strane učenika 20. aprila 2012. godine, neosnovani imajući u vidu da je tužba podnesena 3. februara 2014. godine, što znači da je protekao rok za podnošenje tužbe iz člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije, kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, da joj prvostepeni sud nije dozvolio izvođenje predloženih dokaza, odnosno dodatno vještačenje po vještaku medicinske struke, da su sudovi u toku parničnog postupka ponašali arbitrarno, poklanjali vjeru iskazima svjedoka tuženih i materijalnim dokazima koje je sačinila tužena strana, iako su oni u suprotnosti sa apelantičinim dokazima, te se (ne)svjesno priklanjali interesima tužene strane.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke reviziji, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, te da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirana, odnosno da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman