Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3854/15 (M. P.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kamata
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3854/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3854/15, rješavajući apelaciju Milenka Plemića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Plemića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 020577 14 Gž od 10. juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Plemić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Milenko-Vojo Radović, advokat iz Foče, podnio je 4. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 020577 14 Gž od 10. juna 2015. godine. Apelant je 8. maja i 17. jula 2017. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 020577 13 P od 12. februara 2014. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je sa danom 7. augustom 2009. godine tuženom Fondu stanovanja RS a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) u cijelosti izvršio uplatu ugovorene otkupne cijene dvosobnog stana u Foči, pobliže preciziranog u izreci presude, u određenom novčanom iznosu, te da se istovremeno naloži tuženom da mu izda valjanu ispravu za brisanje upisanog založnog prava na predmetnom stanu u Knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, na ime tuženog, na tražbinu u određenom novčanom iznosu, a koju ispravu će u suprotnom zamijeniti presuda, na osnovu koje će se izvršiti to brisanje. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se obaveže apelant da mu na ime zakonskih zateznih kamata plati iznos pobliže naveden u izreci te presude sa zakonskim zateznim kamatama. Osim toga, tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude između ostalog naveo da je u toku predmetnog postupka utvrdio da je apelant, u svojstvu nosioca stanarskog prava, zaključio ugovor o otkupu stana na otplatu, da je ugovoreno da će se sva otplata izvršiti u određenom roku, u određenom broju mjesečnih rata na račun tuženog, da je apelant otplatio cjelokupnu otkupnu cijenu predmetnog stana, pa je od tuženog tražio da mu izda „dozvolu za brisanje hipoteke“, da je tuženi dopisom apelantu dostavio obračun kamata pozivajući se na odredbe čl. 277. i 324. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nakon ocjene provedenih dokaza, Osnovni sud je zaključio da je apelant 7. augusta 2009. godine u potpunosti isplatio otkupnu cijenu stana i da nije povrijedio odredbu člana 7. Ugovora o otkupu stana, prema kojoj, ukoliko kupac ne plati tri uzastopne rate, cijeli neotplaćeni ostatak cijene dospijeva odmah na naplatu. S tim u vezi, Osnovni sud je utvrdio da su ispunjeni uslovi iz člana 173. Zakona o stvarnim pravima za prestanak založnog prava, te usvojio tužbeni zahtjev, a odbio protivtužbeni zahtjev. Osim toga, Osnovni sud je zaključio da potraživanje obračunatih kamata zastarjeva u smislu odredebe člana 372. stav 1. ZOO u roku od tri godine od dospijeća svakog pojedinačnog obroka otplate otkupne cijene na rate i da je tuženi mogao zahtjevati isplatu neotplaćenog ostatka otkupne cijene stana 16. januara 2015. godine (u presudi očiglednom greškom naveden datum 16. januara 2014. godine), kada je došlo do kašnjenja u plaćanju otkupne cijene stana, pa kako to nije učinio, nastupila je zastarjelost potraživanja kamata, kao samostalnog potraživanja.
4. Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 020577 14 Gž od 10. juna 2015. godine uvažena je žalba tuženog, preinačena Presuda Osnovnog suda od 12. februara 2014. godine tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev i usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog, pa je obavezan apelant da tuženom isplati određeni iznos (jer je kasnio sa isplatom otkupne cijene stana) sa zakonskim zateznim kamatama. Osim toga, apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.
5. Okružni sud je naveo da je apelant zbog kašnjenja tri uzastopne rate 16. januara 2005. godine pao u docnju. Navedenu činjenicu uplate rate apelant nije osporavao, a što jasno proizilazi i iz finansijske kartice o otkupu stana. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prigovor zastarjelosti potraživanja zatezne kamate, koji je istakao apelant, prvostepeni sud nepravilno usvojio smatrajući da se radi o povremenim potraživanjima u smislu člana 372. ZOO, pa da se u konkretnom slučaju ima primijeniti trogodišnji zastarni rok iz ove odredbe, a ne opšti zastarni rok iz člana 371. ZOO. Naime, iz odredbe člana 372. stav 2. ZOO proizlazi da se pravila propisa za zastarjelost povremenih potraživanja, za koja je propisan rok zastarjelosti od tri godine, ne odnose na otplatu u obrocima i druga djelimična ispunjenja. Okružni sud zaključuje, da je zakonski termin „otplata u obrocima“ u stvari otplata duga u ratama, pa se u konkretnom slučaju zastarjelost cijeni u okviru opšteg desetogodišnjeg roka zastarjelosti iz člana 371. ZOO. Okružni sud konstatuje da se zatezna kamata duguje, prema odredbi člana 277. ZOO, kada dužnik zadocni sa isplatom novčane obaveze, te da to znači da zatezna kamata nije stvar volje ugovarača, nego se ona plaća po samoj sili zakona. S obzirom na navedeno, Okružni sud zaključuje, da pošto apelant nije isplatio kamate kao sporedno potraživanje, nisu ispunjeni uslovi da prestane hipoteka kao založno pravo i da mu tuženi izda suglasnost za brisanje hipoteke, a što apelant traži. Naime, odredbom člana 173. Zakona o stvarnim pravima propisano je da založno pravo prestaje prestankom osiguranog potraživanja i sporednih potraživanja kamata i troškova, ako nije drugačije određeno zakonom.
6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, u konkretnom slučaju odredbe ZOO-a, koje se prvenstveno tiču pitanja zastarjelosti. Apelant je u dopunama apelacije dostavio više rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, kojima je u identičnim slučajevima uvažio revizije tužilaca i ukinuo presude Okružnog suda. Apelant ističe da je u navedenim rješenjima Vrhovni sud zauzeo pravni stav u kojem roku zastarjeva potraživanje zakonskih zateznih kamata zbog kašnjenja u plaćanju otkupne cijene stana (da taj rok shodno članu 372. stav 1. ZOO-a iznosi tri godine od nastanka svakog pojedinačnog dnevnog obračuna kamata, a ne shodno članu 371. stav 2. ZOO-a u opštem zastarnom roku od 10 godina).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, prava na imovinu i zabranu diskriminacije odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljn rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo isto činjenično i pravno pitanje na koje se poziva i apelant u konkretnom slučaju (Odluka o dopustivosti broj AP-2589/15 od 28. aprila 2016. godine, AP-1224/15 od 10. oktobra 2016. godine, AP-3852/15 i AP-3743/16 od 11. januara 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U pogledu apelantovih navoda iz dopune apelacije kojima ukazuje da je rješenjima Vrhovnog suda Republike Srpske, koje je i dostavio u prilogu, zauzet drugačiji pravni stav u kojem roku zastarjeva potraživanje zakonskih zateznih kamata zbog kašnjenja u plaćanju otkupne cijene stana, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu vezanu za dopunu apelacije, odnosno na član 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda koji kao uslov dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije (član 22. stav 3. Pravila Ustavnig suda), te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan toga roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka (jer je osporenu Presudu Okružnog suda od 10. juna 2015. godine apelant primio 24. jula 2015. godine, a dopunu apelacije podnio 8. maja i 17. jula 2017. godine), a ne odnosi se na nove pravne okolnosti, Ustavni sud smatra da nisu ispunjene proceduralne pretpostavke za razmatranje ovih apelacionih navoda (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-85/14 od 16. marta 2016 godine i Odluka o dopustivosti i meritumu AP-1426/05 od 9. novembra 2006. godine, tačka 49, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman