Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4405/15 (M. B.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanovi JNA
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Šta se ne smatra domom
  • Uknjižba
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4405/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4405/15, rješavajući apelaciju Marinka Bratića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marinka Bratića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 067746 13 Rev od 14. jula 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 067746 10 Gž od 9. maja 2013. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj 65-0-P-067746-08-P od 24. juna 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marinko Bratić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca podnio je 28. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 067746 13 Rev od 14. jula 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 067746 10 Gž od 9. maja 2013. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65-0-P- 067746-08-P od 24. juna 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Opštinski sud i tužena su u periodu od 22. juna do 6. jula 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Opštinskog suda broj 65-0-P-067746-08-P od 24. juna 2010. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravnovaljan Ugovor o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti – stana zaključen 11. februara 1992. godine (u daljnjem tekstu: ugovor) između apelanta kao kupca s jedne strane i države SFRJ - SSNO kao prodavca s druge strane, pa je tužena dužna trpjeti da se apelant uknjiži u knjige položenih ugovora ZK ureda Opštinskog suda kao vlasnik s dijelom 1/1.

6. Iz obrazloženja presude Opštinskog suda proizilazi da je ugovor zaključen između Tehničkog remontnog zavoda Hadžići (u daljnjem tekstu: TRZ) i apelanta i da ga je potvrdio vojni pravobranilac, da potpisi ugovarača nisu ovjereni pred nadležnim sudom, niti u nadležnoj poreskoj upravi, što je suprotno odredbi člana 39 u smislu člana 39.b. stav 3 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo prema kojem je moguće priznati valjanost i kod ugovora o prometu nepokretnosti kod kojih potpisi nisu sudski ovjereni, samo u slučaju u kojima nosilac stanarskog prava predmetni stan koristi legalno i koji je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor. S tim u vezi, Opštinski sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju stan ne koristi legalno jer je njegov zahtjev za povrat stana odbačen zbog neblagovremenosti, tako da stan nije u njegovom posjedu. Osim toga, Opštinski sud je ukazao da je odredbom člana 39.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stanovima na kojima postoji stanarsko pravo propisano da ako je stan na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, a nosilac stanarskog prava stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio ugovor o otkupu sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO), Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac uknjiži kao vlasnik. Međutim, u konkretnom slučaju apelant nije zaključio ugovor sa SSNO-om niti je legalni korisnik stana. Opštinski sud je utvrdio da nije valjan ugovor zaključen između apelanta i TRZ-a, gdje je na strani prodavca svakako trebao biti nadležni vojni organ (SSNO) i kod kojih potpisi nisu sudski ovjereni, niti je ugovor predat nadležnoj poreskoj upravi. Nadalje, sve i da je ugovor valjan, zbog specifičnosti propisa koji se odnose na stanarsko pravo i vojne stanove, apelant nije ostvario uslove potrebne da mu se prizna pravo svojine na predmetnom stanu (nije povratio stan, nije se mogao smatrati nosiocem stanarskog prava, te mu se nije mogao ponuditi novi ugovor i da mu se plaćena cijena uračunava u otkupnu cijenu).

7. Pored toga, Opštinski sud je utvrdio i da je sporni stan dat na trajno korišćenje RVI, što je takođe zakonska smetnja u smislu člana 39.e. stav 3 istog zakona da se usvoji apelantov tužbeni zahtjev. Naime, predmetnom odredbom je propisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora za stan koji je zakonito dat na korišćenje ili otkup drugom licu ima pravo na novčanu naknadu, a ne na uknjižbu prava svojine. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev zaključivši da ugovor nije valjan, a i da je valjan, apelant ne bi imao pravo na povrat stana i uknjižbu svojine kako glasi tužbeni zahtjev, već uz ispunjenje i ostalih zakonskih uslova eventualno tražiti naknadu od FBiH, što nije predmet konkretnog postupka.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 067746 10 Gž od 9. maja 2013. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te istakao da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud pravilno ocijenio da se na pouzdan način ne može utvrditi da je postojao pismeni ugovor u zakonom predviđenoj formi zaključen između apelanta i pravnog prednika tuženog. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuju se odredbe člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i član 39 a. i e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kao odredbe lex specialis koje predviđaju kumulativne uslove za pravnu valjanost ugovora o otkupu – kupoprodaji stana. Prema navedenim odredbama uslovi su: da je kupoprodajni ugovor zaključen u pismenoj formi, potpisan od obje ugovorne strane, ovjeren od vojnog pravobranioca, predat nadležnoj poreskoj upravi radi razreza poreza i da je utvrđena kupoprodajna cijena u cijelosti plaćena predniku tuženog. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio član 123 stav 1 u vezi sa članom 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i utvrdio da apelant nije dokazao da je zaključio pravno valjan ugovor na osnovu kojeg se može uknjižiti u knjigu položenih ugovora ZK ureda Opštinskog suda kao vlasnik s dijelom 1/1 na predmetnom stanu.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 067746 13 Rev od 14. jula 2015. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 067746 10 Gž od 9. maja 2013. godine.

11. U obrazloženju presude je istaknuto da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o tzv. vojnom stanu, te da su osnovni preduslovi potrebni za ostvarenje traženih prava propisani u članu 39.a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, odnosno zaključenje pravno valjanog ugovora o prodaji stana i legalni posjed stana. Apelant nije ispunio ni jedan od navedenih uslova, a posebno preduslov legalnog korišćenja predmetnog stana jer mu stan nije vraćen u posjed, pa kako sa pravnim prednikom tužene prije 6. aprila 1992. godine nije zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, to je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili njegov zahtjev kao neosnovan.

12. Vrhovni sud je takođe naveo da je neprihvatljiv apelantov revizioni prigovor koji se odnosi na odbijajući dio zahtjeva za upis prava svojine i predaju u posjed spornog stana budući da je u postupku utvrđeno da apelant nije legalni korisnik predmetnog stana. Imajući u vidu da se pravo svojine na nepokretnosti po Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (član 33), koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora (sada odredba člana 38 stav 1 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima) na osnovu pravnog posla, stiče upisom u zemljišne knjige, Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan ni apelantov revizioni prigovor „da je zaključenjem kupoprodajnog ugovora, plaćanjem cijene i useljenjem u stan postao vlasnik predmetnog stana prije 15. februara 1992. godine“.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava BiH i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava BiH i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se, u suštini, na tvrdnje da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Osim što navodi hronologiju postupanja redovnih sudova u konkretnoj pravnoj stvari, apelant ističe da je neprihvatljiv zaključak redovnih sudova da nije legalni korisnik stana, te da nije zaključio ugovor sa tadašnjim SSNO-om. Apelant smatra da je predmetni ugovor pravno obvezujući jer ispunjava sve zakonske uslove iz člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Povredu prava na imovinu i dom apelant obrazlaže navodima da sudovi svojim nezakonitim radnjama nastoje da mu uskrate i na taj način otmu njegov stan, koji je njegova jedina imovina i dom za stanovanje.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Opštinski sud su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana jer su svoje odluke donijeli u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te da nije bilo povreda na koje ukazuje apelant.

15. Tužena je navela da apelant nije bio vlasnik predmetnog stana, nego je bio nosilac stanarskog prava na tom stanu, koji je dobrovoljno napustio i nije u zakonom određenom „prekluzivnom“ roku podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, te mu je na osnovu odredbi člana 5 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima prestalo stanarsko pravo na stanu. Tužena je istakla da je apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed odbačen pravosnažnim zaključkom Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo kao neblagovremen. Nadalje, tužena je navela da je u sudskom postupku na osnovu potpunog i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu odredaba materijalnog i procesnog prava, utvrđeno da apelant nije vratio predmetni stan u posjed, da nije zaključio pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji predmetnog stana u smislu odredbi člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, da nema pravo na upis prava svojine na stanu, te je odbijen njegov tužbeni zahtjev.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

VI –DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opšte odredbe Član 123. stav 1.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

17. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 15/02) relevantne odredbe glase: Član 39.

Nosiocima stanarskog prava koji su zaključili ugovor o otkupu stana na osnovu Zakona o obezbjeđenju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenoj svojini koje oni koriste („Službeni list SFRJ“, broj 84/90), prilikom zaključenja ugovora o prodaji stana u skladu sa odredbama ovog zakona priznat će se uplaćeni iznos iskazan u DEM po kursu na dan uplate.

Član 39. a.

Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

18. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službeni glasnik FBiH“ br. 54/04, 36/06 i 51/07) relevantne odredbe glase:

Član 1.

U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“, br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 15/02) član 39 mijenja se i glasi:

Nosilac stanarskog prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšom SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA [...] i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Član 2.

Član 39.e mijenja se i glasi:

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korišćenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana. VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 067746 13 Rev od 14. jula 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. avgusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 28. septembra 2015. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 8 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio radi utvrđivanja toga da li je pravnovaljan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da je, shodno tome, tužena dužna trpjeti da se apelant uknjiži u knjige položenih ugovora ZK ureda Opštinskog suda kao vlasnik s dijelom 1/1. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

27. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematizuju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je presudom Opštinskog suda odbijen apelantov tužbeni zahtjev jer apelant nije dokazao da je zaključio pravno valjan ugovor na osnovu koga se može uknjižiti u knjigu položenih ugovora ZK ureda Opštinskog suda sa 1/1 na predmetnom stanu, odnosno da nije ispunio uslove iz člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i člana 39 a. i e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Navedeni stav ocijenjen je kao pravilan i zasnovan na zakonu u postupku po apelantovoj žalbi, te u postupku odlučivanja o apelantovoj reviziji.

30. Redovni sudovi su u obrazloženjima osporenih odluka istakli da je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da je stan koristio sa svojom porodicom do 1992. godine kada je zbog rata napustio Hadžiće i odselio se u Bratunac. Međutim, imajući u vidu odredbu člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, redovni sudovi su zaključili da apelant nije ispunio uslove iz citirane odredbe Zakona, odnosno da nije zaključio pravno obvezujući ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, budući da potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu niti u nadležnoj poreskoj upravi. Osim toga, redovni sudovi su zaključili da apelant nije ni legalni korisnik stana budući da je njegov zahtjev za povrat stana odbačen kao neblagovremen. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo isto činjenično i pravno pitanje na koje se poziva i apelant u konkretnom slučaju (Odluka o dopustivosti broj AP 3174/13 od 7. jula 2016. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da je prvostepeni sud nakon sprovedenog postupka utvrdio da apelanti nisu podnijeli dokaz tom sudu da ispunjavaju jedan od uslova (da je ugovor ovjerila nadležna poreska služba) koji moraju biti kumulativno ispunjeni u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova da se kao nosioci stanarskog prava uknjiže kao vlasnici stana u nadležnom sudu, što su svojim odlukama potvrdili Kantonalni sud i Vrhovni sud. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su redovni sudovi primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene, te su navodi o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje jer su redovni sudovi dali jasna i argumentovana obrazloženja o tome da apelant nije dokazao da je zaključio pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, tj. da nije ispunio uslove iz člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3520/14 od 23. novembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Prema tome, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih odluka nema ničega što bi ukazalo na to da je bilo proizvoljnosti u segmentima činjeničnog utvrđenja i primjene materijalnog prava.

32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Imajući u vidu da su i navodi o povredi prava na imovinu identični navodima koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje, te da je ocjena ovih navoda data prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelantovi navodi u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na dom

34. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom, koje garantuju član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, 297-C, stav 31).

35. Iz predmeta spisa proizilazi da apelant u momentu podnošenja tužbe za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora nije živio u predmetnom stanu, niti je sporni stan bio njegov dom, te da je stan dodijeljen drugom licu. Stoga, Ustavni sud smatra da se osporene odluke redovnih sudova tiču utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o otkupu stana i ne odnose se na pitanja u vezi s predmetnim stanom kao apelantovim domom. Dakle, navedenim odlukama nije bilo uplitanja u apelantovo pravo na poštovanje doma, te, shodno tome, niti povrede njegovog prava na dom, budući da se o ovom apelantovom pravu odlučivalo u postupku povrata stana, a koje odluke apelant nije osporavao ovom apelacijom. Zbog toga, s obzirom na to da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije moraju odbiti kao neosnovani (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1908/09 od 20. decembra 2011. godine, st. 57 i 58, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

36. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud nalazi da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst s predmetnim postupkom, zbog čega Ustavni sud te navode neće ni razmatrati. VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna i argumentovana obrazloženja o tome da apelant nije dokazao da je ispunio uslove iz člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te da ne postoji ništa što bi u okolnostima konkretnog slučaja ukazivalo na proizvoljnost u segmentima na koje je apelant ukazao, a tiče se činjeničnog utvrđenja i primjene materijalnog prava.

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije jer se osporene odluke redovnih sudova ne odnose na pitanja u vezi s predmetnim stanom kao apelantovim domom, odnosno da nije bilo uplitanja u apelantovo pravo na poštovanje doma, te, shodno tome, niti povrede apelantovog prava na poštovanje doma.

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje je u konkretnim okolnostima dovedeno u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava, iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4405/15 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio