Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3834/15 (S. H. i I. H.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Legitimno očekivanje
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3834/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3834/15, rješavajući apelaciju Sulje Hasanbegovića i Ismeta Hasanbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sulje Hasanbegovića i Ismeta Hasanbegovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 0018399 14 Gž od 13. maja 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 018399 13 P od 31. marta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Suljo Hasanbegović i Ismet Hasanbegović (u daljnjem tekstu: apelanti), obojica iz mjesta Ćurevo, opština Foča, koje zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 3. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 0018399 14 Gž od 13. maja 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 018399 13 P od 31. marta 2014. godine. Podneskom od 7. septembra 2017. godine dostavljena je tražena punomoć za zastupanja apelanata pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, te tuženih Opštine Foča (u daljnjem tekstu: protežena) i JP Šumarstvo „Šuma Republike Srpske“ a.d. Sokolac, Šumsko gazdinstvo „Maglić“ Foča (u daljnjem tekstu: drugotuženi), zatraženo je 15. avgusta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud, te zastupnici tuženih dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 24. avgusta do 3. septembra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Postupajući u ponovnom postupku, Osnovni sud je Presudom broj 94 0 P 018399 13 P od 31. marta 2014. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na dio k. č. 1996/1 KO Ćurevo po kulturi pašnjak, u površini od 12.200 m² iz p. l. broj 57 KO Ćurevo (u daljnjem tekstu: nekretnine u Ćurevu), te su tuženi dužni da priznaju i trpe da se te nekretnine u skladu s kopijom katastarskog plana sačinjene po vještaku geodetske struke cijepaju i uknjiže na apelante (tačka 1 izreke presude), dok je istom presudom (tačka 2 izreke presude) odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da su apelanti suvlasnici sa dijelom ½ dijela nekretnina koje se nalaze na planini Vučevo, označene kao dio k. č. 1478/1 po kulturi šuma, površine od 35.300 m² iz p. l. 58 KO Ćurevo (u daljnjem tekstu: nekretnine na planini Vučevo). Istom presudom (tačke 3. i 4. izreke) odlučeno je o troškovima postupka (sve preciznije navedeno u tačkama od 1 do 4 izreke presude).

6. U vezi s osnovanošću dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na nekretnine u Ćurevu, Osnovni sud je naveo da je odluku u tom dijelu zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka kojem je sud poklonio vjeru jer je sačinjen stručno i objektivno i na temelju cjelokupne dokumentacije iz spisa, stanja na terenu, te kopije katastarskog plana. Osnovni sud je, odbivši prigovor presuđene stvari, pojasnio da je iz pravosnažne presude Osnovnog suda broj P.711/89 od 4. februara 1991. godine proizašlo da su prednici apelanata koristili i držali u posjedu nekretnine u Ćurevu, da ih pri tome niko nije ometao, niti njihove prednike, te da prilikom obilježavanja za aviosnimanje pravni prednici apelanata nisu upisali svoje pravo posjeda na toj nekretnini, ali da svi provedeni dokazi upućuju na zaključak da su nekretnine u Ćurevu koje se vode kao društveno zemljište na ime prvotužene zapravo svojina apelanata. Osnovni sud je naveo da se pravni osnov za takav zaključak temelji na članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), naglasivši još da ta tužba ne zastarijeva. Navedeno posebno, kako je naveo Osnovni sud, što su saslušani svjedoci u toku postupka jasno naveli na koji način su se nekretnine u Ćurevu koristile prije aviosnimanja.

7. U vezi s drugim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosio na nekretnine na planini Vučevo koje se vode na ime drugotužene, Osnovni sud je naveo da taj dio tužbenog zahtjeva nije osnovan jer se radi o državnom zemljištu, a zakonska pretpostavka je da su šume u svojini države. Kako je naveo Osnovni sud, takva pretpostavka važi još od turske vladavine (Zakon o šumama iz 1867. godine), a koja je potvrđena i propisima austrougarske uprave, te zakonima iz 1929. godine, kao i zakonima SFRJ i SRBiH (o čemu se Osnovni sud detaljnije izjasnio na stranici 6. obrazloženja). U tom smislu je još navedeno da i Zakon o šumama Republike Srpske koji se primjenjivao do avgusta 2008. godine kada je na snagu stupio novi zakon o šumama propisuje u odredbi člana 5. da se državne šume ne mogu otuđivati, niti prevoditi u druge oblike svojine, ukoliko posebnim zakonom nije drugačije određeno. Temeljem navedenog, Osnovni sud je zaključio da bi postavljeni tužbeni zahtjev u tom dijelu bio osnovan samo da su apelanti dokazali da su pravo svojine na nekretninama na planini Vučevo (šuma) stekli od lica koja su prije njih bila uknjižena kao vlasnici od kojih oni izvode svoje pravo svojine ili da dokažu da su ta lica imala pravni osnov za upis prava svojine u zemljišne knjige (punovažan ugovor o prenosu prava svojine iz državne svojine ili pravosnažnu odluku nadležnog državnog organa). Osnovni sud je stoga zaključio da apelanti u odnosu na nekretnine na planini Vučevo nisu dokazali ni osnov, niti način sticanja svojine.

8. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je utemeljio na odredbama čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP; sve preciznije navedeno na str. 7. i 8. obrazloženja presude).

9. Odlučujući o žalbi apelanata i prvotužene protiv prvostepene presude, Okružni sud je stavom 1. izreke uvažio žalbu prvotužene i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu (tačke 1. i 3. izreke presude) ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu, dok je stavom 2. izreke presude žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu (tačka 2. izreke prvostepene presude).

10. U odnosu na osnovanost žalbenih navoda prvotužene u odnosu na dosuđujući dio iz tačke 1. izreke presude koji se odnosi na nekretnine u Ćurevu, Okružni sud je, između ostalog, naveo da je tokom postupka obavljen uviđaj na licu mjesta uz prisustvo vještaka geodetske struke koji je sačinio nalaz i mišljenje i koji je izvršio identifikaciju navedene nekretnine, te da je prvostepeni sud tokom postupka saslušao dvojicu svjedoka koji su potvrdili da je otac apelanata bio u posjedu tih nekretnina tako što je koristio livadu i šumu, pri čemu nije sporno da je nekretnina u Ćurevu upisana na osnovu aviopremjera iz 1978. godine kao posjed prvotužene.

11. U vezi s tim, Okružni sud se, između ostalog, osvrnuo i na nalaz i mišljenje vještaka iz koga proizlazi da je na mapi dio nekretnine u odnosu na koji je usvojen tužbeni zahtjev obojen crvenom bojom i da predstavlja „privatno zemljište, ali ne može se utvrditi čije je“, dok je dio nekretnina u odnosu na koji je tužbeni zahtjev odbijen na mapi obojen zelenom bojom i nalazi se s druge strane puta. Stoga je, prema ocjeni Okružnog suda, prvotužena pravilno ukazala na nejasnoću u nalazu i mišljenju vještaka. Osim toga, kako je istakao Okružni sud, žalbom je pravilno ukazano i na to da prvostepeni sud nije naveo ni osnov ni način sticanja dijela nekretnine u odnosu na koji je usvojen tužbeni zahtjev, izuzev što se pozvao na izjave svjedoka. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je istakao da je obrazloženje koje je prvostepeni sud dao u odnosu na usvajajući dio tužbenog zahtjeva potpuno nejasno i da stoga onemogućava strankama da iz presude saznaju zašto je taj dio zahtjeva usvojen, pa je tako strankama onemogućeno da raspravljaju pred sudom u žalbenom postupku, u smislu člana 227. stav (1) tačka 2) ZPP.

12. U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen u tački 2. izreke osporene presude koji apelanti žalbom osporavaju, Okružni sud se pozvao na stav prvostepenog suda koji je tokom postupka utvrdio da se radi o šumi koja se nalazi s lijeve strane puta, a koja je na mapi obojena zelenom bojom u površini od 35.300 m², a prema novom katastarskom planu za KO Ćurevo čini dio nekretnina na planini Vučevo, po kulturi šuma, ukupne površine 33.624.095 m², koja se vodi na ime drugotuženog. S obzirom na zakonsku pretpostavku da su šume državna svojina, prvostepeni sud je, pozivajući se na zakone iz raznih perioda (turskog, austrougarskog i dalje), sve do Zakona o šumama koji je danas u primjeni u Republici Srpskoj, ocijenio da se na državnim šumama ne može steći svojina. U tom smislu, Okružni sud je u cijelosti prihvatio stav prvostepenog suda o neosnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva afirmirajući obrazloženje prvostepenog suda, pri čemu je naglašeno da apelanti tokom postupka nisu pružili dokaze o osnovanosti tužbenog zahtjeva u tom dijelu. Okružni sud je još naveo da žalbeni prigovori apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja jer je odbijajući dio tužbenog zahtjeva Osnovni sud obrazložio jasno i argumentovano. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti osporavaju dio presude redovnih sudova u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na nekretnine na planini Vučevo. Naime, apelanti problematiziraju razloge zbog kojih su redovni sudovi odbili taj dio tužbenog zahtjeva jer smatraju da tvrdnje sudova da se radi o šumskom dobru na kojem se ne može steći pravo svojine ne korespondira s izvedenim materijalnim dokazima. Nadalje iznose neslaganje sa stavom redovnih sudova da predmetnim zemljištem gazduje šumsko gazdinstvo. U tom smislu ističu da je tokom postupka nesporno proizašlo da su apelanti koristili parcele koje su predmet tužbenog zahtjeva pri čemu je vještak prema nalogu suda dao historijat sporne parcele utvrdivši da je drugotužena svoje pravo na toj parceli upisala samo iz razloga što se nije javio njen titular (pravni prednik apelanata). Smatraju da ne postoji niti jedan zakonski osnov koji bi spriječio apelante da steknu pravo svojine na spornoj parceli. Usto, apelanti su se složili sa stavom redovnih sudova da se radi o šumi, ali smatraju da to samo po sebi ne znači da se radi o šumskom gazdinstvu koje je kao takvo označeno zakonom propisanom oznakom. Naveli su još da vještak nije utvrdio da je na licu mjesta utvrđivana linija razgraničenja šumskog i građevinskog zemljišta, već je to sud samovoljno zaključio, u smislu da su granice utvrđene postojećim putem koji razdvaja dvije parcele. Apelanti se ne slažu sa stavom redovnih sudova da šuma ne može biti u privatnoj svojini i da je to opštepoznata stvar, te stoga smatraju da su redovni sudovi svojim odlukama dali monopol javnom preduzeću, što nije u skladu s postojećim propisima, niti u skladu s Evropskom konvencijom, što je dovelo do kršenja prava apelanata na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju dostavio dostavnicu o uručenju osporene presude punomoćniku apelanata.

15. Osnovni sud je naveo da apelaciju treba odbaciti jer je preuranjena.

16. Prvotužena je u odgovoru na apelaciju navela da su redovni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata jer tokom postupka nisu dokazali činjenicu da su pravo svojine na predmetnoj nekretnini stekli od lica koja su prije njih bila uknjižena kao vlasnici i od kojih bi izveli svoje pravo svojine. U tom smislu se prvotužena pozvala na odredbe čl. 7. i 123. ZPP. Još je navedeno da su apelanti u ponovnom postupku otkazali punomoć advokatu Esadu Hrvačiću, a da je apelant Suljo Hasanbegović povukao tužbu, pa iz tog razloga apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu i odbaciti zbog toga što ju je podnijelo neovlašteno lice.

17. Drugotuženi je u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neutemeljenim pri čemu je u cijelosti podržao stav redovnih sudova o neosnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva jer apelanti tokom postupka nisu uspjeli da dokažu da su nekretnine na planini Vučevo njihova svojina, pa je stoga sasvim besmisleno i pozivanje apelanata na kršenje prava na imovinu.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o šumama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 66/03 – prečišćeni tekst, 53/05 i 91/06), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 5. stav (1) Državne šume se ne mogu otuđivati niti prevoditi u druge oblike svojine, ukoliko posebnim zakonom nije drugačije određeno.

19. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

2. Sticanje prava svojine Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 21.

Po samom zakonu pravo svojine stiče se stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 29.

Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nekretninu stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/53, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Tužba za utvrđenje Član 54. stav (1) (1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 0018399 14 14 Gž od 13. maja 2015. godine u dijelu koji je postao pravosnažan, odnosno u dijelu kojim je žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena (u odnosu na nekretnine na planini Vučevo), protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 4. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 3. avgusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelanti osporavaju presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) pravo na imovinu;

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

27. Apelanti smatraju da im je pravo na imovinu prekršeno zato što su, kako navode, nekretnine na planini Vučevo njihova svojina koja je stečena dugogodišnjim i nesmetanim korištenjem njihovih pravnih prednika i što su, kako tvrde, tokom postupka to i dokazali, ali su redovni sudovi sve to zanemarili odbivši njihov tužbeni zahtjev. S druge strane, sudovi su iz provedenih dokaza zaključili da nekretnine na planini Vučevo čine šumu koja se u javnim evidencijama vodi na ime drugotuženog, a da je opšta pretpostavka da se na šumi, shodno Zakonu o šumama, ne može steći pravo svojine, pri čemu apelanti tokom postupka nisu dokazali ni osnov niti način sticanja svojine na tim nekretninama, a samo u tom slučaju bi im moglo biti priznato to pravo.

28. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48).

29. U konkretnom slučaju riječ je o sporu koji se tiče sticanja prava (su)svojine na šumskom zemljištu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o tužbi za utvrđenje koju ima u vidu član 54. stav 1. ZPP. Potom, Ustavni sud primjećuje da Zakon o šumama (član 5. stav (1)), koji su imali u vidu redovni sudovi, propisuje da se državne šume ne mogu otuđivati niti prevoditi u druge oblike svojine, ukoliko posebnim zakonom nije drugačije određeno. Ustavni sud nadalje podsjeća na odredbe člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) koje propisuju da se pravo svojine stiče po samom zakonu (stvaranjem nove stvari, spajanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom – član 21. ZOSPO-a), na osnovu pravnog posla (ugovorom o prodaji, poklonu, razmjeni i sl.), te nasljeđivanjem. Ustavni sud podsjeća da se pravo svojine stiče i odlukom državnog organa na način i pod uslovima određenim zakonom (član 20. stav 2. ZOSPO-a). Na temelju pravnog posla pravo svojine na nekretnini stiče se upisom u javne knjige ili na drugi odgovarajući način određen zakonom, kako propisuje odredba člana 33. ZOSPO-a. Shodno navedenom, iz raspoloživih dokumenata proizlazi da apelanti u odgovarajućim zemljišnoknjižnim evidencijama nisu upisani kao vlasnici nekretnina na planini Vučevo, niti su u katastarskim evidencijama registrovani kao posjednici navedenih nekretnina. Štaviše, iz izvoda iz javnih evidencija proizlazi da je drugotuženi nosilac prava na navedenim nekretninama. Dakle, imovina o kojoj je riječ ne predstavlja postojeću imovinu apelanata, već se apelanti pojavljuju samo kao podnosioci zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).

30. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li su apelanti imali bar „legitimno očekivanje“ da će njihov zahtjev za sticanje svojine na nekretninama na planini Vučevo biti riješen u njihovu korist. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bili saglasni da apelanti tokom postupka nisu pružili dokaze da su pravo svojine na tim nekretninama stekli od lica koja su prije njih bila uknjižena kao vlasnici ili eventualno da su ta lica imala valjan pravi osnov za upis svog prava svojine u javnim evidencijama (punovažan ugovor ili odluku nadležnog organa), jer bi u okolnostima konkretnog slučaja jedino tada tužbeni zahtjev u tom dijelu bio osnovan. Tvrdnje apelanata da su svojinu na nekretninama na planini Vučevo stekli dugogodišnjim korištenjem ostale su bez utemeljenja, uzme li se u obzir da se na stvari u društvenoj (sada državnoj) svojini ne može steći pravo svojine održanjem (član 29. ZOSPO-a). Shodno tome, Ustavni sud zapaža da apelanti u postupku pred redovnim sudovima nisu uspjeli dokazati ovaj dio tužbenog zahtjeva, pri čemu, u skladu s jurisprudencijom Evropskog suda i vlastitom praksom, Ustavni sud ne može supstituisati redovne sudove u odnosu na njihov zaključak jer je upravo zadatak redovnih sudova da na osnovu raspoloživih dokaza te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. ZPP, procjenjuju osnovanost tužbenog zahtjeva.

31. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što apelanti nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će na osnovu ponuđenih dokaza biti udovoljeno tužbenom zahtjevu kojim su tražili utvrđenje da su stekli pravo susvojine na šumskom zemljištu za koje su tvrdili da je u njihovom posjedu i posjedu njihovih pravnih prednika, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana.

32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što apelanti shodno relevantnom zakonskom okviru nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti u dijelu zahtjeva koji se odnosi na nekretnine na planini Vučevo, pa stoga nemaju ni „imovinu“ u smislu navedenog člana, niti osporene odluke predstavljaju miješanje u njihovo pravo na mirno uživanje njihove imovine.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3834/15 (S. H. i I. H.) | Sudska praksa | Aktio