Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4949/15 (Đ. S., A. S. i A. S.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4949/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4949/15, rješavajući apelaciju Đurice Savića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Đurice Savića, Aleksandra Savića i Alekse Savića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 002315 13 Rev od 6.

augusta 2015. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 002315 12 Gž od 18. septembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 002315 09 P od 29. decembra 2011.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Đurica Savić, Aleksandar Savić i Aleksa Savić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant ili apelanti) iz Teslića, koje zastupa Duško Panić, advokat iz Doboja, podnijeli su 9. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 002315 13 Rev od 6. augusta 2015. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 002315 12 Gž od 18. septembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 002315 09 P od 29. decembra 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske, Ministarstvo pravde, Osnovnog suda u Tesliću, tuženog u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 15. do 18. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 18. septembra do 12. oktobra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Postupajući po prijedlogu za izvršenje, Osnovni sud u Tesliću je donio rješenje o izvršenju broj I-154/05 od 9. novembra 2005. godine, kojim je usvojio prijedlog tražioca izvršenja i odredio izvršenje na prvoapelantovim nekretninama, kao izvršenika (navedeno rješenje o izvršenju je primio trećeapelant). Prvoapelanta u navedenom izvršnom predmetu zastupao je punomoćnik Danilo Savić po punomoći od 22. novembra 2005. godine (u daljnjem tekstu: Danilo Savić). Prvoapelant, kao izvršenik, je lično podnio prigovor protiv navedenog rješenja o izvršenju, koji je rješenjem Osnovnog suda u Tesliću od 14. augusta 2006. godine odbijen kao neosnovan. Prvoapelant nije podnio žalbu protiv tog rješenja, te je navedeno rješenje postalo pravosnažno protekom roka za izjavljivanje žalbe.

6. U daljnjem toku izvršnog postupka na ročištu održanom 20. novembra 2006. godine Danilo Savić je izjavio da se ne protivi određivanju prodaje prvoapelantovih nekretnina. Prvoapelantove nekretnine su prodate na drugoj licitaciji za prodaju 2. februara 2007.godine. Nadalje, Osnovni sud u Tesliću je rješenjem od 9. februara 2007. godine dosudio kupcu prvoapelantove nekretnine, te rješenjem od 15. marta 2007. godine predao kupcu kupljene nekretnine, na koja rješenja se prvoapelant nije žalio pa su protekom roka za žalbu postala pravosnažna.

7. Prvoapelant, po svom punomoćniku, je dopisom od 30. maja 2007. godine obavijestio Osnovni sud u Tesliću da je prvoapelant, kao izvršenik u navedenom predmetu, neuračunljiva osoba, koja nema pravnu-poslovnu sposobnost, prilažući medicinski nalaz. Drugoapelant i trećeapelant, kao treća lica, podnijeli su 1. augusta 2007. godine, prigovor sa prijedlogom da se obustavi predmetni izvršni postupak, ukazujući na to da prvoapelant nije poslovno sposobna osoba pa da nije ni mogao preduzimati nikakve radnje u postupku niti dati punomoć za zastupanje. Do donošenje prvostepene presude u predmetnom parničnom postupku, Osnovni sud u Tesliću nije donio odluku o prigovoru drugoapelanta i trećeapelanta, kao trećih lica, niti je postupio po prvoapelantovom prijedlogu od 27. juna 2011. godine za ponavljanje postupka u izvršnom predmetu.

Postupak koji je okončan osporenim presudama

8. Apelanti su 20. oktobra 2008. godine podnijeli tužbu radi naknade štete, u kojoj su naveli da je Osnovni sud u Tesliću donio predmetno rješenje o izvršenju, a da prethodno nije donio rješenje o priznanju strane sudske odluke, kao i da sa postupkom nije upoznao prvoapelanta, kao izvršenika, niti je izvršio uvid u punomoć koju je prvoapelant ranije dao Danilu Saviću. Nadalje, istaknuto je da prvoapelant nije mogao opunomoćiti Danila Savića, s obzirom da mu je 1993. godine u Njemačkoj oduzeta poslovna sposobnost, zbog čega mu je dodijeljen zakonski zastupnik. Slijedom navedenog, navedeno je da Osnovni sud u Tesliću nije na zakonit i legalan način proveo postupak izvršenja strane sudske odluke, odnosno u predviđenoj proceduri, te je time apelantima nanio štetu.

9. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 002315 09 P od 29. decembra 2011. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da apelantima nadoknadi štetu u iznosu od 300.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te obavezani apelanti da tuženom nadoknade troškove postupka u određenom iznosu.

10. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo odredbe člana 154. stav 1. i člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), čl. 12., 13., 14., 19. i 23. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), člana 27. Zakona o sudovima Republike Srpske i član

485. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osnovni sud je dalje naveo da je, na osnovu provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je Osnovni sud u Tesliću proveo izvršenje na osnovu presude koja nije donesena u Bosni i Hercegovini, za koju nije prethodno proveden postupak priznavanja kod nadležnog suda. Međutim, Osnovni sud je istaknuo da je navedeni izvršni postupak okončan pravosnažnim i izvršnim rješenjem, a pravilo je da izvršenik u izvršnom postupku, protiv kojeg je određeno i provedeno prinudno izvršenje na osnovu neuredne izvršne isprave, nema pravo na naknadu štete ako je propustio da protiv rješenja o izvršenju podnese zakonom predviđena pravna sredstva. Nadalje, istaknuto je i da naknadu štete u posebnoj parnici izvršenik može uspješno zahtijevati samo ako je rješenje o izvršenju pravosnažno ukinuto ili preinačeno, odnosno ako je izvršenje proglašeno nedopuštenim. Osnovni sud je ocijenio da apelanti provedenim dokazima nisu dokazali ni visinu štete, koju su tužbom tražili, odnosno provedenim dokazima nije potvrđeno kao tačnim da je visina umanjenja imovine apelanata, odnosno štete, iznosila 300.000,00 KM. Zbog navedenog Osnovni sud je ocijenio da je na nesumnjiv način utvrđeno da tuženi nije odgovoran za umanjenje imovine apelanata, pa je odluku donio u skladu sa gore navedenim zakonskim odredbama.

11. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 002315 12 Gž od 18. septembra 2013. godine, odbijena je žalba apelanata i potvrđena presuda Osnovnog suda.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelanti tokom prvostepenog postupka nisu dokazali da je Osnovni sud u Tesliću u postupku izvršenja preduzeo protivpravne radnje, imajući u vidu da u izvršnom postupku nije utvrđena nezakonitost nijedne odluke, odnosno nije došlo do njenog ukidanja, jer odluke Osnovnog suda u Tesliću nisu ni osporavane putem pravnih lijekova, pa samim tim nije bilo protivpravnih radnji ni odgovornosti tužene. Okružni sud je istaknuo da je prvoapelant postupanje Osnovnog suda u Tesliću trebao osporavati u izvršnom postupku, jer se odluke donesene u izvršnom postupku nisu mogle preispitati u predmetnom postupku. Kako je prvostepeni sud pravilno zaključio da rješenje o izvršenju nije ukinuto, preinačeno niti je izvršenje proglašeno nedopuštenim, po mišljenju Okružnog suda, propuštanje prvoapelanta da preduzme određene radnje u cilju osporavanja zakonitosti odluka koje je donio Osnovni sud u Tesliću u izvršnom postupku nije moglo pasti na teret tužene. Stoga je Okružni sud ocijenio da su neosnovani žalbeni navodi apelanata kojim su ukazivali da je izvršenje provedeno na osnovu presude stranog suda bez prethodno provedenog postupka priznanja presude. Pri tome, Okružni sud je istaknuo da je odredbom člana 19. ZIP-a, koja je važila u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje 3. oktobra 2005. godine, bilo propisano da se izvršenje odluke stranog suda može odrediti i sprovesti ako odluka ispunjava zakonom propisane uslove za priznanje. Dalje je obrazloženo da je tek izmjenama i dopunama ZIP-a objavljenim u „Službenom glasniku RS“ broj 57/12, navedena odredba izmijenjena, tako da je propisano da odluka stranog suda ima snagu izvršne isprave ukoliko je priznata od strane nadležnog suda. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud u Tesliću imao zakonski osnov za postupanje po prijedlogu za izvršenje podnesenom na osnovu presude stranog suda koja nije priznata. U pogledu punomoći prvoapelanta i njegove poslovne sposobnosti, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dopisom od 16. decembra 2009.godine tražio od punomoćnika apelanata uredno potpisane punomoći apelanata, a od prvoapelanta, ukoliko nema poslovnu sposobnost, od njegovog staratelja. Dalje je navedeno da su apelanti dostavili punomoći za zastupanje i to ovjerene od strane notara, te da je iz punomoći prvoapelanta jasno proizlazilo da je punomoć sam potpisao. S tim u vezi, Okružni sud je istaknuo da prvoapelant nije dostavio punomoć za zastupanje koju je potpisao njegov staratelj niti je tokom postupka dokazao da mu je odlukom nadležnog organa oduzeta poslovna sposobnost, te postavljen staratelj. Nadalje, istaknuo je i da je prvoapelant tokom drugostepenog postupka dostavio punomoć za zastupanje po advokatu Dušku Paniću, također lično potpisanu. Kod navedenog stanja stvari, Okružni sud je ocijenio da na pravilnost i zakonitost zastupanja u izvršnom odnosno u parničnom postupku, nije moglo utjecati to što je iz ljekarskog nalaza od 15. maja 2007. godine proizlazilo da prvoapelant ne može samostalno preduzimati pravne radnje.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 P 002315 13 Rev od 6. augusta 2015. godine, odbijena su revizija i dopuna revizije apelanata izjavljene protiv presude Okružnog suda.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je iz predmetnog izvršnog predmeta Osnovnog suda u Tesliću proizlazilo da je tražilac izvršenja uz prijedlog za izvršenje priložio odluke njemačkog suda sa prevodom ovlaštenog prevodioca i klauzulom izvršnosti, te da prvoapelant, kao izvršenik u tom postupku, prigovorom od 23. novembra 2005. godine koji je podnio lično, nije osporavao provođenje izvršenja na osnovu tih izvršnih isprava iz razloga koji su propisani odredbama čl. 86.-95. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, već tvrdnjom da tražiocu izvršenja ne duguje iznos koji je naveden u rješenju o izvršenju nego mnogo manje po njihovom dogovoru, te da je zatražen veliki iznos na ime kamata. Po mišljenju Vrhovnog suda, kod takvog stanja stvari, Osnovni sud u Tesliću je, dozvoljavajući izvršenje odluka njemačkog suda, koje nisu priznate kod domaćeg suda u posebnom vanparničnom postupku, postupao u skladu sa tada važećom odredbom člana 19. ZIP-a. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete u predmetnoj pravnoj stvari, zaključujući da nije bilo nezakonitog postupanja izvršnog suda u predmetnom izvršnom postupku u kojem je dozvoljeno izvršenje na nekretninama prvoapelanta na osnovu izvršnih odluka stranog suda koje nisu priznate kod domaćeg suda.

15. U pogledu pitanja zastupanja prvoapelanta u predmetnom izvršnom postupku, Vrhovni sud je naveo da izvedeni dokazi nisu bili dovoljni za zaključak da je prvoapelant bio poslovno i parnično nesposoban i da zato ovlaštenje za zastupanje koje je u predmetnom izvršnom postupku dao advokatu Danilu Saviću nije proizvelo pravno dejstvo, kao i za zaključak da je to mogao za njega učiniti samo postavljeni staratelj. Po mišljenju Vrhovnog suda, bio je pravilan zaključak Okružnog suda da na pravilnost i zakonitost zastupanja prvoapelanta u predmetnom izvršnom postupku nije bila od ujecaja činjenica da je u ljekarskom uvjerenju datom nakon završetka izvršnog postupka navedeno da prvoapelant ne može samostalno preduzimati pravne radnje. Vrhovni sud je naveo da je takav zaključak proizlazio i iz same činjenice da za prvoapelanta i tokom predmetne parnice nije bio dostavljen dokaz da mu je oduzeta poslovna sposobnost i da mu je za zastupanje postavljen staratelj. Naprotiv, prvoapelant je i u parnici dostavio lično potpisanu punomoć za zastupanje po advokatima Predragu Raduloviću (uz tužbu) i Dušku Paniću (u toku žalbenog postupka), a ne punomoć potpisanu po svom staratelju postavljenom u skladu sa zakonom. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da postupanje sudije u obavljanju sudijske dužnosti u izvršnom predmetu Osnovnog suda u Tesliću broj I-154/05 nije bilo nepravilno i nezakonito, te da nije ispunjena opća pretpostavka za odgovornost tužene za naknadu štetu, kao i da je stoga pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbe člana 172. ZOO odbijen tužbeni zahtjev apelanata.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je u osporenim presudama pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ističu da su osporene odluke nejasne i kontradiktorne u odnosu na izvedene dokaze i pozitivne propise kojim je regulisano pitanje priznanja stranih sudskih i arbitražnih odluka, slijedom čega smatraju diskutabilnim pitanje ravnopravnosti stranaka u postupku i prava i ovlaštenja punomoćnika za zastupanje pred sudom. Apelanti ističu da Osnovni sud u Tesliću nije vodio postupak u skladu sa zakonom, jer prethodno nije pokrenut postupak priznanja strane sudske odluke, te da nije poštovano pravilo da se svakom mora omogućiti da učestvuje u postupku u kojem se odlučuje o njegovim pravima. Apelanti ističu da je bio nezakonit i zaključak sudova u pogledu utvrđivanja valjanosti punomoći date Danilu Saviću, opširno opisujući svoj stav. Posebno ističu da su u toku predmetnog postupka ukazivali i na činjenice u vezi licitacije za prodaju prvoapelantove nekretnine urađene u toku izvršnog postupka. Pored navedenog, apelanti smatraju da su zbog nezakonitih odluka ostali bez stana – doma, kao i da im je oduzeta imovina protivnu zakonu. II.Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud navodi da su razlozi za donošenje revizione presude navedeni u njenom obrazloženju, te da u potpunosti ostaje kod navoda iz presude.

18. Okružni sud smatra da osporenom drugostepenom presudom nisu povrijeđena prava apelanata garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, te da su u obrazloženju navedene presude dati jasni činjenični i pravni razlozi za njeno donošenje.

19. Osnovni sud smatra da je apelantima pred prvostepenim sudom omogućeno pravično suđenje, te da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje, dom i imovinu.

20. Tuženi smatra da su osporene presude donesene na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, te u pravilno provedenom postupku. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br 59/03, 85/03 i 64/05), u tekstu koji je važio u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje, u relevantnom dijelu glasi: Član 19.

Izvršenje odluke stranog suda može se odrediti i sprovesti ako odluka ispunjava zakonom propisane uslove za priznanje.

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), u relevantnom dijelu glasi: Član 154. stav 1.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 172. stav 1.

Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 002315 13 Rev od 6. augusta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnik apelanata je primio 21. septembra 2015. godine a apelacija je podnesena 9. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

31. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno zaključili da je predmetni izvršni postupak bio zakonito proveden i da je Danilo Savić imao valjanu punomoć da zastupa prvoapelanta, te ističu da je došlo povrede prava na ravnopravnost stranaka u postupku.

32. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

34. U odnosu na navode apelanata da je u osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća da je tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete zbog nezakonitog rada izvršnog suda odbijen na sve tri sudske instance. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, kao konačne odluke u predmetu, proizlazi da je na osnovu svih izvedenih dokaza utvrđeno da je Osnovni sud u Tesliću, dozvoljavajući izvršenje odluka stranog suda koje nisu priznate kod domaćeg suda u posebnom vanparničnom postupku, postupao u skladu sa tada važećom odredbom člana 19. ZIP-a. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi i da je prvoapelant lično učestvovao u izvršnom postupku (podnio prigovor protiv rješenja o izvršenju ali u kojem nije osporio ono što je iznio u tužbi), međutim, da, također, nije koristio sva pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u tom postupku. Nadalje, u pogledu ovlaštenja Danila Savića da zastupa prvoapelanta u izvršnom postupku, iz obrazloženju osporenih presuda proizlazi da je Danilo Savić postupao na osnovu valjane punomoći, te da apelanti u toku postupka nisu dokazali da je prvoapelantu oduzeta poslovna sposobnost, niti da mu je postavljen zakonski staratelj. Slijedom navedenog, zaključeno je da postupanje sudije u obavljanju sudijske dužnosti u predmetnom izvršnom postupku nije bilo nepravilno i nezakonito, te da nije bila ispunjena opća pretpostavka za odgovornost tužene za naknadu štetu. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZIP-a i ZOO sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno kada su redovni sudovi zaključili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan iz navedenih razloga. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantima omogućeno da predlažu dokaze i koriste pravne lijekove, što su apelanti i činili. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na štetu apelanata. Po mišljenju Ustavnog suda, u osporenim odlukama redovni sudovi su dali jasna i precizna obrazloženja svojih zaključaka zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu odluku i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. U odnosu na navode apelanata da u postupku pred redovnim sudovima nisu bili tretirani ravnopravno sa suprotnom stranom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02; U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti kršenje ovog principa vide u tome što su, po njihovom mišljenju, osporene odluke nejasne i kontradiktorne u odnosu na izvedene dokaze i pozitivne propise. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je u ranijim tačkama ove odluke zaključeno da osporene odluke zadovoljavaju standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da u konkretnom postupku nisu bili tretirani ravnopravno sa suprotnom stranom.

36. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

37. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji upućuju na zaključak da su proizvoljno primijenjene relevantne zakonske odredbe, niti iz činjenica konkretnog slučaja proizlazi da je povrijeđen princip ravnopravnosti u postupku.

39. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tih prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4949/15 (Đ. S., A. S. i A. S.) | Sudska praksa | Aktio